Među najuspješnijim ostvarenjima koje smo ovog ljeta imali priliku da gledamo na 33. Gradu teatru, svakako bi mogla da se izdvoji predstava “Susret” Nine Mitrović, jedne od najprovokativnijih i najradikalnijih zagrebačkih dramatičarki, koja se prvi put potpisuje i kao rediteljka.
Produkcija Teatra Exit iz Zagreba, intimistička porodična drama sa Sinišom Popovićem (prvakom HNK-a), i Filipom Križanom (prvakom “Gavelinog” ansambla) u likovima glavnih junaka, izvedena je pred prepunim gledalištem crkve Santa Marija, koje je predstavu ispratila ovacijama.
Ova dirljiva, bolna, iskrena, ogoljena i na momente gorko duhovita priča, koja kroz odnos oca i sina govori o našim porodičnim odnosima – o ljubavi i mržnji, kajanju i žaljenju, prošlosti koja se više ne može ispraviti i neuspjelom roditeljstvu, zapravo postavlja suštinsko pitanje što da radimo ako nam naši roditelji ne mogu ili ne znaju dati ljubav.
U snažnoj i briljantnoj jednočasovnoj igri, na gotovo ogoljenoj sceni (mali sto, dvije stolice, lampa, mala fotelja), Siniša Popović i Filip Križan dočarali su nam skrivene emocije između oca i sina koje nikada ne mogu biti izrečene, ili je već toliko kasno za njih da one više nemaju nikakvu važnost( osim što su ostavile tragične posljedice za sve članove porodice, a više nema vremena ni za razumjevanje i praštanje), koje u mnogim momentima prepoznajemo i kao vlastita iskustva.
Prtljag koji je teško zbaciti
Za lik hladnog, dominantnog, egoističnog oca Siniša Popović dobio je mnogobrojne nagrade, a kako je izjavio nakon izvođenja “Susreta” u Budvi, publika jednako dobro reaguje gdje god igraju ovu predstavu.
-Ljudi se naprosto prepoznaju u ovoj drami. Ona jeste jedna surova I tragična slika naših promašenih života u sopstvenim porodicama, onaj preteški prtljag koji od djetinjstva nosimo od roditelja, prtljag kojeg je jako teško zbaciti, I koji vrlo često prenosimo na sopstvenu djecu, jer drugačije I ne umijemo, – kaže Popović.
Njegov junak, kako ga objašnjava, postupnim ogoljavanjem postaje ono što, zapravo, jeste – čovjek iza čije se navodne snage krije jedan slab karakter, zajedljivost, nesposobnost za pokazivanje emocija, razumjevanje drugih, i kukavičluk prema čitavom životu.
-Tu je i jedan nama vrlo prepoznatljivi, tipični balkanski mačo obrazac – muškarac koji ne umije da pokaže nežnost, ljubav i poštovanje prema ženi, i čije replike dobro poznajemo. Tu istu hladnoću pokazuje i prema sopstvenoj djeci. Mislim da je najveća snaga ove predstave upravo u tome što u njoj prepoznajemo i neka sopstvena iskustva iz vlastitih porodica, ali i u tome što skreće pažnju na važnost naših intimnih života, i naših međuljudskih odnosa, jer je naša svakidašnjica zatrovana političkim i društvenim temama ne samo u medijima, nego i u teatru, kao da lična drama pojedinca više nikome nije bitna – ističe Popović.
Snaga teksta u neizgovorenim rečenicama
Za ulogu duboko nesigurnog sina, koji nije ispunio očeva očekivanja, i koji životari uvjeren da može bolje i drugačije, ali se karakterom sve više pretvara u oca, Filip Križan je takođe dobio nagradu “Filip Šovagović”, a proglašen je i najboljim glumcem u protekloij sezoni.
-Obrasci ponašanja su isti, kao da se prenose “s koljena na koljeno” – taj sin čeka dijete sa ženom prema kojoj se ponaša kao i njegov otac prema njegovoj majci, iako je očigledno da on ima topline i ljubavi u sebi, ali ne umije da ih izrazi, jer ga tome niko nije naučio. Kao što to ne umije ni njegova sestra, koja nije prisutna u predstavi, ali se o njoj govori, pa na sceni vidimo jedan začarani krug promašenih života koji se više ne mogu popraviti – kaže Križan, ističući da je on tek kasnije ušao u projekat ove predstave.
-Nina Mitrović i Siniša Popović su već bili duboko u procesu rada kad su me pozvali, a kad sam pročitao tekst imao sam osjećaj kao da me je neko zgrabio za srce, iako su moji roditelji bili potpuno drugačiji, i moje porodično iskustvo nema nikakve sličnosti sa junakom koga igram. Jer, to su ipak neki identiteti koje svako od nas poznaje, svi smo mi sinovi, kćeri, očevi, i nije se teško ogledati u tome. A najveća snaga teksta upravo je u tim neizgovorenim rečenicama između oca i sina, koje se oni ne usude da kažu, i to je veoma tužno. Mislim, međutim, da taj mačo otac koga vidimo u predstavi pripada onoj starijoj generaciji naših balkanskih muškaraca i očeva, i da se danas taj obrazac mijenja. Mlađi ljudi moje generacije ipak su drugačiji, govorim iz sopstvenog iskustva, jer sam i ja postao otac, mnogo više poštuju ženu i otvoreno pokazuju ljubav prema porodici – ističe Križan.
9.8. – Dnevne novine