U četiri premijerne večeri predstave “Selestina”, dramskoj adaptaciji istoimenog romana Fernanda de Rohasa, u režiji Milana Neškovića, koprodukciji 33. Grada teatra i Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, budvanska publika mogla je da uživa u igri popularnog crnogorskog glumca Emira Ćatovića.
On nam je u “tragikomičnj priči o Kalistu i Malibeji”, kako stoji u podnaslovu jednog od najvažnijih romana španske i evropske književnosti, koji je De Rohas napisao u XV vijeku, dočarao lik sluge Parmena, jednog od glavnih junaka svevremenske drame o ljudskoj pohlepi, beskrupuloznosti, svijetu u kome su lični interes, novac i moć iznad svega…
-Moram prije svega da kažem da sam jako srećan što sam imao premijeru na Gradu teatru, jer sam poslije trogodišnjih poziva konačno mogao da usaglasim termin i da prihvatim saradnju sa festivalom, koji je na ovom našem prostoru stekao višedecenijsku reputaciju upravo po svojim sjajnim produkcijama i koprodukcijama, u kojima su učestvovali najznačajniji pozorišni stvaraoci iz Crne Gore i regiona. U tom smislu, i uloga Parmena u predstavi “Selestina” ima za mene posebno mjesto. S druge strane, mi smo, cijela ekipa predstave, s velikim uzbuđenjem čekali da izađemo pred publiku, i da poslije dvomjesečnih proba u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, i nekoliko večeri proba u Budvi, pokažemo šta smo uradili, i videli rezultat tog rada. Mogu da kažem da smo zadovoljni, da nas je publika odlično primila – kaže Ćatović, koga publika u regionu poznaje po brojnim filmskim i TV ulogama, ali i pozorišnim, koje je ostvario na svim crnogorskim scenama.
POBJEDA: Zanimljivo je da je Parmeno, paradoksalno, uprkos okolnosti da ga je usvojila i odgajala Selestina, koja je u ovoj priči oličenje svakog zla, možda jedini pozitivni lik u predstavi. Gdje je, ipak, njegova tragedija?
-I Parmeno je tragični junak, naravno, iako pokušava da bude plemenit, iskren, moralan, što je jako teško u okruženju koje ima druge postulate. Parmeno promišlja, svjestan je svih slabosti ljudi oko njega i događaja koji iz toga proističu, i lomi se u sebi, traži neki oslonac. Mislim da je on u ovoj priči otelotvorenje čovjeka koji se bori sa samim sobom. Veliko mjesto u predstavi dato je samoj individuizaciji čovjeka, jer nisu nama ni lideri, ni režimi krivi za naše živote, i jako mi je drago što sam dio jedne ovakve predstave. Jer, mi tu vidimo jedan svijet bez ljudskosti, empatije, iskrenosti, svijet prepun lažnih moralista, koristoljubivaca… Najbolja predstavnica tog svijeta je glavna junakinja Selestina, ostarela, prepredena svodnica, koja tačno zna u kakvom svijetu živi i snalazi se u njemu najbolje što može. Ona je, nažalost, i glavna metafora onoga što danas predstavljaju ova naša društva, i onoga što mi živimo.
POBJEDA: Vaš junak pokušava da bude iskren, čestit, i da u sebi nekako zadrži ljudsku, moralnu vertikalu. Kako danas ostati čiste duše, kada je sve okolo zaprljano, urušeno, banalizovano, i sve ima svoju cjenu?
