U okviru Književnog programa ovogodišnjeg Grada teatra, na Trgu pjesnika u Budvi predstavljeno je dvotomno izdanje knjige “Teatralije” Veselina Veska Radunovića. Posljednje djelo najpoznatijeg i najznačajnijeg ne samo crnogorskog kritičara i teatrologa, nego i jugoslovenskog, koji je od 80-tih godina pratio i vrijedno bilježio pozorišnu umjetnost i pozorišni život ovog prostora, objavljene prošle godine, posthumno, u biblioteci “Posebna izdanja” (izdavači su CID iz Podgorice i Centar savremene umjetnosti Crne Gore), a urednik izdanja je akademik Dragan Vukčević.
Oba toma “Teatralija” priredio je kritičar i teatrolog Aleksandar Milosavljević, kolega i dugogodišnji bliski prijatelj Veselina Radunovića. On je o ovom izuzetnom djelu govorio pred brojnom publikom, u kojoj su bili i Radunovićeva supruga Jadranka, sin Matija, prijatelji iz Podgorice, Budve i cijele Crne Gore. O uzornom intelektualcu i velikom gospodinu s kojim je godinama sarađivala govorila je i Branislava Liješević, nekadašnja dugogodišnja direktorka Grada teatra i selektorka njegovog Dramskog programa, u čije je vrijeme ovaj festival zabilježio najblistavije trenutke, a moderator razgovora bila je novinarka Radmila Radosavljević.
Već na prvoj strani “Teatralija”, Radunović citira Sokrata, “Znam da ništa ne znam”, što nam iznova svjedoči o njegovoj skromnosti i decentnosti, a tu je i jedan lični momenat – knjige je posvetio supruzi i sinu. Kako je istakao Milosavljević, citiranje Sokrata se prije svega odnosi na edukovanje pozorišnih kritičara.
-Birajući ovu Sokratovu rečenicu Radunović je, zapravo, istakao da se edukovanje pozorišnih kritičara nikada ne završava. To je prosto stav sa kojim se, ili brzo suočite kad počinjete da pišete o pozorištu, ili, ako se nikad ne usočite sa tim, onda ostajete na margini. Vesko nije bio na margini, bio je u epicentru pozorišnog zbivanja, pozorišnog života i Crne Gore, i ondašnje Jugoslavije. Jako mnogo je putovao, bilo kao kritičar ili član žirija najznačajnijih domaćih i međunarodnih festival velike Jugoslavije, i pisao je o pozorištu u vrijeme ne samo velikih političkih i društvenih previranja, nego i mena unutar samog tkiva pozporišta. Vesko je kao pametan čovjek I odgovoran čovjek vrlo brzo postao svjestan da, ukoliko stalno ne prati teatarsku misao, i ukoliko stalno ne uči, da neće moći da komunicira sa predstavama poput, hajde da dam kao primjer reditelja Tomaža Pandura, koji nažalost takođe više nije sa nama, i koji je bio jedan od najznačajnijih najavangardnijih u ne samo ovdje, nego i u Evropi. Vesko i ja smo prisustvovali prvim Pandurovim predstavama, i bilo nam je jasno, ako hoćemo da komuniciramo s njegovom poetikom, da moramo da kažemo sebi upravo to, “znam da ništa ne znam”. Zapravo, da shvatimo da kritičar svako malo kreće od nule, preispitujući i vrijeme, i senzibilitet epohe, i samog sebe – rekao je Milosavljević, ističući da je Veskova posveta Jadranki i Matiji izraz onoga što možemo da posmatramo na dva načina.
-Kao nešto što je očekivano, što je prirodno, ali, svi oni koji su dobro poznavali Veska znaju koliko je on bio čovjek porodice, koliko je bio privržen supruzi i sinu, i svi naši razgovoro gdje god bi se našli, a mnogo smo putovali, počinjali su pričom o porodici.
Milosavljević je rekao da bi Vesko, da je mogao, svako veče odlazio u pozorište, ne samo na premijere, nego i na predstave koje je već gledao, zato što je bio svjestan da je pozorište užasno specifično po tome što je prolazna umjetnost, i da svako izvođenje iste predstave uvek podrazumjeva drugačiju predstavu. To glumci, naravno jako dobro osjećaju.
