Predstavljanjem monografije “Nikita Milivojević – ja ovde silazim” završen je program 36. festivala “Grad teatar”. Monografija je predstavljena kroz razgovor reditelja Nikite Milivojevića i autorke monografije Olivere Milošević, a promocija je održana u crkvi Santa Marija u budvanskom Starom gradu. Događaj je zbog najavljenog nevremena premješten u sa Trga pjesnika u crkvu Santa Marija.
Monografija od deset poglavlja, od kojih je jedno posvećeno “Gradu teatru”, plod je tridesetogodišnjeg prijateljstva Miloševićeve i Milivojevića, njihovih susreta i razgovora, a nastala je tokom dvije godine intenzivnog rada. Milivojević je rekao da je sve što je radio posljednjih 30 godina dobilo novi smisao kada je pogledao knjigu.
-Kao da je podignuto na viši nivo. Ja nikada ne bih mogao da ponovim sve ovo što je u knjizina ovaj način kako je zabilježeno – kazao je Milivojević.
Milivojević je na “Grad teatar”, došao 1995. godine sa predstavom “Život je san”. Milošević je kazala da je ta predstava vrhunac dotadašnje naznake da je na našu scenu stigao jedan potpuno osobeni rediteljski rukopis.
-To je vrhunac tog perioda, ta predstava je bila monumentalna, inmpresivna sa scenografijom koja se mijenjala pred našim očima. Likovi kao da su izašli sa slika, a opet u svemu tome je bila učitana naša stvarnost – kazala je Milošević.
Milivojević je kazao da je “Grad teatar” i ’90. bio najprestižniji festival I doći na taj festival samo po sebi značilo je uspjeh. Posebno je bilo uzbudljivo režirati na Citadeli, kaže on.
-Kad bih mogao da vratim neko vrijeme, volio bih da vratim to vrijeme ’90. u Budvi. Imao sam strast, energiju, zaljubljenost u sve što radim i to je za mene najljepši period tih godina. Kasnije su mi neke druge destinacije postale značajne, ali kada pomislim na “Grad teatar” srce mi igra na drugačiji način. Sjećam se samo lijepih stvari, na primjer “San ljetnje noći” smo počinjali ispred hotela “Avala”, pa ga nastavljali na Trgu pjesnika, zatim na Citadeli. Međutim, pozorište ’90-tih i pozorište danas nije isto, ali nismo ni mi isti, ni država, ni stvarnost, a ni ovaj grad. To je kao neki san za mene. Pozorite je bilo mnogo važnije svima, ali je i život bio drugačiji – ističe Milivojević. Dodao je da je gubitkom prostora Citadele na neki način i festival izgubio dio identiteta. Jer, po njemu, Citadela je bila srce ovog festivala, a na kojem su se odigrale značajne predstave.
Reditelj je objasnio da se njegove predstave uvijek dešavaju na granici fiktivnog i stvarnog.
-Ne znate tačno gdje počinje jedno, a prestaje drugo. To je moj najintimniji i najjači doživljaj stvarnosti, da je sve na jednoj granici. Uzrok tome su ’90. godine jer smo imali jednu tako nestvarnu stvarnost. Tu je sve počelo, ali to je i dalje moj najjači doživljaj svijeta i preslikan je u predstavama jer su one moja unutrašnja slika I doživljaj svijeta. To što je on, u međuvremenu, postao košmar jeste istina, jer ako otvorite novine danas vi ćete pomisliti da je svijet poludio – naglasio je Milivojević, daodajući da umjetnost uvijek treba ići korak naprijed, prenosi festivalska pres služba.
Ja ovdje silazim
Milivojević je dodao da vidi sličnost između svojih predstava “Banović Strahinje” i “Magbeta”. On je istakao i da je imao osjećaj da “Banović Strahinja” , kojeg je radio po tekstu Borislava Mihajlovića Mihiza, ima ključ za čitanje vremena ’90-ih.
-Ideja je bila da mi zapravo već živimo budućnost, a izgleda da sam ja bio naivan, jer radnja nije trebala da bude deset godina u budućnosti već smo mogli da je igramo u 2030. godini. Stvari se tako sporo mijenjaju da sam ja u jednom trenu rekao – ja ovdje silazim – istakao je Milivojević.
Novi tekst – umjetnički pomak
Milivojević je govoreći o svom procesu rada istakao da mu je važno da da kada izabere jedan tekst da on za njega znači umjetnički pomak.
-Vjerujem da treba biti odgovoran prema umjetnosti u sebi. Tekstovi koje biram su jedna mala laboratorija i uvijek počinjem sa dekonstrukcijom teksta. Uvijek ispod teksta ima nešto što nije vidljivo na površini. Ta otkrića su mi najzanimljivija. Uvijek uzmem grupu ljudi koja tri nedjelje sa mnom istražuje materijal tako da stavimo tekst po strani kao da ne postoji, ne čitamo ga. Ja im dajem razne zadatke koji nemaju veze sa tekstom i oni budu zbunjeni. Vrlo je važno da su oni potpuno slobodni te tri nedjelje, da je sve ono što je instinkt ponude za materijal. Čim uključite svijest ona krene da kontroliše sve, a ovako maštaju. I tako rade svi moji saradnici i ja iz tog materijala onda kradem sve što može biti korisno za moju ideju. Neke od najljepših scena koje sam u životu napravio su nastale u tim improvizacijama i dese se neke stvari od kojih čovjek zatreperi, desi se jedna istinitost – otkrio je Milivojević.
Ž.J.
21.08. – Dan