Narodno pozorište, Beograd

Lav Nikolajevič Tolstoj

Rat i mir

Režija: Boris Liješević

Dramatizacija: Fedor Šili

Scenografija: Janja Valjarević

Kostimografija: Bojana Nikitović

Kompozitor: Stefan Ćirić

Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović

Igraju:

HADžI NENAD MARIČIĆ- Grof Petar (Pjer) Kirilovič Bezuhov
MIODRAG KRIVOKAPIĆ – Knez Nikolaj Andrejevič Bolkonski
DANILO LONČAREVIĆ – Andrej, njegov sin
ZLATIJA OCOKOLjIĆ IVANOVIĆ – Marija, njegova kćerka
ZORANA BEĆIĆ ĐORĐEVIĆ – Liza, žena kneza Andreja
DUŠAN MATEJIĆ – Grof Ilja Andrejevič Rostov
BOJANA STEFANOVIĆ – Grofica Natalija Rostova
TEODORA DRAGIĆEVIĆ – Nataša, njihova kćerka
NEMANjA STAMATOVIĆ – Nikolaj, njihov sin
NINA NEŠKOVIĆ – Sonja, njihova rođaka
SLOBODAN BEŠTIĆ – Knez Vasilije Sergejevič Kuragin
KALINA KOVAČEVIĆ – Elen, njegova kćerka
PETAR STRUGAR – Anatol, njegov sin
VUČIĆ PEROVIĆ – Boris Drubecki
NEDIM NEZIROVIĆ – Napoleon Bonaparta

REČ DRAMATURGA

Romen Rolan je o Ratu i miru napisao – „ovo delo, kao život, nema početak, nema kraj. Ono je sam život, u večnom pokretu.“
I zaista, Tolstojev roman nema, u konvencionalnom smislu, početak i kraj. Prvo poglavlje nas ubacuje u salon Ane Pavlovne Šerer, gde se okuplja petrogradsko plemstvo i inteligencija. Tu se raspravlja o Napoleonu, caru Aleksandru, Austriji, Pruskoj, budućem ratu, ali se istovremeno sklapaju poslovi preko carske porodice, brakovi iz interesa, i vodi se briga ko će biti najlepše obučen u salonu. Bez ikakvih uvoda, objašnjavanja, ili posebnih naznaka koji će od likova koji se tu nalaze biti glavni protagonisti, koji sporedni likovi, a koji se više nikad neće pojaviti u romanu. Tako i narativni kraj (sam kraj Rata i mira je zapravo duži esej o Tolstojevom shvatanju istorije) umesto da završava radnju, uvodi novu temu, nov događaj: začetak dekabrističkog ustanka u Rusiji 1825. godine.
Zanimljivo je zašto se Rat i mir ovako završava. Tolstoj je zapravo hteo da piše roman upravo o dekabrističkom ustanku, ali je u istraživanju shvatio da se koreni tog događaja nalaze u napoleonskim ratovima koji su se vodili od 1803. do 1815. godine. Stoga je Rat i mir pisan skoro kao uvod u ono što je Tolstoja zapravo zanimalo – a na kraju, Tolstoj nikad nije napisao knjigu o dekabristima.
Ipak, šta je suština Rata i mira? Suština, čini mi se, je u traganju. Protagonisti romana su u stalnom traganju, traže Boga, ljubav, slavu, sreću, smisao života… Pjer Bezuhov se zapita: „Čemu služi naš život? Zašto smo mi na ovome svetu? Šta to ljudi i čovečanstvo imaju da sagrade i izvedu svojim životom?“ Mislim da je to osnovno pitanje koje Tolstoj postavlja, suštinska tema knjige – shodno tome, suštinska tema dramatizacije i predstave.
Fedor Šili

