„Smrt je položila jaja u ranu…“ ponavlja Federiko Garsija Lorka u jednoj od svojih znamenitijih pjesama. I tako čak i kad nije unutar pozorišta, pokazuje osjećaj za napetost i iščekivanje; zna on dobro, za razliku od mnogih dramatičara, da sukob nije presudan.
U njegovoj peziji ponavljaju se neke slike, dopuštajući nam da uvijek, bez greške, prepoznato taj svijet i jezik. Kao da je sa kakve Lorke Gore; u njegovim pričamase nagurali Cigani, lebdeće mladenke, pjevanje i krv. Bezbroj puta vidimo nož, djevojačke haljine, narandže i – mjesec. U predstavi Igora Vuka Torbice, rađenoj po komadu „Krvave svadbe“, a u produkciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sadai Grad teatra iz Budve, dobili smo priliku da taj Lorkin mjesec vidimo… i čujemo. Priča je jednostavna, prepoznatljiva, zaplet je to poznat svakoj tradiciji, pa i našoj sa ovih prostora; pjesnik pred nas stavlja podsjetnik o strašnoj činjenici da je život, skoro uvijek, uglavljen između jedne sahrane i jedne svadbe. Lorkin jezik možda i miriše na narandžinu koru, ali umije ia zarezati oštricom. Ne zazivaju bez razloga u „Krvavim svadbama“ – MESEČE, MESEČE, MESEČE…Skoro pa derviška mantra, u sebi je sakrila, zahvaljujući jeziku i poeziji, to britko „sječivo“, pa nam još dugo u ušima odzvanja taj poziv i „prijetnja“.
Podsjetila me Torbičina predstava na onu dobro znanu „Hroniku najavljene smrti“, na jednostavnu i strašnu priču o neizbježnoj smrti i banalnosti njene izvedbe. Reditelj se odlučio „očistiti“ scenu, ali i usporiti glumački pokret, svesti ga na neizbježno. Glumci izgovaraju svoj tekst gotovo zaleđeni, podjsećaju na ljude kakve zatičemo na sahranama i bdjenjima. A to su upravo oni trenuci kada naša čula postana osjetljiva, kada svaka izgovorena riječ odzvanja i dobija potpuno drugi smisao. Upijamo detalje, bivamo iznova uvjereni kako je „smrt najbolji govornik“. Igor Vuk Torbica svoje likove ne pomjera šahovskom logikom, on je svjestan „krvi i mesa“. Svoju predstavu je opisao kao neku vrstu koncerta, a rad na njoj objasnio poređenjem sa goblenom. Iz glave ne mogu izbaciti sjećanje na onu najčešće nevidljivu stranu goblena, na pozadinu koja nije predviđena za gledanje, na kojoj vise ostaci konca, a izvezeni motiv je nekako deformisan, neuredan. U „Krvavim svadbama“, čini se, imali smo priliku vidjeti obje strane goblena.
Nerijetko se, ne samo reditelju ove predstave, nego i svima onima koji se odluče za ovu vrstu teksta, zamjerala „neaktuelnost“ i „neangažiranost“. U pitanju je, vjerujem, tek naivno i površno ocjenjivanje ponuđenog rediteljsko-dramaturškog materijala. Lorkina poezija, rekli smo, nudi jednostavnost, gotovo sličnu onoj koja nam je bliska i poznata iz sevdalinki, ali baš kao i ta vrsta ljubavne poezije, skriva u sebi mnogo više od ljubavnog stradanja. U scenama sa najviše erotskog osjetimo uvijek i prisustvo smrti. Tako u ovom komadu, ipak, osveta zauzima centralno mjesto, te vraća dramu u svijet najbolnijih tema. Predstava, potpuno sam uvjeren, svojim skrivenim tokovima podlokava teren savremenosti; neosjetno, muzičkom preciznošću, vraća nas u današnjicu i svijet koji nas okružuje. Priča o osveti nije banalizovana, niti je podvučena „rozim markerima“; ona se u ovoj predstavi krije „iza zatvorenih vrata“, baš kao što se u sevdalinkama, ili grčkim tragedijama, ako vam je lakše, kriju erotske scene i scene ubistva i samoubistva. Živjeti na prostoru bivše Jugoslavije, budimo iskreni, znači biti – sa osvetom „na ti“. Crna Gora, u kojoj je premijerno izvedena ova predstava, u svojoj istoriji bilježi osvetu kao dio tkiva. Do sredine XIX vijeka bila je „masovna pojava“, pa u knjigama pronalazimo podatak da je bila poznata i pod imenom „vražda“, a „uhvatiti vjeru“ značilo je – primirje.
Igor Vuk Torbica ima odličan glumački ansambl, njihovo umijeće je zadivljujuće. Oni su i hor i plesna trupa; njihovi glasovi su odlično ugođeni instrumenti. Povremeno je rediteljski izbor gradnja svojevrsne scenske „monotnije“, pa prizor iznova podsjeća na kakvo ritalno ljuljanje tijela, ponavljanje pokreta i riječi koje dovode do transa, ili uznemirenja i nerazumijevanja ako se niste prepustili pravilima zadatog. Torbica „džentlmenski“ ustupa mjesto Riječima, ne plaši se izgovorenog, ali povremeno unosi jake znakove. Tako, recimo, scenu promijeni efektnim i jednostavnim rušenjem drvenog zida, koji potom biva upotrijebljen da bi se izgradio novi prozor, nova slika.
Lorkin tekst nudi čistoću i jasnost baletskog libreta, ali ostavlja i jako mnogo prostora za raznovrsna čitanja. To je, čini mi se, upravo ono od čega većina reditelja i pozorišta bježi. Otvorenost plaši podjednakom silinom kao i skučenost. Lorka pripada onoj istoj kulturi iz koje je došao Flamenko, taj divni ples prepun elegancije, ali i nesputane snage; kao kad posmatrate divljeg konja. Istovremeno uživate u gotovo nednaravnoj ljepoti, ali osjetite i strah od snage koja izvire iz svakog mišića. U tom plesu, znam, ima jedan pokret rukom koji znači – „želim da odem, ali ne mogu“. Ova predstava je bila i pokušaj „plesa“, odmak od budućih osveta. Rediteljska utjeha je ponuđena u „kapima“ koje pokušavaju saprati svu tu, stoljećima taloženu, krv. Ako ništa – divan način da se završi još jedan festival. Do sljedeće svadbe!
Almir Imširević