U okviru festivala Budva Grad Teatar, na sceni između crkava sinoć je premijerno u Budvi izvedena predstava “Upotreba čoveka”. Predstavu je režirao Boris Liješević po romanu Aleksandra Tišme režirao.
Da li su poezija i filosofija moguće poslije Aušvica pitanje o kojem su raspravljali mnogi mislioci neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, pritom se osvrćući na užasne zločine učinjene tokom samo nekoliko godina.
Postavljajući na scenu jedan od najupečatljivijih i najpotresnijih SFRJ romana, Boris Liješević se bavio pitanjem opstanka i zloupotrebe čovjeka u nehumanim, zvijerskim okolnostima, i pitanjem da li je uopšte vrijedno nastaviti život nakon takvog iskustva, znajući da nikada više nećemo moći pronaći mir u sebi. Njegovo dvosatno ostvarenje koje je priča, kako i sam kaže, o potrazi za izgubljenim životom koji se u stvari nikada nije ni desio, u najkraćem bi se moglo svesti na stih “ nikad se nemoj mučiti pitanjem kako preživeti, nego kako ne umreti posle svih umiranja.”
Zasijecajući po dubini, a ne po širini Liješević je izbjegao zamku mnogih reditelja koji želeći da obuhvate što više stvari, na kraju ne ispričaju ništa.
Fokusirajući se na nekoliko pojedinačnih sudbina, a posebno na onu protagonistkinje Vere Kroner, on je predočio priču o upotrebi čovjeka, o njegovoj dehumanizaciji, pritom podcrtavajući stav da u ratu nema pobjednika. Osim možda onog prvog pogođenog.
Predstava Upotreba čoveka koja jasno saopštava da čak ni zločini napravljeni nad nama ne mogu biti opravdanje za zločine koje ćemo mi počiniti, urađena je u koprodukciji „Grad teatra” Budva, Novog tvrđava teatra, Novosadskog pozorišta/Újvidéki Színház i East West centra iz Sarajeva.
Vanja Kovačević, TVCG
14.09. www.rtcg.me