Maja Todorović za “Vijesti” najavljuje predstavu “Privatna proslava” koja će biti izvedena danas u Budvi, na festivalu Grad teatar, i sjutra na Cetinju. Priča i o drugim projektima, a najavljuje i povratak u Crnogorsko narodno pozorište s novim komadom
Sjedite u restoranu, na večeri i odjednom za stolom pored vas kreće da se dešava drama… Htjeli to ili ne, već ste uključeni, posmatrate likove i svjedočite radnji nastale drame. Djeluje kao da ih poznajete, kao da ste i sami dio toga…
Takvo, istovremeno posve blisko i totalno drugačije iskustvo donosi predstava “Privatna proslava” koju je, po tekstu Maje Todorović, režirao Vladimir Aleksić u koprodukciji Flying Ginger i Bitef teatra. Predstava će biti izvedena danas na festivalu Grad teatar u Budvi, na tvrđavi “Mogren”, a već sjutra na Ljetnjoj pozornici na Cetinju, oba igranja su u 21 čas.
“’Privatna proslava’ je romantična komedija o (ne)završenim pričama, ranama koje još bole i pokušajima da pronađemo smisao u sopstvenim ljubavnim haosima. Zvuči poznato?”, kratko kaže dramaturškinja i autorka teksta Maja Todorović u razgovoru za “Vijesti”.
Ističe da je za Grad teatar vežu lijepa sjećanja i iskustva, te da joj veliko zadovoljstvo pričinjava što će njena predstava biti izvedena u sklopu manifestacije, ali i u novom i drugačijem prostoru.
“Ambijent u kom ćemo igrati je, mislim, nov, i to ne samo za ovu predstavu nego i inače. Izdvojen je, autentičan i nosi neku dozu ekskluzivnosti, te je u tom smislu približan onome što smo zamislili kao okruženje u predstavi. Istina je da se ona inače igra u zatvorenom, ali je naša ideja od početka bila da bude prilagodljiva i drugim prostorima koji nisu nužno pozorišna scena. Kada smo radili javno čitanje komada za BELEF, radili smo ga u klubu OMG s namjerom da i sami ulazak u prostor (gdje smo služili aperitiv i DJ je puštao muziku) već biva jedna vrsta uvođenja u atmosferu predstave”, priča Todorović u intervjuu za “Vijesti”.
Iako je najvažnije da predstava bude dobra, a njene zbilja postaju hit, Todorović kaže da se sve više interesuje za rad van klasične scene i poigravanje s doživljajem publike, što je i neophodno savremenom gledaocu.
“Nerijetko me i cijeli ambijent već nekako pripremi za to – osjetim da želim da budem baš tu, u tom iskustvu, apsolutno prisutna. To smo upravo željeli i sa ovom predstavom. Da publika ima osjećaj da je prisutna i da je, na neki način, dio predstave”, kaže ona.
Iako definisana kao komedija, likovi i životi na sceni djeluju stvarni, u šta će gledaoci imati priliku da se uvjere i u Budvi i na Cetinju. Ipak, “svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna”…
“Na privatnoj proslavi, u otmenom restoranu, okuplja se šestoro ljudi po pozivu zajedničkih prijatelja, bračnog para advokata. Niko od gostiju ne zna šta je povod okupljanja, niti ko su ostali gosti. Tokom ove misteriozne večeri ispostaviće se da su oni zapravo bivši supružnici i da ih je advokatski par, koji ih je sve razveo, okupio kako bi pokušali da poprave svoje narušene odnose. ‘Privatna proslava’ je romantična komedija o ljudima, srednjih godina, koji su materijalno obezbijeđeni, naizgled imaju sve, ali i dalje nisu srećni. Imaju iste emotivne i suštinske životne probleme kao i ‘obični gosti’. Muči ih ljubomora, boli ih prevara i sujeta, plaše se da iskreno komuniciraju svoje emocije kako ne bi bili povrijeđeni, ostavljeni, sažaljevani ili isključeni iz društva. Ovo je priča o razvodu, ali iznad svega o apsurdnom haosu koji smo u stanju da napravimo od svojih odnosa”, piše u opisu predstave.
Scenografiju potpisuju Dragana Milićević i Ivana Plavec, kostime glumica Marija Tarlać, a glumaca Boško Jakovljević, za odabir muzike zadužena je bila Jelena Milašinović, a za scenski pokret Damjan Kecojević. U predstavi igraju: Vladimir Aleksić, Milena Vasić, Uroš Jakovljević, Tijana Marković, Jelisaveta Orašanin i Nikola Rakočević.