REČ REDITELjA

Uzburkano more Čovječanstvo i istorija su poput prirode; sad je mirna i ništa ne može poremetiti taj mir, ali već dolazi oluja koja će sve promijeniti; kao i more kad se uzburka. A mi smo samo sićušne čestice, stanovnici tog organizma prirode. Ponekad mislimo i da upravljamo tim organizmom. A zapravo nas talasi uzdižu spuštaju i razbacuju. I svi smo isti samo što neke taj talas u momentu podigne i mi vidimo lidera, genija, snagu, dok neke druge taj isti talas razbaca u žrtve i gubitnike. To je Tolstojevo uzburkano more istorije. Mi vidimo lidere i vođe i pokretače i ratove, a Tolstoj vidi jedan prirodan a nama neshvatljiv proces, more istorije koje se uzburkalo. Uzburkano more Evrope – danas nemirnije nego ikada u novijoj istoriji. Šta se to dešava? Svijet se mijenja, kao na početku 19. vijeka kada Napoleon Evropom nosi novi svjetski poredak i govori o zajedničkoj otadžbini – Evropi bez granica. Za njim ostaju milioni mrtvih koji ne prihvataju njegovu slobodu. Svijet je pred, do tada, „najvećim ratom što ga je ikada bilo“. Šta se dešava? „Ne pokušavajte da razumete“ viče nam Tolstoj. „Jer nećete razumeti.“ Kao što životinje u oboru ne razumeju kad gazda izdvoji jednog ovna i hrani ga bolje nego druge. Ostale životinje misle da je taj ovan genije i lider. A onda se čude i plaše kada taj isti ovan prvi bude zaklan i pojeden. Pitaju se šta se desilo, gdje je napravio grešku? To je logika koja je izvan nas. Jedino što možemo da razumemo je da smo samo oruđe u rukama istorije. Da istorijom upravljaju neizbežnosti. Kako režirati Rat i mir? Kao što Kutuzov vodi Borodinsku bitku, razumevanjem okolnosti koje nas prate i da procesom upravljaju slučajnosti i neizbežnosti koje treba stalno prepoznavati, te ne zaboravljati da smo svi čestice u tom velikom organizmu Rata i mira. I kako reče Piter Bruk, u jednoj predstavi: Ništa nije važnije od ljudi koji u njoj učestvuju.
Boris Liješević

Narodno pozorište, Beograd

Lav Nikolajevič Tolstoj

Rat i mir

Režija: Boris Liješević

Dramatizacija: Fedor Šili

Scenografija: Janja Valjarević

Kostimografija: Bojana Nikitović

Kompozitor: Stefan Ćirić

Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović

Igraju:

HADžI NENAD MARIČIĆ- Grof Petar (Pjer) Kirilovič Bezuhov
MIODRAG KRIVOKAPIĆ – Knez Nikolaj Andrejevič Bolkonski
DANILO LONČAREVIĆ – Andrej, njegov sin
ZLATIJA OCOKOLjIĆ IVANOVIĆ – Marija, njegova kćerka
ZORANA BEĆIĆ ĐORĐEVIĆ – Liza, žena kneza Andreja
DUŠAN MATEJIĆ – Grof Ilja Andrejevič Rostov
BOJANA STEFANOVIĆ – Grofica Natalija Rostova
TEODORA DRAGIĆEVIĆ – Nataša, njihova kćerka
NEMANjA STAMATOVIĆ – Nikolaj, njihov sin
NINA NEŠKOVIĆ – Sonja, njihova rođaka
SLOBODAN BEŠTIĆ – Knez Vasilije Sergejevič Kuragin
KALINA KOVAČEVIĆ – Elen, njegova kćerka
PETAR STRUGAR – Anatol, njegov sin
VUČIĆ PEROVIĆ – Boris Drubecki
NEDIM NEZIROVIĆ – Napoleon Bonaparta

