Pozorišni kritičar Bojan Munjin, konsultant za Dramski program ovogodišnjeg Grad teatra, na završnici dvodnevnog simpozijuma budvanskog festivala, koji je vodio kao urednik i medijator razgovora, zapitao se da li ćemo u budućnosti ostati vjerni klasičnim temama kada je teatar u pitanju.
“Hoće li se ikada zavoljeti Bob Vilson i Sara Bernar, zapravo je pitanje da li ćemo u budućnosti ostati vjerni klasičnim temama, tako da o njima zaneseno raspravljaju i junaci post-post moderne. Ako bismo na ovo pitanje pogledali krajnje zaoštreno, onda bi se mogli pitati kakvog će teatra uopće biti u budućnosti, i hoće li ga zaista biti? U XVII, XVIII, XIX i XX vijeku ljudi se nisu toga pitali, jer se podrazumijevalo da će ga biti, da će se on više ili manje mijenjati, ali će biti isto onakav kao i u trenutku kada se postavljalo to pitanje. Danas se prvi puta u povijesti civilizacije pitamo kakvo će biti kazalište sutra, jer zaista ne znamo kakvo će to sutra stvarno biti, jer pred našim očima raste civilizacija ne samo betona i stakla, nego i kultura digitalno hiljadu puta brža, da se teatar našao u iskušenju puno snažnijem nego ikada prije. Kako kaže književnik Radoslav Petković, koji je bio gost festival Grad teatar prije nekoliko večeri, “nalazimo se na kraju svijeta kakvog smo do sada poznavali. Znamo samo da će posljedice promjene koje se sada dešavaju biti ogromne”, izjavio je Munjin.
Regionalni skup pod metaforičnim naslovom “Hamlet po drugi put među Crnogorcima”, u kojem su prve večeri učestvovali glumac Vojislav Voja Brajović, dr Jelena Lužina, teoretičarka drame i profesorka na FDU Univerziteta “Sv. Kiril i Metodij” iz Skoplja, reditelj Igor Vuk Torbica, dramaturg, kompozitor, muzičar i multimedijalni umjetnik Aleksandar Radunović , a druge večeri menadžerka u kulturi i nekadašnja dugogodišnja direktorka Grad teatra Branislava Liješević, profesor pozorišne produkcije na FDU Cetinje mr Janko Ljumović, pozorišna kritičarka Maja Mrđenović i Bojan Munjin, ispratio je koncept ovogodišnjeg Dramskog programa, inscenaciju klasike u predstavama savremenih reditelja, i otvorio brojna pitanja.
Zašto je klasika, to pismo koje je možda prikrilo vrijeme, baš danas toliko aktuelno i važno, kakav je doprinos klasike u teatru savremenom senzibilitetu čovjeka i svijeta, smije li se „staro vino presipavati u nove mješine“, kako recepcija klasičnih dramskih djela izgleda u današnjem crnogorskom teatru, na našim prostorima i savremenom teatru uopšte, kako je tumačenje klasike izgledalo u trodecenijskoj istoriji „Grad teatra“, koliko se moderno obrazujemo o teatru da bismo postali tradicionalni…
Zanimljivo je da je tema klasike u pozorištu okupila i brojnu publiku na Trgu pjesnika, koja je svojim pitanjima takođe bila učesnik ovog simpozijuma. Kako je istakao Voja Brajović, za njega je bila privilegija što se njegova višedecenijska karijera bazira upravo na likovima koje je igrao u klasičnim djelima, ali da su ta djela privilegija za svakog glumca i reditelja.
-Igrao sam Šekspira, Ibzena, Milijera, Njegoša…, najznačajniju nagradu ovoga grada dobio sam igrajući još jednog klasika, Dušana Kovačevića, i uvijek sam smtarao da je to privilegija, zato što obogaćuje ne samo talenat, nego i intelektualne vrijednosti glumca. A svaki čovjek, naravno, može da bude glumac, pitanje je samo da li je umjetnik, da li se u toj profesiji našao umjetnik. I kada govorimo o tome šta su ti klasici nama napravili, dolazimo do toga da su nam ti veliki pisci otkrili sve ono što čovjeka od rođenja čeka – sukob sa Bogom, sa vlašću, sa okolinom, sa porodicom, sa svim onim što mu čini život neizvjesnim – rekao je Brajović, koji je kao potvrdu svojih riječi citirao Šekspirove Sonete, riječi Igumana Stefana iz Njegoševog “Gorskog vijenca”, Lorku…
Obilježje prvoj večeri svojom strastvenom polemikom dali su Igor Vuk Torbica, sa čijim ćemo rediteljskim potpisom 9. Avgusta premijerno vidjeti novo čitanje Lorkinih “Krvaviv svadbi”, i Aleksandar Radunović, koji smatra da klasična djela danas trpe teror savremenih reditelja.
