Dugotrajnim stajaćim ovacijama publika je u amfiteatru manastira Svete Trojice u Stanjevićima pozdravila premijerno izvođenje predstave „Krađa, prekrađa i nekrađa“, po tekstu i u režiji Vide Ognjenović, nastale po motivima pripovijetke „Krađa i prekrađa zvona“ Stefana Mitrova Ljubiše.
Jubilarno, 40. izdanje festivala Grad teatar tako je dobilo svoju drugu festivalsku koprodukciju, realizovanu u saradnji sa Gradskim pozorištem Podgorica, koja je već na premijeri uspostavila snažan dijalog sa publikom.
Smijeh koji je tokom izvođenja često ispunjavao gledalište, a potom i višeminutni aplauzi nakon spuštanja zavjese, potvrdili su da je savremeno čitanje Ljubišinog književnog svijeta pronašlo put do publike. Posebnu simboliku premijeri dao je ambijent Stanjevića, nadomak Pobora, gdje je smještena radnja priče koja je inspirisala predstavu, dodatno povezujući lokalnu istoriju, književno nasljeđe i savremeni pozorišni izraz.
Gradeći predstavu na prepoznatljivom Ljubišinom humoru i oštrom zapažanju ljudske prirode, Vida Ognjenović donosi duhovitu i višeslojnu priču u kojoj se mentalitet ovog podneblja prikazuje bez uljepšavanja, ali sa mnogo razumijevanja i topline. Likovi, njihove sitne računice, nadmudrivanja, sujete i borba za lični interes djeluju iznenađujuće blisko i savremenom gledaocu, pa predstava nenametljivo uspostavlja paralelu između vremena u kom je nastala pripovijetka i današnjeg društva, potvrđujući trajnost Ljubišinog pogleda na čovjeka.
Direktorica JU „Grad teatar“ Ivana Lazović nakon igranja izjavila je da joj predstavlja izuzetnu čast što je Vida Ognjenović za jubilarni festival režirala ovakvu predstavu.
„Zadovoljstvo utoliko što se nismo zadovoljavali prvim rješenjima, prvim idejama, nego smo zaista tragali za pravim intonacijama u ovoj predstavi i u velikoj mjeri smo to i postigli. Na ovome se radi već godinu dana. Od ponude koja je tada stigla od Svetlane Ivanović i Milene Lubarde Marojević, one su me pitale da li bih bila zainteresovana da napravim komad inspirisan tom pričom. Rekla sam da se dobro sjećam priče, ona je bila u našoj školskoj lektiri, ali da bih sve to morala ponovo da pročitam. Tako je i bilo, prihvatila sam se toga, a pisanje je išlo dosta sporo. To uopšte nije stvar brzine, pisanje drama. Završila sam je negdje krajem februara, ali mislim da je još nisam završila. Radila sam na njoj i za vrijeme ovih proba, a kada budem pripremala tekst za štampu, vjerujem da ću još malo raditi na njemu“, istakla je ona.
Na pitanje da li je bilo hrabro postaviti ovu priču upravo u Poborima, Ognjenović je kazala:
„Znam šta mislite kada pitate koliko je to bilo hrabro. Znam da će biti zamjerki i nekih komentara ovakvih ili onakvih, ali literatura nije traženje ugodnosti, literatura je traženje neke vrste istine, književne istine ili filozofske istine u svemu tome. Mene je strašno zanimao taj odnos ljudi prema tom činu. Rekla sam glumcima na prvoj probi da sam počela od Sartrove rečenice, odnosno izjave: „Pakao, to su drugi“. Sve dok mislimo da su pakao oni drugi, a da smo mi izvan toga, ova drama ima smisla. Mislim da ovo vrijeme vapi za tim stavom, da je ovo vrijeme konačno raščistilo sa nekim zabludama u vezi sa moći čvrste ruke, da čvrsta ruka više nema šanse i da je ona, u stvari, opasna kao uzurpacija, a da kolektiv sve više ima šanse“, kazala je Ognjenović.
Glumac Vojin Ćetković zahvalio se kolegama i autorskom timu na velikom gostoprimstvu i istakao da je rad na predstavi bio posebno iskustvo.
„Ja sam i na konferenciji za štampu rekao da bih cijelu konferenciju posvetio tome da se zahvalim ovim ljudima, gostoprimstvum i kolegama. Sa nekima sam već radio, ali ima dosta mladih kolega koji su predivni. Zaista sam se osjećao kao kod kuće. Uvijek je dobro kada se radi predstava. Imali smo duple probe, ali sam nekako imao više vremena da radim na predstavi nego oni, zato što sam se samo time bavio sve vrijeme u Podgorici i evo u Budvi“, kazao je Ćetković.