REČ DRAMATURGA

Romen Rolan je o Ratu i miru napisao – „ovo delo, kao život, nema početak, nema kraj. Ono je sam život, u večnom pokretu.“
I zaista, Tolstojev roman nema, u konvencionalnom smislu, početak i kraj. Prvo poglavlje nas ubacuje u salon Ane Pavlovne Šerer, gde se okuplja petrogradsko plemstvo i inteligencija. Tu se raspravlja o Napoleonu, caru Aleksandru, Austriji, Pruskoj, budućem ratu, ali se istovremeno sklapaju poslovi preko carske porodice, brakovi iz interesa, i vodi se briga ko će biti najlepše obučen u salonu. Bez ikakvih uvoda, objašnjavanja, ili posebnih naznaka koji će od likova koji se tu nalaze biti glavni protagonisti, koji sporedni likovi, a koji se više nikad neće pojaviti u romanu. Tako i narativni kraj (sam kraj Rata i mira je zapravo duži esej o Tolstojevom shvatanju istorije) umesto da završava radnju, uvodi novu temu, nov događaj: začetak dekabrističkog ustanka u Rusiji 1825. godine.
Zanimljivo je zašto se Rat i mir ovako završava. Tolstoj je zapravo hteo da piše roman upravo o dekabrističkom ustanku, ali je u istraživanju shvatio da se koreni tog događaja nalaze u napoleonskim ratovima koji su se vodili od 1803. do 1815. godine. Stoga je Rat i mir pisan skoro kao uvod u ono što je Tolstoja zapravo zanimalo – a na kraju, Tolstoj nikad nije napisao knjigu o dekabristima.
Ipak, šta je suština Rata i mira? Suština, čini mi se, je u traganju. Protagonisti romana su u stalnom traganju, traže Boga, ljubav, slavu, sreću, smisao života… Pjer Bezuhov se zapita: „Čemu služi naš život? Zašto smo mi na ovome svetu? Šta to ljudi i čovečanstvo imaju da sagrade i izvedu svojim životom?“ Mislim da je to osnovno pitanje koje Tolstoj postavlja, suštinska tema knjige – shodno tome, suštinska tema dramatizacije i predstave.
Fedor Šili

REČ REDITELjA

Uzburkano more Čovječanstvo i istorija su poput prirode; sad je mirna i ništa ne može poremetiti taj mir, ali već dolazi oluja koja će sve promijeniti; kao i more kad se uzburka. A mi smo samo sićušne čestice, stanovnici tog organizma prirode. Ponekad mislimo i da upravljamo tim organizmom. A zapravo nas talasi uzdižu spuštaju i razbacuju. I svi smo isti samo što neke taj talas u momentu podigne i mi vidimo lidera, genija, snagu, dok neke druge taj isti talas razbaca u žrtve i gubitnike. To je Tolstojevo uzburkano more istorije. Mi vidimo lidere i vođe i pokretače i ratove, a Tolstoj vidi jedan prirodan a nama neshvatljiv proces, more istorije koje se uzburkalo. Uzburkano more Evrope – danas nemirnije nego ikada u novijoj istoriji. Šta se to dešava? Svijet se mijenja, kao na početku 19. vijeka kada Napoleon Evropom nosi novi svjetski poredak i govori o zajedničkoj otadžbini – Evropi bez granica. Za njim ostaju milioni mrtvih koji ne prihvataju njegovu slobodu. Svijet je pred, do tada, „najvećim ratom što ga je ikada bilo“. Šta se dešava? „Ne pokušavajte da razumete“ viče nam Tolstoj. „Jer nećete razumeti.“ Kao što životinje u oboru ne razumeju kad gazda izdvoji jednog ovna i hrani ga bolje nego druge. Ostale životinje misle da je taj ovan genije i lider. A onda se čude i plaše kada taj isti ovan prvi bude zaklan i pojeden. Pitaju se šta se desilo, gdje je napravio grešku? To je logika koja je izvan nas. Jedino što možemo da razumemo je da smo samo oruđe u rukama istorije. Da istorijom upravljaju neizbežnosti. Kako režirati Rat i mir? Kao što Kutuzov vodi Borodinsku bitku, razumevanjem okolnosti koje nas prate i da procesom upravljaju slučajnosti i neizbežnosti koje treba stalno prepoznavati, te ne zaboravljati da smo svi čestice u tom velikom organizmu Rata i mira. I kako reče Piter Bruk, u jednoj predstavi: Ništa nije važnije od ljudi koji u njoj učestvuju.
Boris Liješević

W

Moderator: Jelena Nidžović

 

