Grad teatar, Budva

Predstava u formi vođene šetnje

Nestvarni grad

Tekst i režija: Vuk Ršumović

Asistent reditelja: Ana Tomović

Vizuelni dizajn: Andreja Hamović

Dizajn zvuka: Jakov Munižaba

Narator: Marija Liješević

Nestvarni grad je teatarsko iskustvo koje ruši tradicionalne granice između izvođača i publike. Predstava ima formu vođene šetnje kroz autentični ambijent stare Budve. Sa slušalicama na ušima, publika prati naraciju koja je uvodi u svijet imaginacije i navodi na interakciju sa ambijentom i ljudima oko nje. Ona više nije pasivni posmatrač, već aktivni učesnik, podstaknut da istražuje prostor oko sebe i utiče na tok priče.

Ovaj projekat je iskorak u novo polje savremenog teatarskog izraza u kojem se briše granica između fikcije i stvarnosti, a publika je u prilici da kroz jedinstveno i nezaboravno iskustvo doživi i vidi Budvu na način na koji je nikad dosad nije vidjela i doživjela. Tematski, učesnici su motivisani da razmišljaju o sjećanju na nov i uzbudljiv način, i da tako svoj život stave u nov i uzbudljiv kontekst. Predstava na različite načine aktivira sjećanje kod publike. Učesnici će putem naracije, i putem sopstvene memorije i imaginacije biti transponovani u neke druge svijetove. Namjera nam je da gledaocima omogućimo jedno nezaboravno iskustvo i da im zauvjek urežemo u sjećanje doživljaj stare Budve.

Vuk Ršumović, iz rediteljske eksplikacije

Turneja

Moderator: Nikola Nikolić

Sašo Ognenovski (1964.) makedonski je književnik, pozorišni kritičar i komunikolog. Njegov kreativni popis uključuje sedam knjiga poezije (Lavina, 1995.; Plodovi pakla, 2014.; Pustinjski cvijet, 2015., Šuma, 2018., Mijenjanje prošlosti, 2019., Druge daljine, 2023., Nepronađeno sklonište, 2024.), dvije knjige dječjih igrokaza (Jednostavna priča, 2001.; Čarobni kompas, 2011.), dvije drame za odrasle (Tuga, 2012.; Tvrdjava, 2016.) i dva romana (Sivi trg 2019., Turneja 2020.) te radove iz područja komunikacija, semiotike, multikulturalizma, poyorišta, štampane u raznim časopisima i prezentirane na konferencijama po svijetu. Piše i pozorišne i književne kritike, eseje i kolumne za makedonske, srpske i europske časopise i internet portale, te za Plays International i Europe. Za svoj rad dobio je nagradu IWA BOGDANI sa Kosova, godišnju nagradu Društva prevodilaca Crne Gore i nagradu “Književno pero” Hrvatskog književnog društvaiz Rijeke. Djela su mu prevedena na albanski, engleski, indijski, slovenački, srpski, hrvatski, mađarski, bugarski i arapski jezik. Glavni je urednik književnog časopisa “Književni elementi” i web magazina “Elementi” kao i predsjednik Udruge za umjetnost i multikulturalnost i izdavačke kuće “Perun Artis” iz Bitolja. Preveo je dosad više od 40 književnih djela glavno sa srpskog, hrvatskog, crnogorskog I bugarskog jezika.

Nikola Nikolić

Nikola Nikolić je rođen 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).

Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Best Book, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis). Piše književnu kritiku (Vijesti, portal Glif). Autor je 80-ak blogova na portalu Vijesti (izmeću 2012. i 2018).

Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Atakama“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021. godine. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački i makedonski jezik. U periodu 2017-2021. bio je umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Na portalu Kombinat objavljuje intervjue sa autorima i autorkama iz ex yu regiona.

