U petak, 10. jula od 21 čas, na tvrđavi Mogren, biće izvedena predstava „Čekajući Oresta“ Lade Kaštelan, nastala prema Sofoklovoj “Elektri” u režiji Livije Pandur. Predstava je produkcija Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin.
Kako se navodi u opisu predstave: “’Čekajući Oresta’” na inovativan i posve drugačiji način donosi priču u kojoj se svatko od nas može prepoznati. Vječno suprotstavljene – Klitemnestra i Elektra – majka i kćer, u jednom od najvećih mogućih i najstrašnijih sukoba koji svijet pamti, pokušavaju se izboriti jedna s drugom, ostajući pri svojim principima. Bezvremenski je to triler, koji je za Elektrin rod započeo još otkad je njezin otac žrtvovao najstariju kćer za slavu i moć. I tako pokrenuo krugove mržnje i destrukcije. Plaća li se za smrt, smrću? I ako je tako, da li onda uopće itko ima pravo ubiti? – samo su neka od pitanja koja u dugim noćima i još dužim danima progone glavne junakinje, tjerajući ih na jezive misli koje progovaraju iz njih. Ima li osveta smisla? A ako se izvrši, donosi li mir, ili pak, još goru nesreću?”
Lada Kaštelan i Livija Pandur bave se transformacijom razumijevanja lika Elektre, a kroz ispitivanje različitih slojeva njenih postupaka, ukazuju na važnost ženskih likova u grčkoj tragediji.
Dramska spisateljica, dramaturg predstave, Lada Kaštelan, povodom rada na tekstu je u listu “Nacional” istakla: “Za grčkim mitovima uvijek se poseže kad se želi reći nešto o sadašnjosti, o svom svijetu, o nečem što je aktuelno, neriješeno, mučno, zastrašujuće, o čemu je teško ili se ne može govoriti, mitovi nas okreću u sebe i sada. Mitski Trojanski rat, ili Tebanski, to je uvijek ili onaj rat koji je tek završio ili onaj koji tek dolazi, s tim su računali i moja Trilogija o Agamemnonu i moje adaptacije Euripidovih Feničanki i Helene, Aristofanove Lizistrate… Priča o Elektri, i to upravo onakva kakva je u Sofoklovoj drami Elektra, a sačuvane su i Eshilova i Euripidova verzija, privukla me je iz dva razloga… Jedan razlog je teški odnos majke i kćeri, meni uvijek izazovna tema. Drugi su posljedice koje ratovi i krize ostavljaju na porodične odnose i cijelo društvo, transgeneracijske traume. Mislim pritom i na čestu pojavu kad se nečiji stavovi oslanjaju na iskustvo roditelja i predaka, na čiju se stranu ljudi stavljaju zbog porodičnih lojalnosti i ne dovode u pitanje vjerodostojnost i valjanost narativa koji su naslijedili”.
Redteljka Livija Pandur, od ranije poznata festivalskoj publici kroz rad u “Pandur teatru” i po samostalnim režijama, za isti medij dodaje i to: “Sve uvijek krene iz teksta, to je uvijek osnova i bit svake predstave. Elektra i Klitemnestra su u središtu naše priče, njihovi snovi, noćne more, ‘religija boli’, a slijede ih pratitelji, koji nisu ni moralni arbitri ni komentatori, ali u naraciji omogućavaju i potpiruju ispovijedi glavnih junakinja. A tu je i glumačka podjela ove predstave koja je uvijek preduvjet da se može ostvariti uzbudljivo pozorišno putovanje po pokrajinama ljudskih odnosa. Apsolutno je važno da se govori o snazi žene. Svjedoci smo raspada civilizacijskih vrijednosti, etike i morala, živimo u vremenu stalnih ratova, nejednakosti, ugnjetavanja manjina. U društvu u kojem još uvijek svjedočimo nečuvenom nasilju, silovanjima, ubistvima, iskorištavanju, nejednakosti – pozorište još uvijek ima moć osvještavati, probuditi, inspirisati, upozoriti.”
Autorski tim predstave, pored rediteljke Livije Pandur, čine dramaturginja Lada Kaštelan, scenograf Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš i kompozitorka Tamara Obrovac. Autorka video projekcija je Vanda Petrović.
U predstavi igraju: Nina Violić, Dea Presečki, Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić i Elizabeta Brodić.
Pres-služba „Grada teatra“