Prije nego \u0161to sam kro\u010dio u pozori\u0161te, moji u\u010ditelji su ve\u0107 bili tamo. Sagradili su svoje ku\u0107e i svoje poetike na ostacima sopstvenog \u017eivota. Mnogi od njih su nepoznati ili ih jedva pamte: radili su u ti\u0161ini, u poniznosti svojih probnih sala i prepunih gledali\u0161ta, da bi potom, nakon mnogo godina rada i izvanrednih uspjeha, polako napustili svoja mjesta i nestali. Kada sam shvatio da je moj poziv i moja sudbina da nastavim njihovim stopama, tako\u0111e sam uvidio da od njih nasle\u0111ujem dirljivu i jedinstvenu tradiciju: da \u017eivim u sada\u0161njosti i da jedino o\u010dekivanje treba da mi bude da dosegnem prozirnost neponovljivog trenutka, u kojem se susre\u0107em s drugim bi\u0107em u tami pozori\u0161ta, za\u0161ti\u0107en pukom istinito\u0161\u0107u gesta i rije\u010di koja ne\u0161to otkriva.<\/p>\n
Moja pozori\u0161na domovina su ti trenuci susreta s gledaocima koji iz ve\u010deri u ve\u010de dolaze u na\u0161u salu, iz najrazli\u010ditijih djelova mog grada, da bi bili s nama, da bismo podijelili tih nekoliko sati, nekoliko minuta. Pomo\u0107u takvih, jedinstvenih trenutaka gradim svoj \u017eivot: prestajem da budem ja, vi\u0161e ne patim zbog sebe i ponovo se ra\u0111am da bih uvidio \u0161ta zna\u010di stvarati pozori\u0161te: pro\u017eivjeti trenutke \u010diste, efemerne istine, znati da je to \u0161to govorimo i radimo, tamo, pod scenskim svjetlom, istinito i da odra\u017eava na\u0161e najdublje i najintimnije bi\u0107e. Moja pozori\u0161na zemlja, kojoj moji glumci i ja pripadamo, satkana je od tih trenutaka u kojima zaboravljamo na maske, retoriku, strah da budemo to \u0161to jesmo, i pru\u017eamo jedni drugima ruke u tami.<\/p>\n
Pozori\u0161na tradicija je horizontalna. Niko ne mo\u017ee da tvrdi da je teatar na bilo koji na\u010din u centru svijeta, u odre\u0111enom gradu ili u nekom privilegovanom zdanju. Pozori\u0161te, kako ga ja do\u017eivljavam, prostire se po nevidljivim geografskim prostorima koji jednim \u010dinom objedinjuju pozori\u0161nu umjetnost i \u017eivote onih koji je stvaraju. Svi pozori\u0161ni umjetnici umiru zajedno sa svojim neponovljivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti na\u010din, ne ostavljaju\u0107i iza sebe ni\u0161ta \u0161to bi ih sa\u010duvalo ili proslavilo. Veliki pozori\u0161ni stvaraoci znaju da im ne vrijedi nikakvo priznanje kada se na\u0111u pred tim zadatkom koji je u korijenu na\u0161eg posla, a to je stvaranje istinskih trenutaka, nedore\u010denosti, snage, slobode, usred najve\u0107e neizvesnosti. | nad\u017eivje\u0107e ih samo podaci o njihovom radu ili fotografije i video snimci na kojima \u0107e biti zabilje\u017eena tek blijeda ideja toga \u0161to su uradili. Ali tim snimcima \u0107e uvijek nedostajati nijemi odgovor publike koja u datom trenutku uvi\u0111a da to \u0161to se de\u0161ava pred njenim o\u010dima ne mo\u017ee biti prenijeto niti sagledano van tog prostora, da istina koju tamo zajedno do\u017eivljavaju predstavlja istinsko \u017eivotno iskustvo, na trenutak prozra\u010dnije i od samog \u017eivota.<\/p>\n
Kada sam uvidio da je pozori\u0161te zasebna zemlja, jedna velika teritorija koja obuhvata \u010ditav svijet, u meni se za\u010dela ideja koja je istovremeno oli\u010davala slobodu: ne mora\u0161 da se udalji\u0161 niti da ode\u0161 sa mjesta na kojem se nalazi\u0161, ne mora\u0161 da tr\u010di\u0161 niti da se pomjera\u0161. Tamo gdje postoji\u0161 ti, postoji i publika. Tamo su kolege \u010dije prisustvo ti je potrebno. Tamo, izvan tvoje ku\u0107e, ima\u0161 svakodnevnu stvarnost, neprozirnu i neprobojnu. Stoga iz svoje prividne nepomi\u010dnosti radi\u0161 da bi stvorio najve\u0107e od svih putovanja, da bi ponovio Odiseju, pute\u0161estvije argonauta: ti si nepomi\u010dni putnik koji neprestano ubrzava gustinu i \u010dvrstinu svog stvarnog svijeta. Ti putuje\u0161 ka trenutku, ka trenu, ka neponovljivom susretu koji se odigrava pred onima koji su sli\u010dni tebi. Ti putuje\u0161 ka njima, ka njihovom srcu, ka njihovoj subjektivnosti. Putuje\u0161 kroz njih, dopire\u0161 u njihove emocije, u njihove uspomene koje budi\u0161 i pokre\u0107e\u0161. Tvoje putovanje je vrtoglavo i niko ne mo\u017ee da ga izmeri niti sprije\u010di. Tako\u0111e, niko nije u stanju da odredi njegov pravi obim; to je putovanje kroz ma\u0161tu tvojih ljudi, sjeme koje je posa\u0111eno u najudaljeniju od svih zemalja: gra\u0111ansku, eti\u010dku i ljudsku savijest tvojih gledalaca. Zbog toga ne odlazim, ostajem kod ku\u0107e, me\u0111u svojim bliskim prijateljima, prividno miran, i radim danono\u0107no, jer znam tajnu vrtoglave brzine.<\/p>\n
KARLOS SELDRAN, Kuba<\/p>\n
Prevela sa \u0161panskog Bojana Kova\u010devi\u0107 Petrovi\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Prije nego \u0161to sam kro\u010dio u pozori\u0161te, moji u\u010ditelji su ve\u0107 bili tamo. Sagradili su svoje ku\u0107e i svoje poetike na ostacima sopstvenog \u017eivota. Mnogi od njih su nepoznati ili ih jedva pamte: radili su u ti\u0161ini, u poniznosti svojih probnih sala i prepunih gledali\u0161ta, da bi potom, nakon mnogo godina rada i izvanrednih uspjeha,…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":55528,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[227],"tags":[],"class_list":["post-56903","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-arhiva-novosti-2019-en","category-227","description-off"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56903","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=56903"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56903\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":59457,"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56903\/revisions\/59457"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/55528"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=56903"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=56903"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/gradteatar.me\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=56903"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}