Grad Teatar, Budva/Malo pozorište “Duško Radović”, Beograd

Kokan Mladenović po motivima romana Roberta Luisa Stivensona

Ostrvo sa blagom (7+)

Dramatizacija i režija: Kokan Mladenović

Scenografija: Marija Kalabić

Kostimografija: Marina Vukasović Medenica

Muzika: Irena Popović Dragović, Vladimir Pejković

Igraju: Olivera Bacić Dragićević, Marijana Vićentijević Badovinac, Miloš Lazarov, Aleksandra Anđelković, Nikola Malbaša, Nikola Kerkez, Nenad Radović, Mihajlo Đorović, Filip Stankovski, Mina Nenadović, Bogdan Bogdanović, Strahinja Blažić, Mladen Vuković

„Nedostaju nam avanture, izazovi i putovanja. Čeznemo za sopstvenom herojskom pričom u kojoj ćemo, tragajući za gusarskim blagom, pronaći samoga sebe, spoznati ljubav, izdaju, prijateljstvo i junaštvo. Velike priče su one koje nas uvuku u svoj tok i nauče nečem važnom. Ostrvo sa blagom Roberta Luisa Stivensona je predstava koja računa sa djetetom u svima nama i vjeruje da je to dijete spremno da otkrije i promijeni svijet. Isplovite sa nama, a mi vam obećavamo da se sa ovog putovanja nećete vratiti isti.“

Kokan Mladenović, reditelj

Grad Teatar, Budva/Beogradsko dramsko pozorište, Beograd/Mestno gledališče, Ljubljana/NU Dramski teatar Skoplje

Dušan Jovanović

Život provincijskih plejboja nakon Drugog svjetskog rata ili Tuđe hoćemo – svoje ne damo

Režija i dramaturgija: Ivan Penović

Prevod: Sonja Dolžan
Scenografija: Laze Tripkov
Kostimografija: Aleksandar Nošpal
Kompozitor: Vladimir Pejković
Scenski pokret: Damir Klemenić

Igraju: Lazar Hristov, Julita Kropec, Marko Gvero, Sonja Stamboldžioska, Lazar Nikolić, Vukašin Jovanović, Nejc Jezernik,   Marjan Naumov, Jovana Spasić

Riječ reditelja: Drama Dušana Jovanovića „Život provincijskih plejboja nakon Drugog svjetskog rata ili Tuđe hoćemo – svoje ne damo“ napisana je 1972. godine. Dakle, četiri godine nakon ’68, kao odgovor, ili bolje reći, kao bijeg od stvarnosti, od traženja smisla, poente, kao potraga za igrom generacije koja u svojoj stvarnosti za to nema mjesta. U rastvorenoj formi commedie dell’arte, nastaloj po predlošku drame „Tri rogonje“ nepoznatog autora, ova drama igra se vlastitim besmislom, ruga se sebi, kao i gledatelju, na način da na jedan trenutak daje naznake smisla svog postojanja na sceni i smisla ljudske prirode, samo da bi ga već u idućem treptaju tako lako pregazila. Ovaj komad postavljen na sceni stanovit je otpor. Otpor ne samo uvriježenom shvaćanju poente postojanja teatra, a potom i umjetnosti, već otpor stvarnosti koja nam nameće čime bi trebalo da budemo opterećeni, čime bi trebalo da se bavimo, čiju bi stranu trebalo da zauzmemo. Danas, pedesetak godina kasnije, ta potreba da zauzimamo strane i kolektivne stavove, osjeća se nažalost i jače. Po ko zna koji put živimo u dobu masovnih bombardovanja, profiterskih ratova i zakulisnih političkih igri na račun naroda koji samo hoće svoje dostojanstvo. I kao i svako, ovo doba ima svoje načine kako da svoje strahote prikaže lakšima. Raketno bombardovanje ostaje u drugom planu dok nam medijsko bombardovanje muti vid. Razvoj tehnologije, nudeći nam interakciju, nudeći nam opcije, opterećuje naš emocionalni angažman sve do preopterećenja, a preopterećenje vodi do onog najgoreg, a to je ravnodušnost.