Kapital

 

Kraljevsko pozorište “Zetski dom”, Cetinje
Karl Marks

Kapital

Režija, adaptacija i vizuelni izgled: Andraš Urban
Dramaturgija: Vedrana Božinović
Kompozitor: Irena Popović Dragović

Kostimografija: Lina Leković
Igraju: Jelena Laban, Jelena Šestović, Stevan Vuković i Pavle Prelević

 

Na audiciji prije nekoliko mjeseci pojavilo se tridesetak dobrih glumaca. Ja sam izabrao najmlađe. Studente glume sa klase profesora Branislava Mićunovića. Bili su dobri, svako ponaosob. Otvoreni, smjeli i nevini. Na samom početku svog poziva. Potajno sam se poigrao mišlju, idejom opšteg mjesta, da su oni, u stvari, kapital jedne zajednice.

Generacijska razlika je ubrzo pokazala da ni u ličnom ni u istorijskom smislu ne postoji iskustvo koje se podrazumijeva. U objašnjavanju, u borbi za razumijevanje materijala jednog ili drugog, ponovo rasčišćavamo pojmove i priču sa sobom samima. No, živimo istu sadašnjost sa različitim perspektivama.

Ekonomisti kažu da kapitalizam nije dobar, ali ne postoji bolji sistem. Povučemo ramena i nadamo se većoj plati.

Zamišljati svjetsku sociajalističku revoluciju na osnovu poznatih istorijskih klišea, shvatamo kako je ideja komunizma seksi, kako revolucija na Balkanu ili u Istočnoj evropi izgleda kao neki špageti vestern, a na zapadu kao science fiction.

Ne znam šta sam. Ja sam.

Odavno sam shvatio da naše generacije, pa ni ove današnje, nisu učene kako se mijenja svijet, društvo ili sistem. Nemamo pojma o sredstvima ili instrumentima mijenjanja društva. Imamo neku blijedu sliku demonstracija ili izlaska na ulicu. Sa uobičajenim odgovorima, kako sada da napustimo sve, da ne obavljamo svoje poslove nego da krenem na neki trg. …

Kao reditej i ne očekujem da moje predstave pokrenu čovjeka da uzme lopatu ili kosu i da juriša na institucije. Potajno želim da se čovjek mijenja u razgovoru sa predstavom, kao kada čita dobru knjigu, kada se suočava sa samim sobom, kada se prepoznaje ili kada krene da mijenja svoje stereotipe, svoje klišee. Kada odbacimo sve što podrazumijevamo, kao na primjer slogane koje shvatamo na prvu loptu ili obrazce koje preuzimamo reda radi i iz učtivosti prema nekoj političkoj sferi kojoj smatramo da pripadamo, tada u stvari počinjemo da shvatamo stvari u istinskom i elementarnom obliku, sa svim svojim posledicama. Misliti svojom glavom. Eto.

Čitav dan u pozorištu. Crni zidovi, po ko zna koja cigareta, koncentracija, svijet sužen na prostor unutar zgrade. Stradanje glasova mladih glumaca, povratak rasčišćavanju pojmova……Noću se budim I odzvanjaju mi tekstovi predstave i songovi; vrti se ponekad samo riječ, dvije ”ja sam zombi”, “radnik je….”,” …. opijum za narod”, “…mi Crnogorci”. Da. Želim da odem sa “Balkana” barem na kratko. Da vidim da još postoji svijet. Onaj drugi.

Imam malo slobodnog vremena. Šetam po Cetinju. Opet se vratilo sunce. Volim ovaj grad. Skoro da postoji u nekoj drugoj realnosti. Volim da radim ovdje. Zbog ljudi. Prolazim kroz park. Prolazim pored predsjedničke palate, a onda skrećem među drveće. Miris vlažne zemlje. Zvuk lišća u vjetru. Osvijestim zvuk ptica. Osmijehnem se. Borba? Da. Život.

Andraš Urban

 

A gdje je tu čovjek?

