Pisac, kolumnista, scenarista I filmski kritičar Jurica Pavičić predstavio je nedavno svoje eseje sabrane među korice “Knjige o jugu”, kao gost Trga pjesnika, u okviru književnog programa 37. Festivala “Grad teatar”.
Za sebe kaže da je “čist pisac fikcije”, zato što u “prozi razmišlja”.
– Meni je izmišljanje zapleta najdraži dio proznog posla, narativac sam, pišem krimi romane i trilere. Izmišljanje i prekrajanje fabule mi je omiljeni dio posla. Ne vidim sebe kao čovjeka koji bi pisao prozne knjige o svom životu ili životima svojih bližnjih, to bi mi uskratilo najzanimljiviji dio pisanja – kaže Pavičić.
U razgovoru sa novinarom pres službe festivala, prokomentarisao je da smatra da je svaka novinarska knjiga muzej taštine.
– Zato što su ti tekstovi pisani za drugi medij. Cijelog života radim u dnevnim novinama, ljepota novinarstva je u tome što ste danas nešto napisali, sjutra je izašlo, prekosjutra se zaboravilo. Meni to daje neku vrstu “kika”, adrenalina i ja to volim. Međutim, kad od toga krenete da pravite knjigu, vi pretendujete na vječnost, na nešto što je pisano u jednom trenutku. Ja sam se pomalo i ustručavao od toga, ali sam u ovoj knjizi sam uradio dvije stvari kada sam se konačno odlučio da je objavim. Sve tekstove sam inovirao i dodao nove činjenice, a s druge strane sam pokušao da je objedinim kako bi bila jedna cjelina sa motivima i temama koji se prepliću – pojašnjava Pavičić.
Zbog čega je onda “Knjiga o jugu” prodavanija od većine Vaših romana?
-Ta knjiga je ljudima koji žive na istočnom Jadranu, u Dalmaciji pomogla da artikulišu sopstveni identitet i iskristalisala je određene stvari koje im se događaju. Takođe, dala im je jedan pogled na zajedničku prošlost posebno u periodu od pedesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka. Ja sam već stari tovar i imam previše sjećanja. Vrlo dobro znamo da su nostalgija i sjećanje dobro gorivo za djelovanje, a kada odete u knjižaru i kupite knjigu to je neka vrsta djelovanja.
Šta je za Vas Mediteran? Da li još uvijek ima taj lijep, milozvučan prizvuk ili ipak ne?
–Mediteran nosi sa sobom paket sopstvenih romantičnih predložbi, smokve, riba i lijepe klime. S druge strane ima i taj tragičan momenat, to je mjesto koje je u jednom trenutku bilo jako važno u istoriji dok je sada postalo zadnje dvorište zadnjeg dvorišta. Mediteran je postao zaleđe Evrope koje prodaje svoju starost, živi od toga da prodaje bivšeg sebe i sopstveni identitet. Na neki način je isključen iz modernizacije jer se tehnološke promjene i proizvodnja danas dešavaju oko novog Mediterana tj. Pacifika gdje imate tehnologiju u Kaliforniji i industriju u Istočnoj Aziji. U neku ruku Mediteran nikada nije završio svoj modernizacijski proces osim u nekim djelovima poput sjeverne Italije i južne Francuske gdje imate priču o jednom svijetu kom je modernizacija napola dovršena, a napola nije. Ja bih rekao da je to za istočni Jadran jako tipično.
Kako Vi balansirate između književnosti i novinarstva?
-Kada ste novinar onda ste i navikli na multitasking, navikli ste da u jednom danu radite više stvari. Ako to ne možete, onda se nemojte ni baviti novinarstvom. To važi i za književnost. Ja sam dosta radio i sa drugim umjetnicima, često radim sa rediteljima-scenaristima. Mene je novinarstvo izvježbalo i ja uspijevam da balansiram, ali mi je novinarstvo ipak na prvom mjestu jer tako zarađujem za hljeb. S druge strane sam jako brz i stignem svake dvije godine da napišem roman.
Da li ste uspjeli da ispratite festival Grad teatar i kakvo mišljenje imate o njemu?
–Teško je imati stav jer malo pratim, kada sam bio pozvan da gostujem pogledao sam program i vidio šta se događa. Po konceptu vidim, a znam i iz prošlosti, da je riječ o tipičnom ljetnjem festivalu koji ima dugu tradiciju i uporedio bih ga sa Splitskim ljetom i Dubrovačkim ljetnim igrama koji se održavaju ljeti i na neki način, jesu ekstenzija turizma. U Budvi su mi jako lijepi prostori na kojima se odvijaju programi, juče sam bio na predstavi koja je održana na sceni između crkava i vidio da to jako lijepo izgleda. Svaka sredina se bori sa svojim konceptom i to ne samo zbog koncepta zato što se ne mijenja samo on već se mijenja turizam, mijenjaju se gosti. Pretpostavljam da je Grad teatar u jednom trenutku nastao iz zamisli da se ljeti moraju animirati turisti iz bivše Jugoslavije koji su tu dolazili. Koliko taj koncept još uvijek funkcioniše i koliko današnji turisti posjećuju događaje ne bih znao, ali znam da na Splitsko ljeto dolaze isključivo Splićani. Oni prodaju karte i bude mnogo posjetilaca, ali su to uglavnom Splićani i taj momenat spajanja sa turizmom tamo uopšte ne postoji.
Novinar, pa pisac
Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom “Ovce od gipsa”, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Prema istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana “Svjedoci”. Napisao je i romane: Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017) Prometejev sin (2020) i Mater dolorosa (2022); zbirke priča: Patrola na cesti (2008, po čijoj naslovnoj priči je snimljena mini-serija u režiji Zvonimira Jurića), Brod u dvorištu (2013) i Skupljač zmija (izbor najboljih priča s pogovorom Dragana Velikića, 2019); monografije: Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011) i Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017); zbirke eseja i kolumni: Vijesti iz Liliputa (2001), Split by Night (2003), Nove vijesti iz Liliputa (2011), Knjiga o jugu (2018).
23.07. – Dan