Igor Štiks (Sarajevo, 1977) pisac je i univerzitetski profesor. Objavio je nagrađivane romane „Dvorac u Romanji“ (2000) i „Elijahova stolica“ (2006), koji su do danas prevedeni na petnaest jezika, a 2017. i roman „Rezalište“. Pozorišna predstava „Elijahova stolica“, u režiji Borisa Liješevića, osvojila je Grand Prix BITEF-a 2011. Liješević je 2015. na scenu Sarajevskog ratnog teatra postavio prvi dramski tekst Igora Štiksa, „Brašno u venama“, a 2017. na scenu postavio i njegovu dramu „Zrenjanin“. Londonski Bloomsbury objavio je 2015. njegovu studiju „Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship“ koju je potom objavila i zagrebačka Fraktura (2016). Kourednik je zbornika „Citizenship after Yugoslavia“ (2012) i „Citizenship Rights“ (2013). Sa Srećkom Horvatom objavio je esej „Pravo na pobunu“ (Fraktura, 2010) i uredio zbornik „Dobro došli u pustinju postsocijalizma“ (englesko izdanje Verso, 2015; Fraktura, 2015). Štiks je i autor knjige knjiga pesama „Povijest poplave“ (2008). Za svoj književni i javni rad dobio je francusko odlikovanje Vitez umetnosti i književnosti.

www. kontrastizdavastvo.rs

 

Varljivi identiteti koji se utrkuju sa junacima, Vladimirom i Valterom, te Evropa, kapitalistička i (post)socijalistočka, ulivaju se u neočekivano i pamtljivo čitanje napetosti, intrigantnosti, igara moći ali i moći same. Jedinstvena koliko i razigrana, sarajevska i dalmatinska koliko i pariska i rimska i berlinska, radikalna koliko i svakidašnja, W -priča zavodi svojim odnosom jednostavnosti i kompleksnosti.

Sve i da čitaoci sa svakim pravom veruju da su ovladali znanjima i tumačenjima spram velikih pitanja društva, identiteta, ljubavi i istorije ideja, koje su tako često davale rezultate nepredvidljive poput barem nekoliko preokreta na putu ove romaneskne pustolovine, roman W će se ispostaviti kao intimnija, složenija i zavodljivija priča o onome što, između slobode i jednakosti, na sve načine – jesmo ili barem mislimo da znamo o sebi i svetu u kojem živimo.

Magično Štiksovo žongliranje žanrovima dovelo je do toga da se W doživljava i kao moćan politički triler, nabijen erotikom, špijunažom, intrigama i zavjerama. Usijana spektakularna scena današnjeg globalnog sela ovdje se rasprostire poput uzburkanog epa. Pitanja života i smrti eksplodiraju u ekstazama blještavog adrenalina. Dekadencija nailazi u valovima i opsjenarski zastire gadna praskozorja bijede suvremenog svijeta.

Davor Špišić, Telegram

 

Kroz ovu zanimljivu i duboko ljudsku priču Štiks donosi povijest europske (pa i svjetske) ljevice od studentske 1968. sve do ubilačkih akcija “olovnih godina” u kojima se ekstremni ljevičare bore bombama, atentatima, otmicama. Romanom defiliraju brojne povijesne osobe (uključujući i Tita), ali Štiks je iznova stvorio osobnu priču koja se ne zaboravlja i kojoj treba poželjeti da postane TV serija.

Bojana Radović, Večernji list

 

W je Don Kihot našeg doba. Protivnik je savremena kapitalistička civilizacija. W postavlja zamke, nagazne mine o koje se protivnik razbija. Međutim, kao u bajci, junak odsječe aždaji glavu, a izniknu tri nove. Zapitamo se da li borba ima smisla ako je aždajinih glava sve više? Ima. Jer se jasnije vidi da je protivnik čudovište.

Boris Liješević

 

www.kontrastizdavastvo.rs

Narodno pozorište, Sombor

Autorska predstava Andraša Urbana

po drami Alfreda Žarija „Kralj Ibi“

Ibi the Great
Režija i scenografija: Andraš Urban
Dramaturgija: Vedrana Božinović
Kostimografija: Biljana Grgur
Kompozicija: Irena Popović Dragović

Igraju: Nemanja Bakić, Danica Grubački, Nikola Knežević, Srđan Aleksić, Biljana Keskenović, Strahinja Rašić-harmonika

IBI (URBAN) THE GREAT …ili susret mikrofona sa klozetskom šoljom na trpezarijskom stolu