-Vesko je shvatao koliko je to živo tkivo pozorišta nešto što, zapravo, presudno određuje i suštinu teatra – rekao je Milosavljević, ističući da je prva knjiga “Teatralija” objedinjuje Veskove intervjue sa vodećim pozorišnim umjetnicima ovog prostora, a među njima ima i onih koje je vodio sa poznatim piscima, pjesnicima, filozofima, sociolozima. Najveći broj tih interrvjua nastao je u ono burno vrijeme kada se “lomila” istorija ovog podneblja, a kao čovjek koji je jako dobro bio edukovan, koji je osjećao i razumio šta se događa, i strašno patio zbog toga, umio je zaista da postavi prava angažovana pitanja. Ova knjiga, zapravo, predstavlja izuzetno dragocjeno pozorišno, kulturno, društveno i istorijsko svjedočanstvo o jednom vremenu, za sve one koji će danas, a naročito one koji će sjutra, ali i kroz pedeset godina, iz različitih uglova, prije svega kao istoričari, sagledavati vrijeme neposredno prije raspada velike Jugoslavije. Druga knjiga “Teatralija” svjedoči o Vesku kao izuzetnom pozorišnom čovjeku, čovjeku koji je iznad svega volio pozorište.
O tome s kakvim sjećanjima i osjećanjima ona danas čita “Tetralije”, Branislava Liješević je istakla da je Radunović, ovim knjigama, zapravo, podigao svojevrstan spomenik ovdašnjem pozorišnom životu.
-Jako sam uzbuđena što mogu da se prisjetim svega toga što je Vesko učinio, ne samo za Grad teatar, nego i za poziorišnu umjetenost Crne Gore, nego I čitavog regiona. Čitajući Veskove knjige vidimo šta se sve događalo od 80 –tih godina na pozorišnim scenama, šta je to što je bilo vrijedno i važno, kako je pozorište živjelo, jer se nije bavio samo njegovom estetskom, već i etičkom stranom, i uvijek se borio za dostojanstvo samog pozorišta. Sva moja sjećanja vezana za Grad teatar vezana su i za njega, stalno je bio tu, a oficijelno je bio vezan u dva mandata kao član Savjeta festival. Imao je u Gradu teatru čak i svoju kancelariju, jer se zaista stalno radilo na unapređenju festival, a došao je tu vođen jednom velikom ljubavlju prema pozorištu. Njegova biografija upravo nam govori o tome da je cijeli život posvetio pozorištu, bio je i kritičar, i izvještač, i član žirija najvećih domaćih i međunarodnih festivala širom bivše Jugoslavije, imao je priliku da prati rad najvećih reditelja i glumaca sa ovog prostora.
O tome s kakvim sjećanjima i osjećanjima ona danas čita “Tetralije”, Branislava Liješević je istakla da je Radunović, ovim knjigama, zapravo, podigao svojevrstan spomenik ovdašnjem pozorišnom životu.
-Jako sam uzbuđena što mogu da se prisjetim svega toga što je Vesko učinio, ne samo za Grad teatar, nego i za pozorišnu umjetenost Crne Gore, i čitavog regiona. Čitajući Veskove knjige vidimo šta se sve događalo od 80 –tih godina na pozorišnim scenama, šta je to što je bilo vrijedno i važno, kako je pozorište živjelo, jer se nije bavio samo njegovom estetskom, već i etičkom stranom, a uvijek se borio i za dostojanstvo samog pozorišta. U svojoj knjizi Vesko je zapisao da “učešće na Gradu teatru treba zaslužiti”, i uvijek je hrabrio i podržavao taj njegov elitistički koncept. Vesko je i naslov svojih knjiga, “Teatralije” preuzeo iz istoimenog programa koji je godinama vodio na Gradu teatru –izjavila je Liješević, ističući da su sva njena sjećanja o ovom festival, vezana i za njega.
-Vesko je stalno bio tu, a oficijelno je bio vezan u dva mandata kao član Savjeta festival. Imao je u Gradu teatru i svoju kancelariju, jer se zaista stalno radilo na unapređenju festivala, a došao je tu vođen jednom velikom ljubavlju prema pozorištu. Njegova biografija upravo nam govori o tome da je cjeli život posvetio pozorištu, bio je i kritičar, i izvještač, i član žirija najvećih domaćih i međunarodnih festivala širom bivše Jugoslavije, imao je priliku da prati rad najvećih reditelja i glumaca sa ovog prostora.
Drugi tom “Teatralija” , kako je izjavila, predstavlja jedan fascinantna vremeplov, iz kojeg se vide sve najbolje predstave koje su odigrane na budvanskim scenama, sve produkcije i koprodukcije za koje je Grad teatar nagrađivan, jer je u dugom nizu godina bio centralno mjesto pozorišnog života i Crne Gore i Srbije.
-Čitajući ove knjige, danas bih mogla da potpišem sve što je Vesko zapisao, čak i one kritike o nekim predstavama Grada teatra koje sam smatrala preoštrim, ponekad čak I polemisala s njima o tome, a sada vidim koliko je, zapravo, bio u pravu – istakla je Liješević.
6.08.-Pobjeda