Poslije predstava “Medeja” Olivera Frljića, “Barufe” Vita Taufera, “Ožalošćena porodica” Jagoša Markovića, “Dnevnik jednog luđaka” Marjana Nećaka, i posebno, premijernih “Krvavih svadbi” Igora Vuka Torbice…, ostvarenjima koji su obilježili Dramski program 32. Grad teatra pridružuje se i nova inscenacija remek djela Miroslava Krleže “U agoniji”.
Jedan od najizvođenijih i kritički najbolje ocjenjenih dramskih tekstova velikog barda ovdašnje književnosti, koji pripada njegovom ciklusu o Glembajevima, stigao je na budvansku scenu kao autorski projekat troje sjajnih hrvatskih glumaca, Nele Kocsis, Ozrena Grabarića i Darka Stazića, a urađen je u koprodukciji Putujećeg kazališta i Centra mladih Ribnjak u Zagrebu. Oni su nam u crkvi Santa Marija oživjeli uzbudljive Krležine likove– Lauru Lenbahovu, barona Lenbaha i advokata dr Ivana pl. Križovca, koje su dramaturški obradili i režirali. Vječnu priču o fatalnom ljubavnom trouglu, patnji koja prožima ljude, društvenim usponima, sukobima i padovima, Nela Koscis, Darko Stazić i Ozren Grabarić smjestili su u Laurin krojački salon – cijela predstava odvija se među iseckanim tkaninama, šnajderskim lutkama, mašine “singerice” i visokim lampama, pa se prostor Santa Marije pokazao kao izvanredan za njihovu verziju kultne Krležine drame.
U toj intimnoj, minimalističkoj i sugestivnoj scenografiji (potpisuje je Petra Kriletić), publika ulazi u život troje junaka, postajući svjedok njihovih bolnih sukoba, ogoljenih rasprava i raspada njihovih života. U redigovanom Krležinom tekstu (izbačeni su likovi Madelin Petrovne, Marije i nijemog prosjaka), u središtu priče su emotivni i psihički lom Laure Lenbahove, koju Nela Koscic bravurozno dočarava. Monologom koji govori o mogućoj ljubavi, Ivanovoj prevari i njenom vlastitom slomu, oduševila je i budvansku publiku.
Kako je Nela Kocsis izjavila poslije izvođenja predstave, lik Laure Lenbahove joj je i privatno veoma poseban, a ne samo zbog priznanja koje je dobila za ovu ulogu (Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada “Fabijan Šovagović”, Nagrada “Veljko Marinčić” Festivala malih scena u Rijeci).
-Ulogu Laure prihvatila sam s velikim oduševljenjem, jer je ona jedan od najboljih likova u domaćoj dramskoj literaturi, a s tim monologom Laure sam 1992, prije dvadeset šest godina, položila prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti, pa me za taj tekst vežu prilično emotivne uspomene. Mi smo ovu predstavu radili s mnogo energije i entuzijazma skoro godunu dana, istraživali smo, eksperimentirali, i nastojali da ona ne bude samo lijepo intonirana savršeno izgovorenim “krležijanskim” rečenicama, nego da prije svega ima emotivno pokriće. Prilagodili smo tekst, komad nema pauze, igramo ga kao dvočinsku verziju, i dosta toga smo “štrihovali”. Cilj nam je bio stvoriti uzbudljivu, živu, dramatičnu predstavu koja će biti drugačija, a ipak ostati “krležijanska”. Naš trud se na kraju isplatio, naša verzija “U agoniji” doživjela je više od šezdeset izvođenja, i sjajne reakcije publike na svim gostovanjima. To se pokazalo i na festivalu Grad teatar, i jako mi je drago što smo i u Budvi mogli da pokažemo šta smo uradili.
Kako kaže, najuzbudljivije u liku Laure najpre su njene emotivne tačke, a onda i hrabrost i čestitost kojima podnosi društvenu degradaciju, i pokušava da nađe sopstvenu sreću.
-U ranijim inscenacijama Krležinog djela često je izgledalo da je Laurino samoobojstvo kao svjestan čin, što mislim da ne bi smjelo biti. Ja sam je htjela dovesti do nervnog sloma i potpunog rastrojstva, do trenutka potpunog pomračenja uma u kojem podigne pištolj na sebe. Da je to svjesno učinila, to bi značilo da krivicu prebacuje na nekog drugog, i da bi neko trebalo da ima grižu savjesti što je nije prihvatio kao ženu. I te tačke su mi bile najintrigantnije psihološki. Mislim, dakle, da su sve okolnosti uticale na njeno samoubistvo, prije svega njena priroda, ali i njena društvena propast, i okolnosti toga doba. Krleža je svoje djelo napisao 1928, žena tada tada nije bila onoliko vrijedna koliko je njen suprug vrijedio, i njegovom propašću, bez obzira što je Laura bila plemkinja i jedina Glembajevica od svih njih, i ona je izgubila društvene pozicije. Ta situacija možda ne bi u potpunosti odgovarala današnjem vremenu, iako je ono o čemu Krleža govori svevremensko, a to je ljubavni trougao. Ali, za Lauru Lenbahovu najpresudniji je sistem vrijednosti jednog društva s početka XX vijeka, i mislim da nije bila dovoljno emancipirana upravo u tom smislu.
O tome koliko su žene danas emancipovane da njihovu poziciju u društvu ne određuje njihov suprug, već one same, i koliko i savremeno doba sagledava ženu kroz prizmu muškarca, Nela Koscis ističe da je to individualno.
-Neka žena se i danas vidi kao uspješna, jer se udala za nekog ko ima nekakav statusni simbol, stekao je novac, moć, a ima, naravno, i onih koje se ostvaruju kroz svoju profesiju. Ali, u svakom slučaju, mislim da je i savremenoj ženi potrebna hrabrost da bude uspješna i sama, i da je u tom smislu emancipacija potrebna ovim našim društvima koja ženu bez muškarca i dalje drugačije valorizuju – ističe Nela Koscis.
Krleža uvijek ima publiku
Glumac Darko Stazić, na čiju je inicijativu i napravljen ovaj autorski projekat, ulogom barona Lenbaha vratio se na scenu poslije pauze od dvadeset pet godina.
-Moram prije svega reći da sam oduševljen prijemom publike na Gradu teatru, i da nam je bila čast da našu predstavu igramo na ovom festivalu. Ona ima odličan život i na matičnoj sceni i na gostovanjima, jer Krleža uvijek ima publiku. Ali, moram reći i to da je pritisak bio prilično veliki dok smo je stvarali, jer je predstava naš autorski projekat koji smo radili bez reditelja, i sva dramska rješenja napravili smo sami –istakao je Stazić.
20.08. – Vijesti