Kao što je svestan činjenice da se veličanstveno infantilni šou Radmilovićevog Ibija iz naših „srećnih  sedamdesetih“ ne može nadoknaditi sličnom interpretatorskom figurom, tako Andraš Urban, u svojoj somborskoj postavci Žarijevog remek-dela, pokazuje da je svestan kako se Ibijeva individualna, anarhistička i zaverenička „gomnarija“ danas prometnula u opštu septičku jamu po kojoj svi veselo gacamo. Ali, to nikako ne znači da je Urban „zaboravio“ na glumca. Naprotiv: njegova mračno ludička predstava Ibi The Great u somborskom Narodnom pozorištu razrasta se raspojasano i istovremeno mudro oko osovine „glumac-publika-pozorište“, prelivajući se neprestano preko (uostalom, za nas gotovo izbrisanih) granica takozvane pozorišne iluzije.

Otuda se ova  ibijevska rapsodija i otvara, pred blistavo belim zidom načičkanim nizom klozetskih šolja, svojevrsnim psovanjem publike koje izvodi glumac Nikola Knežević (u daljem toku kapetan Bordir). Prividno zamerajući gledaocima nerazumevanje modernog pozorišta i odbijajući svaku primisao da igra koja sledi ima bilo kakve veze s NAMA, on  postavlja  ironično „prizmatično ogledalo“ koje će glavni protagonist, pojavljujući se sa maskom Oca Ibija i u liku Nemanje Bakića, još više „zavrteti“. Naime, inicirana frazom „Ja volim ovo pozorište“, njegova šarmantno bestidna dilema – da li igrati pred (somborskom) publikom koja te voli, ili (beogradskom) publikom koja ti omogućuje slavu (i stan) – zamenjuje formalno odsustvo Žarijeve izvorne uvodne replike („Gomnarija!“) njenim značenjskim širenjem. Tako se stvara karnevalski prostor, unutar kojega se zavera, skovana na klozetskim šoljama (gde joj je danas jedino i mesto), nakon likvidacije kralja Venceslava razvija u trijumfalnu gozbu na kojoj Urbanov Ibi doslovno tovi svoje saborce sadržajem istih šolja. Pritom, oslanjajući se na inteligentnu i višeznačno otvorenu dramaturgiju Vedrane Božinović, radikalno menja i prirodu odnosa glavnog junaka i Majke Ibi, koja, u preciznom i surovom lakoćom oboružanom tumačenju Danice Grubački prevaljuje putanju od seksualne predatorke do „me-too“ aktivistkinje.

Dajući Ocu Ibiju – umesto žarijevske „finansijske palice“ – u ruke mikrofon, reditelj omogućava Nemanji Bakiću da posredstvom niza kvazi-folk songova koji napreduju od infantilnog apsurda do brutalne kritičnosti (diskretni, a efektni aranžmani Irene Popović Dragović), majstorski pojačava tempo igre, istovremeno umnožavajući njena značenja. Bitni skok u tom procesu predstavlja faza u kojoj – počev od scene Ibijevog oporezivanja plemića – „klozetski dekor“ biva zamenjen prizorom desetina obešenih tela. Pred takvim „zaleđem“, epizoda rata sa imaginarnom Rusijom, u kojoj se sučeljavaju novi anti-iluzionistički iskoraci (glumljenje konja „po Stanislavskom“) sa hipnotičkim realizmom horskih songova („Rat, rat, rat“/I klanje neće stat“) spaja „nas“ u gledalištu sa „njima“ na pozornici kroz jedan letargični, ali i grozničavi vapaj.

Biljana Keskenović (inače, u predstavi pretežno kraljica Rozamunda) pokazuje nam, u završnom segmentu predstave, kako se utočište pred tim vapajem može potražiti u (svetovnom) nihilizmu i (scenskom) apsurdu: odbijajući, kako kaže, da govori pred nama monolog u kojem „odbija da ima monolog“, ona svu raskoš svoje glumačke svestranosti podvrgava ideji o prekidu komunikacije. Ipak, u fascinantnom monološkom iskazu Srđana Aleksića (inače, pretežno kralj Venceslav) odlazi se korak dalje. Proširivši pomenuti frazu „Ja volim ovo pozorište“ lajtmotivom „Moraš da se raduješ“, Aleksić nam, histrionski čarobno, opisuje luk od neobaveznosti i „uživljavanja“ do komentara i krika – krika u kome je sve: i veselo licemerje gledaočeve svakodnevice, i ambiciozna beda glumačkog poziva i zagušujuća inercija institucionalnog teatra. A nakon toga – za razliku od hamletovskog ćutanja – moguća je samo zajednička plovidba ka neizvesnom domu, čamcem u obliku pinkovskog flamingosa. Jer, kao što bez Poljske ne bi bilo ni Poljaka – ni Sombora (a ni pozorišta) ne bi bilo bez Somboraca.

