Grad teatar Budva otvara vrata skulpturi: Ljiljana Karadžić za “Vijesti” o izložbi “Ukrštanja”
Ljiljana Karadžić je kustoskinja i istoričarka umjetnosti, zaposlena u JU “Muzeji i galerije Podgorice”, gdje se bavi istraživanjem, selekcijom i prezentacijom umjetničkih kolekcija, sa posebnim fokusom na savremenu skulpturu i crnogorsku likovnu scenu. Tokom svoje profesionalne karijere, učestvovala je u brojnim izložbenim projektima, kao autorka koncepcija, kustoskinja i saradnica na interpretaciji i valorizaciji muzejskih zbirki. Posebnu pažnju posvećuje savremenim pristupima predstavljanju institucionalne umjetnosti široj javnosti. Izložba “Ukrštanja” – skulpture iz kolekcije JU “Muzeji i galerije Podgorice” predstavlja dio njenog kontinuiranog rada na afirmaciji zaboravljenih, nedovoljno istraženih ili manje vidljivih segmenata crnogorske umjetničke baštine i predstavljena je na Dan državnosti, 13. jula u crkvi Santa Maria in Punta u okviru XXXIX festivala Grad teatar.
Kako je nastala ideja za izložbu “Ukrštanja” i šta je bila Vaša glavna inspiracija prilikom njenog osmišljavanja?
Zahvaljujući ljubaznom pozivu organizatora Festivala Grad teatar Budva koji u kontinuitetu ima izvanredan likovni program, ukazana mi je ove godine čast da kuriram izložbu od djela iz fundusa JU Muzeji i galerije Podgorice. Razmišljajući o konceptu izložbe, imala sam na umu ambijentalni potencijal crkve Santa Maria in Punta i radove koji bi dobro korespondirali sa tim prostorom. Dakle, izložba nema čvrstu temu, već je moja namjera bila da prikažem dio fonda skulptura iz podgoričkog muzeja. Opredjeljenje za medij skulpture proizašlo je kako iz izvjesnih tehničkih ograničenja prostora crkve, iz ličnih afiniteta prema vajarstvu, tako i iz pokušaja skiciranja razvoja naše skulptorske scene kroz djela iz različitih perioda.
Možete li nam reći više o samoj kolekciji skulptura, od kada datira i kakav je njen značaj u okviru fundusa JU “Muzeji i galerije Podgorice”?
Kolekcija skulptura nije izdvojen entitet, već je dio vrlo zanimljive zbirke Moderne galerije u okviru JU Muzeji i galerije Podgorice. Ova zbirka, koja je formirana prije više od 70 godina, broji oko 800 muzejskih predmeta (slika, crteža, grafika i skulptura). Broj predmeta se svake godine uvećava zahvaljujući otkupu i poklonima. U zbirci su zastupljeni poznati jugoslovenski i crnogorski umjetnici od II polovine XX vijeka do danas. Kolekciju čini i nekoliko legata, od kojih je najpoznatiji Legat velikog vajara Rista Stijovića, a čiji se radovi mogu pogledati u galeriji “Risto Stijović” koja je u sastavu našeg muzeja.
Koji su kriterijumi bili presudni prilikom odabira radova za ovu izložbu? Da li postoji tematska ili stilska povezanost među izloženim djelima?
Svaki odabrani rad je slojevito, zaokruženo djelo koje impresionira svojom snagom i ubjedljivošću. Tematska i stilska klasifikacija izloženih radova bi se mogla napraviti kroz polarizacije: figuracija – apstraktno, organska forma – geometrija, ekspresivna faktura – ispoliranost, realno – simbolično, lokalno – globalno, intimno – javno, ali pri tome treba imati u vidu i radove koji uključuju čitav repertoar ukrštanja i fuzija različitih pristupa i poetika.
Kakav je značaj skulpture u savremenom crnogorskom i regionalnom kontekstu, posebno u okviru muzejsko-galerijskih postavki?