-Imamo neke poruke koje svaki gledalac može izvući iz ovog divnog teksta, kao i ono što svako od nas izvuče kao glumac, jer glumačka profesija nekako služi i tome. Ja vjerujem da je moj lik otelotvorenje upravo te moralne, unutrašnje dileme i borbe, koju svaki čovjek danas mora da vodi sa sobom. Jer, kako kaže Selestina, kad god smo za nešto preterano zagrijani, i kad nešto pretjerano želimo u životu, bez obzira što je to – puka egzistencija, preživljavanje, moć, novac, pa i ljubav, uvijek možemo biti žrtva nečije manipulacije, ili žrtva sopstvenih strasti. O tim našim vječnim strastima, ličnom interesu i pohlepi, govori ova predstava. Ako čovjek želi da, uprkos takvim okolnostima, ipak ostane čiste duše, mislim da je pamet u tome da napravi dobru ravnotežu između morala i inteligencije. Jer, ako ste samo moralni, onda ste kao dijete naivni, ako ste samo inteligentni, onda ste prevrtljivi. Dobra kombinacija to dvoje u suštini je život. A Parmeno nikako ne može da uhvati korak između jednog i drugog, njegovo stradanje je u tome, I meni je bilo vrlo uzbudljivo da “kopam” po njemu I da ga istražujem u upravo u toj neravnoteži.
POBJEDA: U posljednjoj sceni “Selestine” je veliko ogledalo u kojem se ogleda publika – u kojoj mjeri je poenta cijele predstave u tome da problem nikada nije u drugim ljudima, nego u nama samima?
– De Rohas je svoj roman napisao prije pet vijekova, on jasno I direktno komunicira sa današnjim vrijemenom u kojem su porušeni svi sistemi vrijednosti, u kojem je ljudskost obezvijeđena, svjedočeći nam, s druge strane, da se ljudski karakteri ne mijenjaju, da ljudi malo toga ili ništa ne nauče iz istorijskih događaja. Zato naša predstava kao centralni problem I otvara to pitanje ko smo mi sami, I da najpre to moramo iskreno da otkrijemo u sebi. Za mene je kao čovjeka vrlo važno pitanje da li sam ja ja, i ako ostanem bez svega što imam, da li sam ja ja I ako mi neko oduzme neki status, novce na računu, prijatelje, da li ja mogu da budem bez svega toga, potpuno sam, I da ostanem ono što jesam? Ako mogu, onda je to divno, veliko i hrabro. Mislim da svaki čovjek treba sebi da postavi ovakva pitanja, a mi smo ih u predstavi postavili publici, i vjerujem da ih je razumjela. Jer, ne čini nas nama ono što mi nemamo, bez obzira šta je to, posao, ljubav, moć…, i treba samo da stanemo pred ogledalo i da porazgovaramo sami sa sobom. Ali, ljudi su uvijek skloni da za sve što im se događa okrivljuju nekog drugog, da sebe gledaju mnogo boljim očima nego druge, I da odgovornost I savjest traže u njima, a ne u sebi.
POBJEDA: Koliko vam u karijeri znači ova saradnja sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem, gdje će “Selestina” od početka nove sezone biti na stalnom repertoaru?
-Jako mi znači, iako me je od 2009, kada sam počeo da igram, nekako uvijek pratila saradnja s rediteljima, glumcima i ostalim autorima iz regiona, ne samo iz Crne Gore, kao što je, recimo, bila saradnja s velikim Vlastimirom Đuzom Stojiljkovićem. Kada se dese takvi kontakti, onda ljudi koji dolaze iz drugih sredina uvijek donesu nešto novo, i mi se u tim saradnjama dopunjavamo, I jedni s drugima razmjenjujemo iskustva. To je ljepota igre, pozorišne, filmske, jer I inače mislim da je sva ljepota ovoga svijeta u različitostima, ako čovjek umije da ih prepozna. Pročitao sam divan stih jednog arapskog pjesnika koji kaže “Mijenjam se da bih ostao isti”. Ako govorimo o Jugoslovenskom dramskom, ova saradnja mi je mnogo donijela, to je jedna od najuglednijih kuća na evropskoj pozorišnoj mapi, tu sam upoznao neke nove ljude, s nekima sam se i prepoznao. Naučio sam i o sebi neke nove stvari, probao nešto novo, I mogu da kažem da je divno raditi u tom pozorištu, i da je moja duša postala bogatija za neka nova iskustva.
24.07. – Pobjeda