U nedjelju 25. avgusta, u amfiteatru Manastira Svete Trojice u Stanjevićima, sa početkom u 21 čas, biće izvedena predstava „Mihael Kolhas“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Predstava je nastala prema djelu Hajnriha fon Klajsta u dramatizaciji Fedora Šilija, a u režiji Borisa Liješevića, a premijeru je imala u aprilu ove godine. Predstava je na programskom repertoaru i 26. avgusta. Ovo je ujedno i poslednje programsko izdanje XXXVIII festivala „Grad teatar“.
Novela Mihael Kolhas je najblistavije prozno djelo pisca koji je pravi predstavnik velike njemačke romantične književnosti. I danas, poslije dva vijeka, Klajst je gotovo nevjerovatno moderan u stilu, tematici i ideologiji svog jedinstvenog opusa.
Na konferenciji za novinare uoči premijere Boris Liješević je objasnio kako su stigli do ovog Klajstovog djela i zbog čega smatra važnim da ga upravo danas gledamo na sceni. “Čim sam uzeo u ruke ovu novelu shvatio sam da je to moj materijal koji me zove da ga radim baš u ovo periodu života, baš u ovom pozorištu i da ja znam šta ću s njim i kako ću da ga radim, znam šta ću da progovorim i šta treba da kažem. A šta, zapravo, treba da kažem? To je priča o čovjeku u potrazi za pravdom i za sistemom koji mu garantuje da, ukoliko mirno živi, vrijedno i savjesno radi svoj posao, čuva porodicu i dobro odgaja svoju djecu, da će ga taj sistem, ako ne nagraditi, ono bar zaštititi. Međutim, Klajst kaže da je želja za pravdom u takvom sistemu ponižena, nazvana nepotrebnom, inaćenjem, a da je onaj koji traži pravdu smatran neprijateljem sistema, i zbog toga mora da bude na neki način marginalizovan. Jer, sistem traži od tog čovjeka da se povuče pred jednom moćnom plemićkom porodicom, nedodirljivom, čiji su članovi na svim važnim mjestima, u Brandenburgu i na svim okolnim dvorovima i, naravno, štite jedni druge – spremni su da pravdu okrenu upravo protiv pojedinca koji traži pravdu. Nama se čini da je ovo današnji sindrom, da se dešava nama, međutim, vidimo da je i Hajnrih fon Klajst imao iskustva sa takvim postupanjem čim ga je inspirisalo da piše o tome. A pravda, uči nas istorija, nije stvar pojedinca nego zajednice, kolektiva. Pravda ne smije biti u rukama jednog čovjeka ma kakav on bio, ovakav ili onakav, pravedan ili nepravedan, korumpiran ili nekorumpiran. Tako dolazimo do pitanja šta raditi u situacijama kad nam je pravda nedostupna – da li se povući pred slučajem koji je izvjesno da će biti izgubljen, ili se boriti do kraja. Kako živjeti u ovom svijetu, među ljudima kojima se sve može, koji prisvajaju tuđe, ne poštuju ništa, i niko ne može da ih zaustavi. Šta da radi čovjek kada ga ošine njihova bahatost, grubost, nevaspitanje, nasilje? Od koga da traži zaštitu kad zakoni za njih ne postoje, jer ih sistem štiti. Kako živjeti sa nepravdom koje je sve više i koja se ispraviti ne može, koja te poništava kao ljudsko biće? Da li je treba ispravljati i boriti se po svaku cijenu, i kako se uopšte boriti sa nepravdom a sam ne postati nepravedan? Mi nemamo odgovore na ova pitanja, mislim da u pozorištu nisu ni važni odgovori, najvažnije je postaviti pitanja. Dakle, kako se nositi sa nepravdom koje je sve više, za koju nam se uvijek čini da je došla do plafona, a u starim hronikama vidimo da je nekad bilo još i gore. Kako živjeti u ovom svijetu, kako se boriti i dokle se treba boriti sa nepravdom. Kada se i da li se treba povući, i da li treba ići do kraja po bilo koju cijenu, ili u jednom momentu treba stati?…”
Pored Borisa Liješevića, reditelja, autorski tim predstave čine Fedor Šili i Miloš Krečković koji su bili zaduženi za dramaturgiju, scenograf je Darko Nedeljković, kostimograf je Marina Sremac, muziku je komponovao Kralj Čačka, a scenski govor oblikovala je Ljiljana Mrkić Popović.
U predstavi igraju: Vojin Ćetković, Miodrag Dragičević, Vojislav Brajović, Nikola Rakočević, Zoran Cvijanović, Miloš Samolov, Milena Vasić, Aleksej Bjelogrlić i Kralj Čačka.
Za publiku je obezbijeđen prevoz sa autobuskog stajališta kod hotela Bracera u 19 i 30 časova. Napominjemo da u blizini manastira ima mjesta za parkiranje. Takođe napominjemo da se ima u vidu da se predstava igra na otvorenom , u prostoru na cca. 700 mnv i da su temperature u večernjim časovima znatno niže nego u gradu.
Iste večeri, sa početkom u 18 i 30 časova, biće izvedena predstava u formi vođene šetnje „Nestvarni grad“, po tekstu i u režiji Vuka Ršumovića. Predstava je produkcija JU „Grad teatar“ i odvija se kroz budvanski Stari grad.
Pored Vuka Ršumovića, koji potpisuje tekst i režiju, autorski tim čine Ana Tomović, asistentkinja reditelja, Jakov Munižaba, dizajner zvuka, Andreja Hamović, autor vizuelnog dizajna, i Marija Liješević, u ulozi naratora. U predstavi učestvuju i djevojčice Ana Pavlović i Sunčica Babić.
U dokumentarnom materijalu korišćena su usmena svjedočanstva Slobodana Boba Mitrovića, Dalibora Antoniolija, Jerolima Dragičevića, Ljerke Dragičević, Dragana Stefana i Marije Pjerotić.
Predstava „Nestvarni grad“ je na repertoaru i 26. avgusta, u istom terminu.
Pres-služba “Grada teatra”