www.offns.rs

Knjiga o jugu

Moderator: Mića Vujičić

 

Jurica Pavičić je hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama, te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman.

Jurica Pavičić rođen 1965. u Splitu, gdje je i danas živi. Svoju obitelj opisuje kao „tipičnu obitelj socijalističke srednje klase, plod socijalističke modernizacije.“ Otac mu je bio inženjer kemije u tvornicama plastične mase u okolici Splita. Majka mu je bila nastavnica u srednjoj strukovnoj školi. Obitelj s očeve strane mu je podrijetlom iz mjesta Vrbanj u ruralnoj unutrašnjosti Hvara. Majčina je podrijetlom iz sirotinjskog baroknog predgrađa Splita, Velog Varoša.

Pavičić je u Splitu završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao povijesti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija, počinje pisati filmsku kritiku u studentskom časopisu Kinoteka. Koncem 1989. dobiva ponudu da postane prvo književni, a potom i filmski kritičar Slobodne Dalmacije. Tada se i trajno vraća u Split.

Bibliografija:

Ovce od gipsa, roman, A.B. Gigantic, Solin-Split 1998.

Nedjeljni prijatelj, roman, Znanje, Zagreb, 2000.

Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti FF u Zagrebu, Zagreb 2000.

Vijesti iz Liliputa, eseji i kolumne, VBZ Zagreb, 2001.

Nachtbus nach Triest, Kriminalroman, Verlaghaus No.8, Wetzlar 2001., prevela na njemački Brigitte Kleidt

Minuta 88, roman, v.b.z., Zagreb, 2002.

Split by Night, eseji i kolumne, Split 2003.

Kuća njene majke, roman, Jutarnji list, Zagreb 2005

Crvenkapica roman, v.b.z. Zagreb 2006.

Patrola na cesti, zbirka priča, V.B.Z. 2008.

Postjugoslavenski film – stil i ideologija, Hrvatski filmski savez, 2011.

Nove vijesti iz Liliputa- eseji i kolumne, EPH Liber 2011.

Il collezionista di serpenti, pripovijetke, Salento Books, Lecce 2012., prevela na talijanski Estera Miočić

Brod u dvorištu, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb 2013.

Cappuccetto rosso, roman, Selento Books, Lecce 2014., prevela na talijanski Estera Miočić

Tabernakel (Tabernakl), izabrane pripovijetke, Schruf & Stipetic GbR, Berlin 2014, prevele Susanne Böhm i Blanka Stipetić

Žena s drugog kata, roman, Zagreb: Profil 2015.

Helden (Junaci), izabrane pripovijetke, Schruf & Stipetic GbR, Berlin 2015, prevele Susanne Böhm i Blanka Stipetić

Ein Tod fur Ein Leben, roman, Schruf & Stipetic, 2017, prevela na njemački Blanka Stipetić

Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2017.

Crvena voda, roman, Profil Zagreb 2017.

Knjiga o jugu, eseji, Profil Zagreb 2018.

Zeugen, roman, prijevod na njemački Brigitte Kleidt, Schruf & Stipetic, 2019.

Fremde Helden, izbor najboljih priča, prijevod na njemački Susanne Böhm i Blanka Stipetic, Schruf & Stipetic 2019.

Skupljač zmija, izbor najboljih priča s pogovorom Dragana Velikića, Profil, Zagreb 2019.

Ovci na gips (Ovce od gipsa), prijevod na makedonski Dejan Vasilevski, Ili-Ili, Skopje 2019.

Prometejev sin, roman, Profil Zagreb 2020.

Blut und Wasser (Crvena voda), prijevod na njemački Blanka Stipetić, Schruf˛& Stipetic, 2020.

