Svečanom ceremonijom uručenja prestižne regionalne nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, koju festival Grad teatar tradicionalno dodjeljuje za oblast književnog stvaralaštva, u nedjelju je na Trgu pjesnika završen i ovogodišnji Književni program budvanskog festivala. Novi, 24. laureat ove visoke nagrade postao je slovenački pisac Drago Jančar, i to jednoglasnom odlukom žirija u kojem su bili Nadežda Čačinović (profesorka filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), Slavica Perović, univerzitetska profesorka lingvističkih nauka iz Podgorice, i Mihajlo Pantić, pisac, književni kritičar i univerzitetski profesor iz Beograda koji je predsedavao žirijem.
“Ljubišinu” nagradu Jančaru je uručila Milena Lubarda Marojević, direktorka JU “Grad teatar”, a kako je na početku ceremonije, obrazlažući odluku ovogodišnjeg žirija istakao Pantić, on je bio posebno uzbuđen.
-Prije dvadeset pet godina bio sam jedan od prvih članova žirija koji je na neki način osmislio i formatirao nagradu “Stefan Mitrov Ljubiša”. Tu je najzaslužniji svakako bio akademik Novo Vuković, i nas nekoliko, tada mladih kritičara. U međuvremenu, “Ljubišina” nagrada je dobila neki svoj istorijski značaj činjenicom da utemeljuje, odnosno, čini živim ime pisca koji je svjedočio duh ovoga podneblja. Druga važna činjenica je da ova nagrada, uprkos svemu što nam se u ovih četvrt vijeka dogodilo, po mom, dubokom uvjerenju, i dalje čuva jednu integrativnu crtu i ima integrativni značaj time što objedinjuje različite kulture, u međuvremenu i različite jezike, i različite književne tradicije, ali tako što poštujući te razlike njih harmonizuje. I najzad, “Ljubišina” nagrada je, što i večeras potvrđujemo činjenicom da proglašavamo novoga dobitnika Draga Jančara, važna i zbog toga što spisak imena na kojoj stoje njeni dobitnici pokazuje visok književni i estetski kvalitet – rekao je Pantić.
Za Draga Jančara, kako je istakao, “Ljubišina” nagrada je velika čast, kako zbog pisca čije ime nosi, tako i zbog članova žirija koji mu je dodjelio ovo priznanje, koje poznaje po njihom radu.
-Sada kada se moje ime nekako povezalo sa tako velikim piscem Stefanom Mitrovim Ljubišom, kojeg sam, moram priznati, znao samo po imenu, jer davna su vremena kada smo se u zajedničkoj državi učili književnosti drugih naroda sa ovog prostora, onda sam odmah otišao u knjižnici i uzeo sve što je bilo moguće o njemu i njegovim djelima. Kad sam počep čitati jako me je privuklo, jer je Ljubišina književnost interesantna ne samo zbog vremena i istorijskih okolnosti u kojima su ljudi živjeli i o kojima on govori, nego i zbog same životne sudbine Ljubišine, koji je bio i pisar – pravnik opštinske uprave u Budvi, kasnije je postao poslanik u Beču, I to je bio politički dio njegovog života. Ali, najviše me je zaintrigirala njegova literature koja u središtu uvijek ima čovjeka i ljudske sudbine, poput priče kako voli Crnogorka, koja ima čudan naslov “Skočidjevojka”, i jedna je potresna, tragična drama o ljubavi koja je zabranjena, kao Šekspirov nekakav “Romeo i Julija”. To je Ljubiša vrlo snažno I emotivno napisao. I kada sam se vozio sa Skadarskog jezera dolje prema primorju, nekako mi je sve to, baš zbog Stefana Mitrova Ljubiše bilo poznato – vidio sam mjesto koje se zove Skočiđevojka, kraj sa imenom Drobni pjesci, koji isto nastupaju u njegovim tekstovima kao jedan mitološki crnogorski prostor na kojem su se odvijali sabori, a tematski, formalni okvir unutrašnji, ljudski, i način Ljubišinog pripovjedanja koji je vrlo jak, čine da budem izuzetno ponosan što je i moje ime, i moje skromno pisanje, sada povezano sa imenom velikog pisca Stefana Mitrova Ljubiše – rekao je Jančar, ističući da ovakvi susreti ljudi, kao što je I ovaj događaj na Trgu pjesnika, njemu vraćaju vjeru u literaturu I ono što radi.