Maja Todorović za “Vijesti” govori više o samoj predstavi, o svojim drugim projektima…
Koliko je “Privatna proslava” prikaz savremenih partnerskih dinamika, a koliko zapravo priča o ljubavi, tajnama, brzini, ali i o iluzijama?
To bi bio otprilike neki niz tema kojima se bavi komad. Trudila sam se da u svaki od likova utkam nešto autentično, a opet prepoznatljivo i prije svega životno istinito, ali i dramski potentno. Mreža tih likova i odnosa mi je onda pomogla da ispletem priču koja dotiče neke od kjučnih savremenih problema: od ličnih nesigurnosti, egocentričnih potreba, jurenja za materijalnim, jurenja za nečim što ni sami više ne znamo šta je, a da se na kraju sve svede na to da je sve besmisleno ako to što si stekao nemaš s kim da dijeliš, ako nemaš ljubav, pažnju, nečije divljenje i podršku, ili bar iluziju tog osjećaja. Svjedoci smo koliko ljudi svakodnevno kupuje taj osjećaj, ali i koliko skupo su spremni da ga plate.
Specifična situacija, privatna proslava, okuplja tri para odakle dalje kreće dublje upoznavanje karaktera, ali i njihovih odnosa, te pukotina… Likovi su toliko bliski da djeluje da svi znamo barem nekog od njih…
Da. Dešavalo se da (se) neki ljudi prepoznaju do te mjere da su ubijeđeni da znaju ko je taj lik u stvarnom životu. To, naravno, nije slučaj – nijedan lik nije kopija ili prikaz neke stvarne osobe, ali su njihovi karakteri i životi nešto što je toliko prisutno svuda oko nas, da ne čudi da se ljudi pronalaze. Samo, mislim da inače u životu ne mogu da sagledaju tako jasno cijelu sliku (iz niza razloga), a ovdje je ispred njih ogledalo i pažnja im je usmjerena i fokusirana na konkretne probleme. Što i jeste uloga pozorišta… Valjda, još uvijek.
Kazali ste ranije da se u ovom komadu bavite srednjim staležom, te da oni “nemaju materijalne probleme kao svi mi, obični ljudi, ali imaju sve druge – usamljenost, nedostatak ljubavi i empatije”. Zašto je važno baviti se i prikazati upravo te univerzalne probleme koji ne zavise od materijalnih, ali i srednji stalež građanstva koji je, donekle, zanemaren?
Ideja da otklonimo novac i materijalno kao problem je došla prije svega iz toga što je u posljednje vrijeme na ovim prostorima toliko postalo opšte mjesto da likovi u našim filmovima i serijama žive u nekoj socijali, memljivim stanovima, nose neke odrpane stvari, puše dok kuvaju sarmu zarozane kose… Do mjere da stranci kad gledaju naše filmove i serije ne mogu da vjeruju da kod nas postoji srednji, a kamoli viši srednji sloj, a kad im pokažete šta sve ima u Crnoj Gori šokiraju se. Bukvalno mi se to desilo dok sam koproducentima iz Francuske pokazivala lokacije u Boki i Beogradu koje ću koristiti u filmu. Uz to, romantičnu komediju smo odbacili kao da je to nekakav niži žanr, nedostojan umjetnosti. Bavimo se naveliko pitanjima korupcije, kriminala, socijalne nepravde, što je sve u redu i potrebno, ali smo nekako zaboravili na intimne probleme koje svi imamo. Iskreno vjerujem da je upravo iz usamljenosti i nedostatka ljubavi i empatije proistekao i niz nepravdi i kriminala. Jer, da smo odrastali u normalnim okruženjima, normalnim porodicama, odnosno skladnim, gdje su ljubav, empatija, bliskost i mogu slobodno reći čojstvo, bili primarni ciljevi i mjerila vrijednosti, a ne to koliko se ima i čija je kuća veća, a kola bolja – ne bismo imali ni toliku količinu ljudi ogrezlih u kriminal i korupciju. Zato smo i došli do toga da su nam bliski oni koji su nam korisni, bilo da nam hrane sujetu ili džep. Empatija je svedena na frazu koju ovako vrtimo po medijima i objavama na društvenim mrežama, ali je u praksi empatija mrtva i zapravo je gubljenje vremena, sem ako od glumljenja empatije nemamo neke koristi. Ubilo nas je ono “šta ima u tome za mene?”, pa smo i brak i veze i prijateljstvo krenuli da mjerimo vodeći se tim pitanjem.
Stiče se utisak da pored razvoda u odnosu na instituciju braka, prikazujete i razvod od ideje o bliskosti i ljubavi kao potrebe. Da li su savremeni odnosi, generalno sve više pravno regulisani, uslovljeni profesionalnim ambicijama i ličnim koristima, a sve manje zaista emotivni i neophodni u kontekstu ljudskosti?