On je naglasio da je scena manastira Stanjevići jedna od najboljih koje Grad teatar ima.
„Ja sam već igrao ovdje prošle godine i akustično je, što je najbitnije. Prijatna je temperatura, nema vlage, ne čuju se talasi, mada opet žalim za onom Citadelom, tamo sam nekako počeo da igram kada sam bio mlad. Što se predstave tiče, uvijek nekako nalazimo razloge za neke svoje postupke koji nisu baš dobri i o tome i jeste ovaj komad. Bitno je da se nađe prava riječ, da se formuliše naš zločin ili nevjerstvo ili krađa u ovom slučaju. Pritom, ovaj cijeli dio u Lješanskoj nahiji, to je Vida napisala. Sve te dileme, da li su oni zaista ukrali ili im to zvono pripada. Ona vrlo vješto zna da napravi cijelu dramu“, kazao je Ćetković.
Glumac Emir Ćatović istakao je da je premijerno izvođenje ove predstave za njega bilo posebno iskustvo.
„Ovo je, kao što znate, praizvedba ovog komada i zaista smo uživali. Uvijek je tako u pozorišnim procesima kada dođu ljudi iz drugog pozorišta, iz druge sredine, kao što su ovom prilikom došli Vojin Ćetković i Nikola Rakočević, ali i druge kolege koje su možda iz Crne Gore, a nisu tu studirale ili žive negdje drugo. Kada se ukrste različita životna iskustva, uvijek se desi nešto zanimljivo i lijepo. Ta saradnja bude na zadovoljstvo i nama i, nadam se, publici. Igram čovjeka za kojeg mislim da u današnje vrijeme imamo dosta takvih Jakši Probigora, koji će uvijek da nađu način da pomute um ljudima i da neke moralne dileme koje svi imamo, u različitim socijalnim, političkim i društvenim prilikama, objasne na neki drugi način koji je prihvatljiv za njih. Meni je bilo veoma interesantno da gradim takav lik i da tragam za onim što je Vida htjela i što je napisala. Zabavljao sam se i bilo mi je predivno da radim sa svima njima“, kazao je Ćatović.
Glumac Nikola Rakočević rekao je da je savladavanje govora bio izazov, ali da mu je ova priča bliska i poznata.
„Meni su ove priče i razgovori poznati. Ja sam projeklom Crnogorac, tako sam odrastao i to je jedan od razloga zašto sam zavolio pozorište, jer su te priče mog đeda i moje bake i njihove rodbine, kada se okupe i kada kroz priču prepričavaju neke događaje iz svoje prošlosti, uvijek bile jako uzbudljive i zanimljive. To je jedan od razloga zbog kojih se bavim glumom. Tako da mi ovo nije strano i daleko. Jako je dragocjeno i važno bilo raditi sa Vidom Ognjenović. Način na koji ona dolazi do određenih rješenja u scenama u kojima naizgled nema sukoba, a sukob je suština pozorišta, jeste ono što ovu predstavu čini posebnom. Ona te situacije pronalazi i rješava na veoma zanimljiv, dubok način, i to mnogo znači. Ja se tome vrlo rado prepuštam svaki put. Mislim da je to plod dugogodišnjeg iskustva Vide Ognjenović, njenog boravka u pozorištu, pisanja komada i rada na samim predstavama. Ništa nije slučajno i mislim da nije bez razloga izabrala ovaj način da ispriča ovu priču“, kazao je Rakočević.
Pored Vide Ognjenović, koja potpisuje tekst i režiju, autorski tim predstave čine dramaturškinja Milena Lubarda Marojević, koreografkinja Sonja Vukićević, scenografkinja Vladislava Munić Kanington, kostimografkinja Marija Pupučevska, kompozitor Damjan Jovičin, kao i asistentkinja režije Branka Knežević.
U predstavi igraju: Vojin Ćetković, Vesna Vujošević Labović, Petar Stanišić, Nikola Rakočević, Emir Ćatović, Đorđije Tatić, Dejan Đonović, Danilo Čelebić, Pavle Ilić, Nemanja Todorović, Pavle Novaković, Milo Lekić, Kristijan Blečić, Maša Božović, Helena Đurović, Lara Dragović, Ivona Raković i Milica Kekić.