KotorArt/Gradsko pozorište Podgorica/Muzički centar Crne Gore/Fondacija ME&US

Ostrvo

Kamerna opera za tri ženska glasa, kamerni ansambl i elektroniku

Muzika i režija: Irena Popović

Libreto: Jelena Novak

Kostimografija: Lina Leković

Video: Emil Petrov

Učesnici:

Olivera Tičević, sopran

Dubravka Drakić, glumica

Sofija Ivanović, dečji glas

Ansambl Boka:

Tamara Jovanović, flauta

Nenad Jovanović, violina

Željko Ivović, violončelo

Marina Mikić, klavir

Srđan Palačković, perkusije

Irena Popović, elektronika

Čekajući svog supruga da se vrati iz plovidbe, Jacinta Kunić iz Perasta izrađivala je goblen. Osim damasta i bisera različitih boja, Jacinta je koristila i vlasi svoje kose za izradu goblena. Dugih 25 godina posvećeno je vezla goblen nadajući se da će dočekati svog supruga koji se nikada nije vratio s plovidbe. Predanje kaže da je Jacinta izgubila vid vezući goblen. Uvertiru karakteriše smjenjivanje burnih i intimnih odsjeka koji metaforično predstavljaju život žene koja u svom dubokom bolu ipak opstaje, neumorno i posvećeno tkajući goblen simbol svoje ljubavi prema čovjeku koga nikada više neće stresti. Kroz operu će nas voditi tri glasa: narator –

glumica, operski glas i glas djevojčice, koji će kroz poetske slike ispričati jednu od najpotresnijih legendi Boke. Jacinta, kao narator danas, sjeća se svog djetinjstva dok je bila djevojčica, a kao odrasla (operska pjevačica) ni ne sluti da će život u zatvorenom svijetu svijetu. U libretu se smjenjuju prošlost i sadašnjost, san i java, a susreću se i najljepši stihovi ženske poezije. Dugih 25 godine strepnje, čekanja, isčekivanja i samoće prati i kamerni ansambl Boka koji će, pored svirajućih dijelova, imati i dionice koje se izgovaraju ili šapuću, te tako postaju multipliciran glas Jacinte. Opera odmiče od očekivanih impostiranih glasova i pretvara se u svojevrsni vapaj i glas svih bića koja vjerno čekaju.

Ostrvo i ja, Jacinta

Nešto kao ili poput “Rediteljska eksplikacija”

“Ostrvo (Gospa od Škrpjela) nije opera o događaju, već o trajanju. Njen osnovni dramski materijal nije radnja, nego vreme. U središtu se nalazi Jacinta, žena koja veze i čeka. Međutim, njeno čekanje nije određeno odsustvom muža, već kvalitetom njenog prisustva u svetu.

Polazim od razumevanja čekanja ne kao pasivnog stanja, već kao aktivnog oblika bivanja. U tom smislu Jacinta nije figura patnje, već figura pažnje. Bliska je misli da je pažnja najčistiji oblik ljubavi. Dok veze, ona ne prekraćuje vreme; ona ga oblikuje. Svaki ubod igle postaje čin upisivanja smisla u prolaznost.

Rediteljski postupak zasniva se na radikalnoj redukciji scenskog znaka. Pokret, pogled, dah i tišina postaju osnovni gradivni elementi opere. Takav pristup proizlazi iz uverenja da intenzitet ne nastaje iz gomilanja sredstava, već iz njihove preciznosti. Kao što je Konstantin Stanislavski tragao za istinom scenskog postojanja, tako i ova opera nastoji da uspostavi stanje autentičnog prisustva, oslobođenog psihološke ilustracije i spoljašnje dekorativnosti.

U tom smislu bliska je i promišljanjima Antonin Artaud o pozorištu koje deluje ispod i izvan jezika, kroz ritam, energiju i gustinu prisustva. Značenje ne nastaje prvenstveno iz onoga što je izgovoreno, već iz onoga što se događa između tela, glasa, prostora i tišine.

Tri glasa ne predstavljaju tri lika, već tri vremenske ravni jedne svesti. Mladost, zrelost i starost postoje istovremeno, stvarajući polifoniju sećanja, iskustva i očekivanja. Time se linearno vreme suspenduje, a opera ulazi u prostor rituala. Ne zanima je razvoj događaja, već produbljivanje stanja.

Tri glasa ne predstavljaju samo tri doba jedne žene. Oni postepeno prerastaju u kolektivni ženski glas, glas koji nadilazi biografiju Jacinte i postaje glas mnogih generacija žena koje su čekale, tkale, pevale, molile se i čuvale vreme. U tom smislu opera polazi od intimnog da bi dospela do univerzalnog.

U oblikovanju tog glasa mogu se prepoznati odjeci vokalnih poetika Laurie Anderson i Meredith Monk, posebno u razumevanju glasa kao prostora sećanja, ritma i prisustva. Međutim, njegov najdublji izvor nalazi se u ritualnoj repetitivnosti uspavanki koje su pevale moja majka i baka. Ponavljanje ovde nije minimalistički postupak u formalnom smislu, već arhaični čin pamćenja. Kao u molitvi, uspavanci ili obredu, ponavljanje ne proizvodi identično, već postepeno menja stanje svesti. Ono ne vodi naraciji, već kontemplaciji. Minimalizam se zato u ovoj operi ne pojavljuje kao estetski cilj, već kao posledica rituala.

Scenski prostor nije realistički prikaz ostrva. Ostrvo se pojavljuje kao metafizički pejzaž — mesto između kopna i mora, prisustva i odsustva, života i sećanja. Kao što je Gospa od Škrpjela vekovima građena kamen po kamen, tako se i Jacintin identitet gradi iz niza gotovo nevidljivih gestova vernosti.

Tišina u ovoj operi ima jednaku dramaturšku vrednost kao i muzika. Ona nije praznina između zvukova, već prostor u kojem postaje čujno vreme. Ova opera veruje ideji Peter Brook da se suština pozorišta ne nalazi u sredstvima, već u prisustvu. Zbog toga se scenski jezik neprestano kreće prema redukciji. Kada se ukloni sve što je suvišno, ostaju telo, glas, dah i vreme. Upravo u tom prostoru elementarnog susreta između izvođača i publike nastaje mogućnost kontemplacije. Čekanje tada prestaje da bude radnja i postaje iskustvo.

Ostrvo (Gospa od Škrpjela) ne poziva publiku da prati priču, već da iskusi trajanje. Da bude sa Jacintom u vremenu koje nije usmereno ka cilju, već ka punini postojanja.

To je opera o čekanju koje nije nedostatak, nego izbor. O čekanju koje nije bol zbog odsustva, već svesna odluka da se ostane veran prostoru, sećanju i ljubavi. Jacinta ne postoji zato što neko treba da se vrati. Ona postoji zato što je sposobna da ostane.

U toj sposobnosti ostajanja, u tom tihom i postojanom činu prisustva, nalazi se etičko i estetsko jezgro ove opere. Kao što se goblen stvara jednim ubodom igle, a ostrvo jednim kamenom, tako se i život gradi od gotovo nevidljivih činova trajanja. Upravo tim činovima posvećena je ova opera.

Iren Popović, kompozitorka i rediteljka