Čini se da je skulptura dugo godina bila donekle u sjenci slikarstva, jer se štafelajna slika u grinbergovskom smislu dugo tretirala kao ultimativni predstavnik modernizma, naročito kod nas. Poznata rečenica, pomalo šaljiva, mada suštinski istinita, da je skulptura stvar na koju se posmatrač spotakne kada se u galeriji udalji da bi bolje sagledao sliku, dugo je odražavala status skulpture. Ipak, zahvaljujući prije svega autorima, a potom i institucijama koje podržavaju, valorizuju i teorijski oblikuju vajarsku misao, status skulpture se tokom vremena postepeno mijenjao, pa je danas ona visoko pozicionirana i ravnopravno zastupljen medij u galerijskim prostorima.
Na koji način je izložba “Ukrštanja” komunicirala sa prostorom crkve Santa Maria in Punta, i koliko je prostorno oblikovanje bilo važno za prezentaciju radova?
Izložba dobro komunicira sa prostorom crkve koji je veoma podsticajan. Radovi su postavljeni tako da svaki ima dovoljno praznine oko sebe koja se ispunjava aurom samog djela. Sa druge strane, stvoreni su fini međuprostori između radova u kojima se uspostavlja komunikacija između njih, ali i sa prostorom crkve. Postavke su veoma važne i uveliko nadilaze uobičajeno mišljenje da predstavljaju puko aranžiranje. Kustos uvijek prilikom rada na postavci ima na umu mnogo elemenata koje pokušava da sinhronizuje: odnos djela i prostora, međusobne relacije radova, odnos veličina, ritam, dinamiku, stilska i jezička uklapanja. Čini se da, ako je postavka dobra, može doprinijeti boljem čitanju i razumijevanju radova, i obrnuto, ako je loša.
Da li je neko od autora ili autorki posebno zastupljen, i postoji li djelo koje biste izdvojili kao posebno reprezentativno?
Zastupljeno je 11 skulptora, od onih koji su stvarali 70-ih godina prošlog vijeka, pa do savremenih vajara. Svaki rad na izložbi je u nekom smislu reprezentativan. Pomenula bih da osim djela autora čiji opusi su poznati javnosti, na izložbi su i djela vajara koji su neopravdano ostali u sjenci zaborava, poput Moma Vukovića i Dragoljuba Adžića.
Kakvu poruku biste voljeli da publika ponese nakon posjete izložbi?
Ne vjerujem u gotove poruke, ali vjerujem u osjećaj, refleksiju i promišljanje svakog posjetioca ponaosob tokom i nakon susreta sa umjetničkim djelima. Ako samo jedan umjetnički rad koji je izložen, promijeni osjećaj posjetioca bar na trenutak i podstakne ga na razmišljanje, ili se “uskladišti” u njegovu podsvijest i memoriju kao draga uspomena, ili gledalac jednostavno osjeti povezanost sa radom koju ne mora ni da se objašnjava, izložba ima smisla.
Kako je izgledala saradnja sa festivalom Grad teatar i koliko je značajno to što se izložba realizuje u okviru njegovog programa?
Saradnja je bila divna i laka. Profesionalizam i posvećenost zaposlenih u Gradu teatru, kao i kolega u JU Muzeji i galerije Podgorice, učinila je da proces pripreme izložbe postane dragocjeno iskustvo. Umrežavanja su u svim oblastima važna, kako ne bismo potonuli u palanačku zatvorenost, što je Grad Teatar prepoznao i u segmentu likovnog programa. Mogućnost da publika u Budvi, kao i gosti Budve vide djela iz kolekcija crnogorskih muzeja u nesvakidašnjem ambijentu doprinosi širenju misije da kultura i umjetnost pripadaju svima. Ovim naizgled malim, ali svakako učinkovitim i djelotvornim pregnućima organizatora, krug ljudi koji imaju mogućnost da se sretnu i oplemene kroz dijalog sa univerzalnim umjetničkim vrijednostima se značajno uvećava.
16.07.-vijesti.me