Žena s drugog kata, srpsko izdanje, Laguna Beograd 2021.

L’eaur rouge (Crvena voda), prijevod na francuski Olivier Lannuzel, Agullo, 2021.

www.juricapavicic.com

 

Mića Vujičić (1979, Mokrin), autor romana „Oštar start“ (2010) i zbirke priča „Ronjenje na dah“ (2014). Osnovna škola „Vasa Stajić“ Mokrin; Gimnazija „Dušan Vasiljev“ Kikinda (prirodno-matematički smer); diplomirao opštu književnost i teoriju književnosti (svetska književnost) na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 1998-2004. godine novinar seoskog lista Mokrinske novine, od 1999. godine novinar i kolumnista nedeljnika Kikindske novine, od 1999. stalni saradnik književnog časopisa Severni bunker, 2001-2002. koautor radio emisije Bunker (Radio Kikinda) sa književnikom Srđanom V. Tešinim, 2002. godine sa profesorom informatike Emilom Hofgezangom osnivač i urednik projekta prvog virtuelnog sela mokrin.net, 2004-2005. kolumnista i intervjuer novosadskog Dnevnika, 2004-2007. kolumnista dnevnog lista Danas, 2004-2005. dopisnik hrvatskog art sajta kupus.net, od 2004. zamenik glavnog urednika sajta plastelin.com, od 2005. do 2012. godine novinar beogradskog mesečnika Yellowcab, 2005-2008. dopisnik splitskog nedeljnika Feral Tribune, 2006. godine stipendista Fonda Borislav Pekić (podrška za knjigu u nastajanju), 2007-2008. novinar beogradskog časopisa Rez, 2007-2009; 2011. – član žirija za dodelu nagrade Đura Đukanov, od 2007. do 2010. godine književni kritičar i novinar Politike, od 2007-2014. član redakcije književnog časopisa Ulaznica (Zrenjanin), od 2008. do 2009. saradnik Playboya, 2008-2016. član žirija Večernjih novosti za dodelu nagrade Meša Selimović, od 2009. do 2015. kolumnista dnevnog lista Blic (dodatak Knjige), od 2009. do 2010. godine saradnik sarajevskog dnevnika Oslobođenje, od 2010. godine intervjuer i književni kritičar nedeljnika NIN, od 2011. do 2016. saradnik hrvatskog nedeljnika Novosti, 2011, 2012, 2013 i 2014. član žirija NIN-ove nagrade kritike za najbolji roman godine, od 2014. selektor za roman književne nagrade Mirko Kovač (Rovinj), 2015. selektor Njegoševe nagrade (Podgorica), autor romana „Oštar start“ (Stubovi kulture, 2010), januara 2012. godine izdavačka kuća Geopoetika objavila je roman „Oštar start“ („Tackling Foul“) na engleskom jeziku u okviru edicije „Serbian Prose in Translation“, marta 2014. godine izdavačka kuća Geopoetika objavila zbirku priča „Ronjenje na dah“, Književna radionica Rašić objavila je 2015. godine „Oštar start“ kao elektronsku knjigu, aprila 2016. ljubljanska izdavačka kuća Cankarjeva založba objavila “Oštar start” na slovenačkom jeziku, američka izdavačka kuća Blooming Twig objavila je 2016. godine „Oštar start“ kao elektronsku knjigu + prozu objavljivao u književnim časopisima: Polja (Novi Sad), Ulaznica (Zrenjanin), Sent (Novi Pazar), Fantom slobode (Zagreb), Urbani vračevi (Knin), Povelja (Kraljevo), Severni bunker (Kikinda), Književni magazin (Beograd), nedeljniku Nin, Politikinom Zabavniku…

www.micavujicic.com

 

Knjiga o jugu zbirka je 23 eseja koja se bave europskim jugom, srednjeeuropskim jugom i hrvatskim jugom- Dalmacijom. Tekstovi knjige bave se temama svakodnevice Jadrana 20. stoljeća, od gastarbajtera preko vikendica do jadranske magistrale i bure. Knjiga tematizira industrijsku povijest Dalmacije, kao i ulogu turizma na današnjem Mediteranu. Tekstovi knige posvećeni su i nekim važnim figurama dalmatinskog 20. stoljeća, poput Dike Marjanović Radice i Tomislava Ivića.