– A literature je već dugo smisao mog života, od mladih dana, kada mi je bila nekakva kompenzacija za sve životne i školske neuspjehe – bio sam loš u matematici, slabo sam igrao fudbal, ali kada su se u razredu čitali moji tekstovi to je bio uspjeh. I kasnije je to bilo tako, sve nesreće su se nekako kompenzirale, pa i u nagradama. Dakle, radostan sam, srećan i ponosan, i zahvaljujem festival Grad teatar i žiriju što su mi dodelili ovako važnu nagradu – rekao je jedan od najznačajnijih slovenačkih, regionalnih, ali I evropskih pisaca.
Jedina jugonostalgija je ona prema kulturi
Tokom svečanosti na Trgu pjesnika upriličen je i razgovor sa novim laureatom, pa je Jančar odgovarao na pitanja koja su mu postavili članovi žirija. Tako je Nadežda Čačinović željela da Jančar objasni svoju nostalgiju prema jugoslovenskoj kulturi, i u kom smislu ovaj proctor određuje njegovu širu percepciju.
-Moja jedina jugonostalgija je zaista prema kulturi, ja sam isto tako strasni čitalac, ne samo strasni pisac, ali uz to vjerujem da treba pisati iz svog iskustva, i vremena i prostora u kojem živiš, da ne kažem lokalnog, jer je to neka riječ koja ima prežorativno značenje. Čak i ako pišem istorijski tekst, to je neko moje egzistencijalno iskustvo. I evo, pokazalo se i ovdje noćas da su neke priče, romani, šire prepoznati – da neki lokalni incident, kraj rata koji se desio u Sloveniji o kojem sam pisao u romanu, bude interesantan za Francuze, i nagradili su ga kao najbolju stranu knjigu godine, jer su u njoj otkrili nešto što je univerzalno u literaturi. Zbog toga sam govorio o Ljubiši koji je, iako je teško probiti se kroz neke riječi, video te ljudske sudbine koje su u nekoj egzistencijalno specijalnoj poziciji, a to je i univerzalno. Zato mislim da je nužno da pisac polazi iz nečeg što je naše, što smo doživjeli, u čemu vidimo smisao da se to prenese na nivo umjetnosti- rekao je Jančar.
Možda i tema bira pisca
Slavica Perović je istakla da joj je bilo veliko zadovoljstvo da bude član žirija za dodjelu “Ljubišine” nagrade, a posebno ovakvog žirija, i naravno, da taj žiri dodjeli nagradu piscu kao što je Drago Jančar čije je djelo na nju ostavilo dubok utisak, pogotovu kada je pročitala roman “Podsmješljiva požuda”. To je, kako je izjavila, potaklo da piscu koji je inovativan, inventivan i beskrajno kreativan postavi pitanje kako bira svoje teme da prikaže i da pokaže ono što je lokalno, a zapravo univerzalno.
-Možda i tema bira pisca, baš u ovom slučaju romana “Podsmješljivo iskustvo” postoji jedno autobiografsko iskustvo. Bio sam pola godine u Americi kao Fulbrajtov stipendista i tamo sam vido kako je veliki raskorak između jednog evropskog, srednjeevropskog ili jugoslovenskog iskustva i američke dinamike. Primetio kako se taj američki optimizam tamo uči od malih nogu, tako da u ovom romanu ima poglavlja o smjehu i optimizmu, a mi više razmišljamo, čitava Evropa, da život ima i svoje praktične note, razmišljamo o kraju, zašto su nas prevarili, izdali, i to su više naše teme. Vidio sam, s jedne strane, taj kulturni sukob i doživio sam stvari koje su me promjenile. Jedanput sam nešto pričao o tome reditelju Dušanu Jovanoviću, i on mi je rako da to moram napisati. Često teme dolaze i iz čitanja, iz jedne rečenice, to je Borhesova misao, iako on nije moj pisac, ali je genijalaca koji je izmislio jednu novu formula i način pripovjedanja. On negdje kaže da iz knjiga rastu knjige – pročitaš negdje nešto i pomsliš – pa to je nešto što se meni dogodilo, što mi je blisko iz mog života i života meni bliskih ljudi, ili iz života naše istorije, političkih događaja, tako da se teme same približavaju piscu. Ja ih nikako ne biram sistematički, da bih sad morao neki određeni problem obraditi. Nekada sam više pisao esejističke knjige, i kad bih vidio da se na neki problem treba odazvati, bilo da je politički, društveni, estetski, napisao bih članak, esej, nikada zbog toga nisam pisao literaturu. Litreatura me mora negdje u srcu pogoditi, i sam sam morao nešto slično doživjeti da bih pisao priču o tome ili čak roman – rekao je Drago Jančar, novi laureat “Ljubišine” nagrade.
20.08. – Vijesti