To je ono što se Marks pita nad cjelokupnom istorijom filozofije. To pitanje postavlja političkoj ekonomiji svoga vremena koja veliča kapitalističku proizvodnju i progres. Ali i nama. Gdje je čovjek u industrijskoj revoluciji? Gdje je čovjek u tehnološkom napretku? Gdje je čovjek u gomilanju robe? Gdje je čovjek u državama koje već više od dvadeset godina žive u tranzicijama? Gdje je čovjek u kapitalizmu? I, sa distance od trideset godina, gdje je čovjek u komunizmu, koji je sasvim sigurno bio jedna od najkrvavijih ideologija ljudske historije, sa vlastitom devijantnom devizom, koja kao da je neki perverzni odgovor na Marksovo pitanje – “nema čovjeka – nema problema”.

Devedesetih godina prošlog vijeka Karl Marx sahranjen je po drugi put. Zatrpale su ga ruševine berlinskog zida. Pokopan je kao loš ekonomista, nikakav društveni analitičar i katastrofalan prognozer. Kapitalizam je odnio pobjedu na domaćem terenu i poveo u gostima. Marks je proglašen ideologom komunističkog fašizma. Na prostorima bivše Jugoslavije, kao i svih onih istočnoevropskih zemalja koje su konačno strgnule željeznu zavjesu, marksistička ideologija postajala je gotovo heretičko učenje. Vratili smo se pravoj vjeri. U Boga. I novac. Marksova djela su se spaljivala. Na našim prostorima i zato jer su te knjige uvijek bile štampane na kvalitetnom papiru debelih korica pa su dobro gorjele u pećima gradova bez struje i pod stalnim granatiranjem. Pali! Kome će još trebati Kapital?

A Kapital je bio zvučna podloga rata, zaglušena eksplozijama.

Prvobitna akumulacija.

In novca u robu, iz robe u novac.

Alijenacija.

Sve je roba.

Sa markističkom literaturom gorjeli su gradovi. Iz pepela koji je ostao ni danas nema feniksa. Samo vječno suprotstavljena mišljenja o tome – ko je kriv i da li nam je i kad nam je bilo bolje. U tome odrasta generacija koja se ne sjeća ni devedesetih, a ne Jugoslavije, socijalizma, komunizma. Koja o kapitalizmu ne razmišlja filozofski. Nego joj je to prirodno stanje stvari. I koju za sve to, iskreno, i zaboli. Zadojeni našim nuklearnim otpadom oni će svakako živjeti u Njemačkoj, Kanadi, Australiji….

Jer gdje je čovjek, ako nije tamo?

Kažu da je Marxov Kapital kao Biblija. Mali je broj onih koji su ga zaista pročitali, svi se na njega pozivaju i gotovo niko ga ne razumije. Ali je dovoljno da se kapitalizam nakašlje, pa da se sjetimo Marksa. U vrijeme kada neki drugi bauci kruže Evropom Marxov Kapital postao je jedna od najprodavanijih evropskih knjiga. Tražimo li u njoj recept za revoluciju? Ne. Nego način da se održi sistem.

Filozofi nastavljaju različito tumačiti svijet.

Marx kaže da se radi samo o tome da ga se izmijeni.

Da.

Samo.

Vedrana Božinović

 

Proces smo počeli razgovorom i edukacijom o Marksovom „Kapitalu“, počevši od same istorije filosofije, ekonomije i prekretnica u istoriji čovječanstva. Istraživali smo i otkrivali značenja važnih termina kao što su: dijalektički materijalizam, fetišizam robe, alijanacija, diktatura proleterijata, klasna borba, sindikati, radna snaga, višak vrijednosti… Diskutovali smo o vječito nerazjašnjenim pitanjima svakog pojedinca koji učestvuje u stvaranju našeg društva.

Ko smo mi? Da li će ikada doći do prestanka kupovine? Koliko košta vrijeme? Da li smo slobodni? Kako volimo svoju zemlju?

Vjerujemo u ideju ovog projekta jer ova predstava ima moć da pokrene pojedinca i natjera ga da se suoči sa svojim strahovima, stavovima i odlukama. Ovaj proces nam je otkrio drugačiji način rada, izašli smo iz komfort zone i okvira naučenog, suočili se sa nepoznatim i dozvolili drugima da budu drugačiji.

Samo osviješten, otvoren i hrabar pojedinac može biti slobodan.

Minja Novaković i Jelena Odalović