Na Trgu pjesnika, u okviru ovogodišnjeg izdanja festivala Grad teatar, nastavljen je književni program gostovanjem Svetlane Kalezić Radonjić, profesorke, književne teoretičarke, pjesnikinje i sada autorke zapažene zbirke kratkih priča pod naslovom „Jevanđelje po uterusu“. Riječ je o djelu koje je objavljeno u biblioteci „Savremenik“ Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, kao pobjednički rukopis na anonimnom konkursu, a sinoćnju promociju moderirala je profesorka francuskog jezika i urednica Maja Malbaški.
U uvodnom obraćanju, Malbaški je naglasila širi kontekst u kojem se pojavljuje knjiga i sama autorka, ističući da je riječ o autorki čije je stvaralaštvo višestruko priznato. „Večeras je izrazito zadovoljstvo što baš na ovom mjestu predstavljamo književnicu Svetlanu Kalezić Radonjić i njeno djelo, zbirku priča „Jevanđelje po uterusu“. Ovu zbirku objavili smo u biblioteci „Savremenik“, u kojoj objavljujemo djela koja u raznorodnim književnim formama prikazuju fenomene modernog svijeta i čovjeka u njemu. Na anonimnom konkursu Zavoda, Svetlana je prošle godine osvojila prvu nagradu. To nije jedina njena nagrada, prije par godina osvojila je prvu nagradu za prevod knjige „Tri priče“ Đenija Karmija i Umberta Eka, koja je bila prvo objavljeno djelo u biblioteci „Mostovi“. Takođe, bila je dio autorskog tima koji je prošle godine osvojio Evropsku nagradu BELMA za najbolje čitanke za prva tri razreda srednjih stručnih škola, u izdanju našeg Zavoda“, istakla je Malbaški čije se uvodno pitanje odnosilo upravo na višeslojni profesionalni i autorski rad Svetlane Kalezić Radonjić koja je objasnila da su to tri različita puta koja vode do istog cilja. „Ti putevi se nekako preklapaju, ukrštaju kroz lijepu riječ, kroz građenje mostova ka drugim kulturama u vidu prevoda, kroz pokušaj da se mladim generacijama napravi neka vrsta mosta ka klasici, ka onome što ulazi u književni kanon određene zemlje i određenog školskog programa. Meni su sve tri nagrade bile važne, ali je vrlo važno da čovjek zadrži neku vrstu skromnosti, da ga nagrada ne ponese i da ne pomisli da, ako je osvojio, da mu to daje neku veću važnost, bilo u ljudskom, bilo u profesionalnom smislu. Apsolutno se ne radi o tome. Nagrada je neka vrsta priznanja koja čovjeku može poslužiti kao potvrda da je bio na dobrom putu. I da u tom smislu može dalje nastaviti. Ali ako se pojavi neka vrsta sujete ili jačanja ega, onda nagrada može da postane nagrada.“ Promjena forme, prelazak sa poezije na kratku priču, bio je prirodan tok za Kalezić Radonjić, ali ne bez ličnih otkrića i unutrašnje potrebe da izrazi specifičnu vrstu doživljaja, naglasila je autorka. „Ja nijesam neko ko piše iz iskustva, ali pišem iz doživljaja i mislim da doživljaj često može biti snažniji od iskustva. Dakle, to ne mora biti stvar koja se meni dogodila, ali ako sam ja ušla emotivno u to što se nekome drugome dogodilo, ako sam to proživjela, ako sam kroz neku vrstu empatije ili dubokog saosjećanja mogla da osjetim bol te osobe, onda to iskustvo, iako nije bilo moje, postaje moje kroz doživljaj. To je najtačnije objašnjenje mog odnosa prema temama koje obrađujem. Poezija je i dalje u mom vrijednosnom sistemu zaista na tronu. I mislim da je veoma važno u sebi sačuvati tu pjesničku matricu kao temelj.“ O prisustvu poezije unutar proze, Kalezić Radonjić je objasnila da ne može pobjeći od svog iskustva pjesnikinje. „Tu ima pasaža koji su nevjerovatno nabijeni poezijom. Ima pasaža koje će biti vrlo izazovno prevesti na neki strani jezik. Ritam rečenice, određene inverzije, zarezi na mjestima gdje ih ne biste očekivali, sve to usmjerava ritam rečenice. To su ti minuciozni detalji koji vam, ako ste već išli pjesničkom stazom, postaju prirodni. I ne razmišljate u drugačijim relacijama od nekoga ko se od početka oblikovao kao prozni pisac“, kazala je ona i dodala da je prevođenje oblikovalo njenu svijest o jeziku na poseban način te obrazložila svoj stav kroz preciznu analizu odnosa pisca i jezika. „Svaki pisac mašta o idealnom čitaocu, onom koji će zastati nad svakom riječju, koji će se zapitati nad smislom svake rečenice. U šali često kažem da mogu računati na onoliko idealnih čitalaca koliko sam imala prevodilaca. Kada uđete u prevođenje, shvatite koliko su te prefinjene jezičke nijanse važne. Samo jednim zarezom možete promijeniti smisao rečenice. Inverzija takođe može promijeniti smisao. Ne govorim ni o toku, ni o ritmu već o tome da onaj ko prođe kroz poeziju i prevodilaštvo ulazi u prostor samosvijesti o riječima, o verbalnom materijalu koji može biti oblikovan tako da čitaoca „udari u stomak“.