Hoće li nam svijet spektakla oteti Hamleta i Dezdemonu? Da li će virtuelni prostor kompjutera ubiti iluziju pozorišne scene? Koja je pozicija političkog pozorišta danas: što da se radi kada se ništa ne može učiniti, kada je umjetnost u krizi, svijet u neredu, a živimo hamletovsko vrijeme koje je “iskočilo iz zgloba”? Gdje pronaći plemenitost kada ljudima vladaju sadržaji bez suštine, surovost neoliberalizma, nesolidarnost u društvu?
Ovo je samo dio pitanja koja su otvorena u dvodnevnoj debati Grada teatra, koji je u okviru svog Dramskog programa postavio i temu “Pozorište u vremenu grubosti: kako voljeti teatar u svijetu bez milosti, ljubavi i nade?”. Učesnici debate (prve večeri) bili su slikar Dimitrije Popović, glumac i docent Univerziteta u Tuzli Hazim Begagić, i reditelj Milan Nešković, čija se predstava “Selestina” (ovogodišnja koprodukcija Grada teatar i JDP-a iz Beograda) upravo premijerno prikazivala u Budvi. O tome da li ćemo u mraku pozorišne scene moći da pronađemo utjehu od grubosti i bolesti savremenog društva, od vulgarnog i ispraznog spektakla kao vladajućeg oblika proizvodnje, i ima li teatar snage da se bori protiv takvog koncepta svijeta, druge večeri govorili su glumica Varja Đukić, i reditelji Boris Liješević i Ana Tomović.
Moderator razgovora bio je pozorišni kritičar Bojan Munjin.
Suočavanje
Prema riječima Dimitrija Popovića, svijet danas globalno živi odista težak, nemoralan i manipulativni trenutak, u kojem se ruše autetične vrijednosti u svim segmentima života.
-Doista, može li ljepota spasiti svijet? Možda i može ukoliko se čovjek može odbraniti od sebe. U tom smislu, umjetnost i sve ono što oplemenjuje duh može imati značajnu ulogu. Ako je perspektiva budućnosti tako mračna, kako se danas čini, onda se bojim da ćemo morati uložiti svu snagu koju imamo i ljepotu spasavati od svijeta – istakao je Popović.
Za reditelja Milana Neškovića pozorište jeste mjesto suočavanja sa društvenim i političkim okolnostima u kojima živimo, ali, kako je izjavio, on nije zagovornik političkog teatra.
-To bi za mene značilo da na sceni pravim političku tribinu, a ja ne osjećam nikakvu obavezu ni odgovornost prema bilo kojoj političkoj strukturi, i smatram da su moji politički stavovi potpuno nebitni u pozorištu. Ja se u predstavama koje radim ne stavljam ni na čiju stranu, i pokušavam da koračam paraleno sa sistemom.
Za Hazima Begagića, koji je i direktor NP u Zenici, teatar ima snagu, ali je jako teška ta konfrontacija sa frustrirajućim okolnostima, kako društvenim, tako i političkim.
-Ne zanemarujući tu terapeutsku ulogu teatra, mi smo naš repertoar uvijek bazirali na tome da se u predstavama moramo suštinski suočavati sa onim što je naše okruženje, svakodnevica, i mislim da teatar janso mora da pokaže svoj bunt– istakao je Begagić.
Manir
Glumica Varja Đukić smatra da nije dovoljno samo teoretisati o tome gdje su pozorište i društvo danas, nego treba tražiti mehanizme kako suštinski mijenjati tu situaciju.
-Ono za čim mi vapimo u jednom sistemu koji je potpuno razularen, jeste da se konstituiše šta je obaveza teatra. Ta obaveza se u našim institucionalnim pozorištima potpuno različito doživljava, što se vidi i po repertoarskim politikama koje su vrlo šarene, koje nisu konzistentne, i u kojima se uopšte ne vidi kakva je njihova ideja o društvu, šta tom društvu treba, i o čemu bi trebalo da promišlja danas. Ja smatram da teatar mora da dira u osjetljive teme, da skreće pažnju na okolnosti u kojima živimo, da “gura prst u oko” i da pokaže bunt – rekla je Đukić.
Pitanje kako da se pozorište danas probije do svojih bitnih vrijednosti, prema riječima Borisa Liješevića nameće priču o tome da teatar treba da bude ovakav ili onakav.
-Danas je nekim ljudima u pozorištu bunt čist manir, bez prave inspiracije, jer je bunt postao kurentna roba i profitiraju isključivo od toga. To se dešava upravo zbog toga što se smatra da pozorište nešto mora. Za mene, ono jedino što mora svaki pozorišni stvaralac jeste da traži i osvaja svoju slobodu – istakao je Liješević.
Prema riječima Ane Tomović, jeste izuzetno teško ovo naše vrijeme u kojem ljudima život “procuri kroz prste”, ali uvijek ima šanse za popravak.
-Svaki ideal se izgubio, u takvim okolnostima čovjek je potpuno dezorijentisan, jer je prepušten sveopštem egoizmu. Ali, ono zbog čega je meni teatar vrijedan i zbog čega vjerujem u njega, jeste upravo u tome što u njemu, i u najcrnjim dramama, i u najmračnijim stvarima i neurozi, uvijek postoji vertikala, uvijek postoji čežnja za nečim uzvišenim što daje smisao našim životima. To je ono zbog čega ljudi dolaze u pozorište, gdje se stvara alhemijski čin između glumaca i publike – istakla je Tomović.
22.07. – Pobjeda