RECENZIJE:

Pavičićeva knjiga dijelom popunjava jednu polupraznu knjišku policu s oznakom: Mediteran, mediteranstvo i mediteranizam. Naime, iako ovdašnje elite desetljećima inzistiraju na hrvatskoj pripadnosti Mediteranu, ta je pripadnost uglavnom deklarativna i neopisana. Malo je suvislih tekstova koji autentično – suvremeno, bez stereotipa i klanjanja spomenicima tradicije – svjedoče o tome što Mediteran u ‘nama’ doista jest…. ‘Knjiga o jugu’ dokaz je da su u sredinama poput naše, u kojima je štošta neistraženo i neispisano, upravo novinski tekstovi često iznimno bitni za stvaranje suvremene antropologije domaćeg terena. Zato, čak i ako ste čitali u novinskom formatu eseje okupljene u ovoj knjizi, svakako je uzmite u ruku i čitajte ih opet i iznova.

Katarina Luketić (Tportal)

Pavičić je s ovim palimpsestom složio esejistički vrhunac dalmatinske književnosti. Iz medijskog kaosa izvukao je ključne slojeve Dalmacije.

Željko Ivanjek, Jutarnji list

„Knjiga o jugu“ jednako je zanimljiva onima koji prate autorov kolumnistički rad, ali i onima koji se s njegovim pismom tek susreću.

Emir Imamović Pirke, Forum.tm

 

www.juricapavicic.com

 

Gosti: Tamara Valčić Bulić, Bora Babić, Igor Marojević

Prevodilac: Jasna Tatar Anđelić

Matijas Enar (Mathias Énard) je rođen 1972. godine, studirao persijski i arapski jezik, i dugo boravio na Bliskom istoku. Živi u Barseloni. Objavio je romane: Savršenstvo pucnja (2003 – Nagrada pet kontinenata frankofonije), Ploviti Orinokom (2005) i Zona (2008), roman ovenčan Decembarskom nagradom2008. godine i nagradom Livr Anter 2009. godine. A za roman Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima dobio je Gonkurovu nagradu gimnazijalaca za 2010. godinu. Ta knjiga je iste godine nominovana i za Veliku nagradu za roman Francuske akademije, kao i za glavnu Gonkurovu nagradu. Akademska knjiga objavila je roman Zona (2016), a u pripremi je i roman koji je dobio Gonkurovu nagradu za 2015. godinu Busola.

www.akademskaknjiga.com

 

Tamara Valčić Bulić je profesor francuske književnosti na Filiozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bavi se i književnim prevođenjem. Prevela je roman Busola Matijasa Enara (Akademska knjiga, Novi Sad, 2016), a trenutno prevodi njegov poslednji roman Godišnja gozba grobarskog bratstva, objavljen u Francuskoj 2020.

Bora Babić je direktorka i glavna urednica izdavačke kuće Akademska knjiga. Karijeru je započela u Novom Sadu u našoj najstarijoj instituciji kulture Matici srpskoj, zatim je bila direktorka u Izdavačkoj knjižarnici Zorana Stojanovića, a posle veoma uspešne karijere u ove dve ustanove, 2006. godine osnovala je izdavačku kuću Akademska knjiga. Danas Akademska knjiga objavljuje najprestižnije svetske i srpske autore iz oblasti društvenih i humanističkih nauka, prirodnih nauka i literature.

Igor Marojević rođen je 1968. godine u Vrbasu. Diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Novelu „Obmana Boga“ objavio je 1997, a zatim i romane „Dvadeset četiri zida“, „Žega“, „Šnit“, „Parter, „Majčina ruka“, „Prave Beograđanke“, “Roman o pijanstvima”, „Ostaci sveta“, kao i zbirke priča „Tragači“, „Mediterani“ i „Beograđanke“, i knjigu eseja, odnosno publicistike „Kroz glavu“ i „Krv je voda“. Njegova djela ili njihovi odlomci objavljivani su na španskom, portugalskom, katalonskom, makedonskom, njemačkom, engleskom, italijanskom, slovenačkom, mađarskom, ukrajinskom, češkom, poljskom, rumunskom, grčkom, danskom i bugarskom jeziku.