Teatar je danas jedan od rijetkih trenutaka kada sjedimo s ljudima koje ne znamo i zajedno dijelimo iskustvo, ne gledajući u telefone, već u nešto što se dešava među nama u tom trenutku, kaže Žiga Divjak
Žiga Divjak je slovenački pozorišni reditelj i dramaturg, prepoznat po svojim društveno angažovanim i politički relevantnim produkcijama. Rođen je 1987. godine u Ljubljani, Slovenija. Studirao je režiju na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju (AGRFT) u Ljubljani, gdje je razvio svoj specifičan stil koji kombinuje elemente dokumentarnog teatra i društvenih komentara. Njegov rad često istražuje društvene nepravde, političke tenzije i ljudska prava, čime nastoji izazvati publiku na razmišljanje i akciju. Divjakova režija uključuje produkcije kao što su „Klinika za shizofrene,“ „Šesti dan,“ i „Budućnost,“ koje su osvojile mnoge nagrade i priznanja kako u Sloveniji, tako i na međunarodnim festivalima. Njegov inovativan pristup režiji i angažovanost u pitanjima koja se tiču globalne zajednice postavili su ga kao jednog od najznačajnijih mladih reditelja u regionu. Njegova predstava „Budućnost“ nedavno je odigrana na sceni između crkava u okviru dramskog programa XXXVIII festivala „Grad teatar“.
• Šta vas je inspirisalo da režirate predstavu „Budućnost“? Koje su ključne teme koje istražujete u ovoj produkciji?
Početna inspiracija je bila fenomenalna knjiga australijskog „field philosopher“-a, kako sebe naziva, Toma van Dorena. On je napisao knjigu „Flight ways“, koja se bavi izumiranjem ptica širom svijeta. Bavi se time šta se zapravo gubi kada jedno biće više nije dio ovog svijeta i kako zapravo živimo u jednom „multispecies“ svijetu, mada često to zaboravljamo. To je za mene bio lijep pogled na nešto što je sada prisutno svuda – izumiranje. Navikli smo se na to do te mjere da nam gotovo ništa ne znači. Gubimo čitav način života, čitavu jednu kulturu, jer kultura nije samo nešto ljudsko; i druga bića imaju svoju kulturu. Na taj način, gubimo i mogućnost za budućnost.
• Vaše predstave često imaju snažnu društvenu i političku poruku. Kako birate teme za svoje projekte i na koji način ih obrađujete kroz pozorišni medij?
– Proces rada u pozorištu doživljavam jako lično. Istražujem teme koje me lično interesuju u životu. Uvijek polazim od nekog problema i tražim inspiraciju u događajima oko nas, a ne toliko u literaturi ili dramskim tekstovima. Zanima me kako razumjeti svijet i pronaći svoje mjesto u njemu.
• Kako vidite ulogu pozorišta u savremenom društvu, posebno kada je u pitanju suočavanje sa globalnim izazovima poput klimatskih promjena ili političkih konflikata?
– Teatar je danas jedan od rijetkih trenutaka kada sjedimo s ljudima koje ne znamo i zajedno dijelimo iskustvo, ne gledajući u telefone, već u nešto što se dešava među nama u tom trenutku. Već samo to sjedenje s drugima i zajedničko usmjerenje pažnje postalo je rijetkost. Pozorište nam može prikazati apstraktne ideje na opipljiv način, nešto što možemo osjetiti i vidjeti, što postaje stvarno.
• Kao neko ko se bavi režijom, kako vidite ulogu umjetnosti u oblikovanju društvenih promjena? Da li vjerujete da pozorište može biti katalizator promjene?
– Svaka stvar može biti katalizator promjena. Mislim da se sve toliko mijenja, da su neke stvari, koje bismo ranije smatrali političkim, sada postale dio našeg emocionalnog svijeta. Angažovana umjetnost više nije toliko različita od klasične, jer se bavi osjećajima. Naš senzibilitet sada obuhvata ne samo lične stvari, već i političke probleme koji postaju intimni.
• Kako biste opisali trenutnu poziciju i stanje pozorišta u Sloveniji? Da li smatrate da je slovenačka scena otvorena za inovacije i društveno angažovane produkcije?
– Kao i svaka scena, i slovenačka ima svoje pozitivne i manje pozitivne strane. Mislim da je slovenačka scena dovoljno otvorena za mlade ljude, omogućavajući im da rade super stvari u dobrim kontekstima. Međutim, primjećujem povratak konzervativizma i nostalgiju za prošlošću. Nezavisna scena teško realizuje ozbiljne projekte zbog nedostatka finansiranja, što je problem svuda. Nezavisna scena je ta koja donosi promjene, a ako ne može da se razvija, ne znam gdje ćemo ići.
• Kako ste razvijali svoj specifičan stil režije? Koji su vaši ključni uzori i uticaji u pozorištu?
– Naravno, bilo je mnogo uzora i ljudi čiju umjetnost poštujem, ali to nije bilo svjesno na način da bih mogao reći da je neko napravio ozbiljan otisak na mene. I dalje istražujem i pokušavam da razvijem ono što me zanima u pozorištu. Minimalizam me posebno zanima, jer mislim da je to mogući odgovor na vrijeme u kojem živimo, preplavljeno velikim vijestima i spektaklima. U pozorištu mi je važno da neke stvari uzmu svoje vrijeme, jer tek kada izdržiš, dolazi onaj pravi trenutak.
• Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se suočili tokom rada na predstavi „Budućnost“? Kako ste ih prevazišli?
– Ovo je prvi put da radim sa ljudima koji me ne poznaju i koji nisu gledali moje prethodne predstave. Najveći izazov je bio vjerovati u minimalistički izraz i ne pretjerivati, jer bismo na taj način samo gubili. Trebalo je dosta hrabrosti od strane glumaca da vjeruju u tu ideju.
• Kako balansirate između lokalnih tema i globalnih pitanja u svom radu? Kako publika u različitim zemljama reaguje na vaše predstave?
– To je veliko pitanje, jer globalne teme utiču na naš svijet i sve što se dešava oko nas. Ipak, na neki način smo nebitni u tome, jer velike promjene neće doći od nekog velikog, već će se postepeno izgraditi odozdo. Bitno je da smo svjesni da živimo na jednoj planeti i da, iako nas granice ograničavaju, naš svijet je mali i jedinstven.
15.08. – dan