-Reditelji danas izmjene tekst, nekada čak i do mjere neprepoznatljivosti, a ja mislim da to ne bi smjeli da radimo, pogotovu kada je u pitanju klasika, jer su ti ljudi odavno mrtvi, a bili su mnogo pametniji od nas, čim su to umjeli da napišu. Dramski pisci, poput Čehova ili Beketa, bili su očajni, jer se nisu slagali sa načinom na koji su neki reditelji postavljali njihove komade, a postoji, kako je govorio Umberto Eko, čitava istorija krivotvorenja – rekao je Radunović.
Prema riječima Vuka Torbice, reinterpretacija je u fundamentu umjetnosti, i to je baza još od antičke epohe, i osnovno pravo umjetničke sloboda.
-Problem bi nastao kada bih ja, recimo, uzeo da radim Hamleta, i taj predložak poslao svim knjižarama i biblioteka svijeta. Mi ne diramo tekst, on je umjetničko djelo, i on ostaje isti, i u svakoj biblioteci, knjižari naći ćete ga onako kako ga je pisac zapisao. Publika je pozvana da vidi šta sam ja napravio preko autora i njegovog djela, i to je sasvim legitimno. Ali, i ko će biti arbitar da sam nešto suštinski promjenio – ja mogu svaku riječ napraviti i postaviti kako je pisac dao, međutim, mizanscenom, postupkom, znakom, mogu srušiti logiku svega što je napisao. Režija je jedan od rijetkih poslova u kojima ne postoji da reditelj nešto ne može da radi. I što god uradi, Šekspir će uvijek biti bolji od njega, neće umanjti njegovu veličinu. Ako izgubimo tu slobodu, izgubućemo i raznorazne druge bitke. Takvi stavovi počinju kao šala, kao poziv na plemenitu stvar, ali se završavaju zakonima, zakonima, gubitko slobode i “panduricom”-rekao je Torbica.
Podsjećajući na istoriju klasične drame i klasinih djela, Jelena Lužina je istakla da ona nisu dogma, niti su ikada bila.
Zanimljive stavove o banalizaciji klasike iznjela je Maja Mrđenović, i to na primjeru aktuelne politike Crnogorskog narodnog pozorišta, analizirajući inscenacije klasičnih djela “Bura” u režiji Dejana Petkovskog, “Učene žene” u režiji Jagoša Markovića, “Ženidba” u režiji Egona savina, “Zimska bajka” u režiji Dina Mustafića, I “Ekvinocijo”, u režiji Ivice Kunčevića.
-Banalizacija i zloupotreba klasika u centralnom nacionalnom pozorištu mogu se posmatrati samo kao simptomi jedne šire situacije, mislim na širi kulturni system koji očigledno ne funkcioniše “od vrha”, što se ogleda u svim njegovim segmentima – izjavila je Mrđenović, ističući da je i kultura ovdje politički normirana i da trpi teror politike.
I obrazovanje je odraz društvenih i političkih prilika u Crnoj Gori
Na pitanje koliko se moderno obrazujemo u teatru, Janko Ljumović, vanrendi professor na FDU Cetinje dao je optimističan odgovor, ističući značaj otvorenog sistema obrazovanja, partnerstva sa pozorišnim isntitucijama i festivalima koja FDU danas ima, a za djelovanje u savremenosti dao je primjer projekta ljetnje škole u Kotoru, radionice sa rediteljem Markom Bulcom upravo na temu artivizma ili strategije umjetničke subverzije u polju izvođačkih umjetnosti.
Ljumoviću je replicirao Siniša Jelušić, takođe profesor na FDU, koji je rekao da, za razliku od njega, on ne spava mirno kada je riječ o obrazovanju studenata, jer je i sfera obrazovanja samo odraz društvenih i političkih prilika u Crnoj Gori, iz kojih se mođe vidjeti taj terror politike.
Samovolja i bezvlašće
Mrđenović je istakla i da su najvažnija pitanja koja treba otvoriti, zapravo, kompetentnosti umjetničkih uprava institucija kulture.
-Postoje jasni pokazatelj da kultura mnogo više služi politici, nego što je obrnuto, i da neprikriveno bujaju klijentelizam i lično – interesni odnosi, što dovodi i do nerijetke samovolje i bezvlašća ljudi koji upravljaju kulturnim institucijama, i ponašanja kao da su one njihova privatna svojina – istakla je Mrđenović.
8.08. – Vijesti