“ Kalezić Radonjić je objasnila da je namjera bila dati dodatni vizuelni nivo knjizi. „Ova knjiga je u cijelosti ženska, bilo mi je važno da takva i ostane. Ženska knjiga za muškarce. Oni će iz ovoga dobiti jednu drugačiju perspektivu o ženskim životima, o ženskom biću i naročito o ženskim ćutnjama, o ženskim tišinama. I bilo mi je važno već tada, u fazi kreiranja izgleda knjige, da kao razdjelnice između priča budu likovni radovi, vizuelni radovi crnogorskih umjetnica. Dakle, ti vizuelni elementi čine sastavni dio knjige.“ Govoreći o tematskom okviru priča, autorka je istakla da se zbirka bavi onim o čemu se u književnosti rijetko govori. „Kultura i književni kanon nametnuli su stav da o određenim stvarima iz ženskog života, naročito onima koji se tiču ženske tjelesnosti, seksualnosti ili patnje povezane s materinstvom, plodnošću i sličnim, nije primjereno govoriti. A zašto? Zato što smo naučeni da je sasvim u redu govoriti o bitkama, bojevima, spoljnim i unutrašnjim neprijateljima. Ali šta kad neprijatelja imate u samoj sebi? Kad se on javlja u vidu kulture koja vas oblikuje? Nas su učili da ćutimo. Da ne govorimo o bolu, da ne govorimo o krvarenju, o gubitku, o slabosti, o osjećanju nemoći. I ta tišina postaje kultura. Ali upravo iz te tišine može da nastane književnost. Meni je bilo važno da tim ženskim tišinama dam glas. Da progovorimo tamo gdje je trebalo da budemo tihe, ali više ne možemo da budemo tihe jer šapat više nije dovoljan.“ Govoreći o tematskoj suštini zbirke, autorka je otvorila pitanje kulturnog nasljeđa koje je ženu učilo tišini, potiskivanju, sramu i prećutkivanju i protiv kog je, kako je kazala, književnost jedan od najdostojnijih odgovora. Veče je obilježila i njena upečatljiva opaska o poziciji žene u intelektualnim odnosima, a posebno kroz primjer Simon de Bovoar i Žan-Pol Sartra koje je pomenula kao arhetipski par intelektualne emancipacije, ali i neravnopravnosti. „Što se tiče Sartra moram priznati da prema njemu imam specifičan odnos. Mislim da je bio prilično licemjeran, da se zalagao za slobodu, da je o slobodi veoma govorio, da se za slobodu veoma borio, ali isto tako od svoje Simon de Bovoar tražio ropsku poslušnost. Meni se taj princip ne dopada, mislim da ako nešto zaista promovišete kao istinu, i ako u nešto vjerujete, onda to treba i da živite. Mislim da nije u redu da promovišete priču o slobodi, a da ovamo zahtijevate ropsku poslušnost od svoje partnerke. Tako da mi je Sartr slaba i bolna tačka. Zaista ne cijenim stvaraoce koji jedno tvrde, drugo misle, a treće rade. Ne samo stvaraoce već ljude. Dakle, mislim da je zaista važno da sve ono što smo istakli kao neku vrijednost u koju vjerujemo, da tu vrijednost i živimo. Ako čitate Sartra mimo tog nekog biografskog okvira vi ćete se vjerovatno složiti sa njegovim idejama. Takođe, feministkinje su značajno iskoristile njegovu teoriju budući da je on govorio i o klasnim nepravdama, o političkim represijama i osvajanju slobode. I sama Simon de Bovoar je iskoristila njegovu teoriju da bi progovorila o ženskom položaju, o ženskoj tjelesnosti, seksualnosti, o očekivanjima kulture. Dakle, te dvije teorije jesu uvezane, ali to ostaje na nivou teorije. A ovamo sa drugih strana imate stvarni život koji je bio nešto potpuno drugo od onoga za šta su se oboje zalagali. To mi je vrlo zanimljivo. Ne vjerujemo u vrijednosti na papiru, vjerujemo u one vrijednosti koje dokazujemo svakodnevno svojim životom i svojim postupcima“, naglasila je Kalezić Radonjić. Na kraju večeri, Kalezić Radonjić je pročitala jednu od priča iz zbirke što je publika na Trgu pjesnika nagradila velikim aplauzom.
27.07. – rtvbudva