Vizuelni i multimedijalni umjetnik koji je u književnost “zalutao” osvojivši NIN-ovu nagradu 2018. već sa svojim prvim, debitantskim romanom “Luzitanija”, predstavio se ovog ljeta na Trgu pjesnika kroz umjetnosti kojima pripada.
Tako je promociju njegove nove knjige “Čovek bez jezika i druge priče”, koncipirao kao performans. Brojnoj publici koja se okupila na budvanskoj pjaceti pokazao je i jedan drugačiji doživljaj književne večeri – kao dijalog riječi, žive muzike u izvođenju poznate violinistkinje i kompozitorke Manje Ristić, crno-bjelih slika koje su promicale na monitoru i zvuka.
Svoj nastup Atanacković je započeo čitanjem odlomka iz nagrađenog romana “Luzitanija”, s kojim je prošlog ljeta gostovao na Trgu pjesnika, a novu knjigu “Čovek bez jezika i drugi priče” objavio je isti izdavač, kuća “Besna kobila”. Riječ je, kako je izjavio, o zbirci 26 kratkih priča, od kojih su neke nastajale u dugom vremenskom periodu, čak više od petnaest godina.
Atanacković je upoznavao publiku sa raznim junacima koji se nalaze u začudnim situacijama – zaboravljenim umjetnicima, dobrim susjedima, putnicima, ljubavnicima, dvojnicima…, sa njihovim fragmentima života protkanih humorom, zagonetkama i neočekivanim obrtima, kroz priče “Saopštenje”, “Fragmenti”, “Pogodno ogledalo”, “Roberto i Vinčenca”, “Povoljan vetar”, “Neobični slučaj”…, koje je čitao. Ono što povezuje sve te likove, kako smo mogli da čujemo iz ovih priča, jeste osjećaj neprilagođenosti, nepripadanja, nestajanja, ali i velika žudnja za ponovnim nalaženjem ljudskosti, bliskosti, ljubavi, životne ljepote i onih malih, sitnih, jednostavnih vrijednosti koje su ljudi izgubili u pokušaju razumjevanja “velikog svijeta” i njegovog surovog dikatata.
Poslije oficijelnog programa, zamoljen da prokomentariše svoj nastup i ko je za njega, zapravo, čovjek bez jezika, Atanacković je rekao da se kroz ovu vrstu rada, kroz performans, vratio na nešto što je njegova izvorna umjetnost.
-A moja izvorna umjetnost ima veze sa videom, sa performansom, a isto tako i sa pisanjem, i za mene je svaka prilika da povežem te različite medije, različite oblike umjetnosti izuzetna privilegija. Zahvalan sam organizatorima Grada teatra zato što su me pozvali da svoju knjigu predstavim na ovaj način – rekao je Atanacković, koji je na univerzitetskim programima u Firenci predavač iz oblasti vizuelne umjetnosti i kulture, saradnik sa firentinskim Muzejom prirodnih nauka (na predmetu Body Archives, posvećenom istoriji predstava ljudskog tijela), a u Beogradu, uz podršku Muzeja savremene umjetnosti, vodi Drugi pogled (inicijativa za nove narativne tokove kroz javni rad beogradskih alternativnih vodiča).
Za razliku od “Luzitanije”, koja je, kako je istakao, u osnovi politički roman, jedna politička alegorija koja se naizgled bavila nekakvim istorijskim temama, a zapravo je govorila o našoj sadašnjosti I nekoj bliskoj prošlosti, ona se na prvi pogled dosta razlikuje od “Čoveka bez jezika”.
Tema traženja u knjizi “Čovek bez jezika“
Čovjek bez jezika je, za njega, jedna neprilagođena osoba, ona koja nema šanse da bude prilagođena.
-To je čovjek koji konstantno teži iščezavanju, nestajanju, ako već nije nestao. Istovremeno je to osoba koja se traži, koja se udvaja, koja sreće svog dvojnika. Naravno, čitaoci će svakako kroz priče posumnjati da je tu i tamo u pitanju neki alter ego samog autora. I neće u tome pogriješiti. Neke od priča u ovoj knjizi su i relativno skoro nastajale, i kada sam pravio nekakav izbor i tražio nit koja će ih povezati, ustanovio sam vrlo neočekivano da sve njih povezuje jedna tema gubljenja, traganja, traženja, čak i taj neki moto knjige na početku ukazuje da se negdje nešto traži, nešto što je izgubljeno, sićušno, i čemu se najlakše gubi trag. Zato se ta tema traženja ispostavila i kao osnovna u knjizi “Čovek bez jezika”.
1.08.-Dan