Mislim da nam je iskrena ljubav postala nemoguća jer se plašimo dubljih odnosa koji zahtijevaju požrtvovanost, odgovornost i otvorenost, pokazivanje slabosti. Bilo koja vrsta slabosti je postala do te mjere sankcionisana da smo ih ugušili, zakopali ispod sedam slojeva maski i lažnih predstavljanja. Ali, nažalost, niko nam nije rekao da će sve te emocije i sve što smo zakopali, jer ne želimo da iko i pomisli da smo slabi, kad tad izaći – u vidu frustracija, oboljenja i tjelesnih i psihičkih. Zabranili smo tugu jer nas čini slabima, zabranili smo neuzvraćenu ljubav jer to nije kul, zabranili smo da kažemo šta stvarno želimo jer to možda može da djeluje kao da smo “paćenici”… A onda smo otišli u suprotan ekstrem i ubijedili svoju djecu da oni imaju pravo na sve to na šta mi nismo imali i da niko ništa ne smije da im prigovori. Nahranili smo djecu lažnim osjećajem veličine i sigurnosti tako da sad imamo cijele generacije ljudi koji su samouvjereni – ničim neizazvano. Ne smije im se reći da nešto rade pogrešno ili, ne daj bože, da za nešto nisu talentovani. Otišla sam predaleko možda, ali mislim da su me sve te stvari isprovocirale da napišem ovaj komad.
S druge strane, sa Oliverom Frljićem pripremate predstavu “Crno zlato” u Beogradskom dramskom pozorištu. Znajući njegov pristup i ranije projekte koji su često politički i društveno provokativni, koliko je važan taj aspekt angažovanog teatra i kako protiče saradnja?
Iskustvo sa Oliverom Frljićem je zaista u pravom smislu riječi – iskustvo. Njegova emotivnost, smjelost, talenat i obrazovanje, ali prije svega ogromno poštovanje saradnika…, učinilo je proces zaista jednim iskustvom koje znači. Nije floskula. Mislim da dobro pozorište mora da bude angažovano, a da to ne mora da bude nužno politički i čini mi se da ljudi danas reaguju na istinu i iskrenost, a ne nužno na provokaciju. Toliko smo provocirani u životu da ne znam šta može da nas isprovocira sa scene. “Crno zlato” jeste tematski provokativna predstava, ali se ne oslanja samo na to, već prije svega na dirljive odnose.
Za Vama su brojni hit projekti, filmski, televizijski, pozorišni. Kada govorite o sopstvenom radu, ističete važnost empatije, slušanja, ali i ličnog u dramaturgiji. Jesu li likovi na sceni ili ekranu najčešće ogledala ljudima u publici ili situaciji van pozorišta?
Čini mi se da sam o empatiji već rekla dosta. Plašim se da će se izlizati riječ koliko je koristimo, a da nećemo uspjeti da je vratimo među ljude kao jednu neophodnu, životno važnu stvar. No, ja ću se i dalje truditi da je potenciram u svemu što radim i neću prestati da budem empatična, ma koliko puta završila povrijeđena. Važnost empatije su mi roditelji usadili i dali kao važno nasljeđe i nikad je se neću odreći.
Koliko je pisanje i dramaturgija, a zapravo pozorište i umjetnost generalno, bitan faktor u svakodnevici koju danas živimo?
Ne umijem da procijenim šta je danas više bitan faktor niti koliko je umjetnost bitan faktor. Mi koji se bavimo ovim poslom često umijemo da pridajemo i pozorištu i filmu i umjetnosti veći značaj nego što ga realno ima za širu publiku. Pogledajte Kan, Veneciju… Dovlače se influenseri da se slikaju na crvenim tepisima, sve moguće zvijezde, da se pravi “buzz”, pa neko možda pogleda i neki film. Ali, s druge strane, da ne zvučim baš skroz obeshrabreno, ohrabruje me činjenica da publike u pozorištima još ima i da se za pojedine predstave ulaznice čekaju.
Kazali ste jednom prilikom da na lageru imate desetak rukopisa, iako ste godinama već aktivni i prisutni u brojnim projektima. Kakvo je domaće tržište na tom polju i da li pruža određenu satisfakciju?
Sad već nisam sigurna da li je deset ili više, jer su skoro sve serije na kojima sam radila zaglavljene u nekom limbu čekanja i nade da će se s njima nešto desiti. Slično je i s filmovima. A kad konstantno pišete, a to nema neki finalni produkt, kad ne dolazi do publike kojoj je namijenjeno, teško se može govoriti o satisfakciji. Satisfakcija mi onda bude što me to što pišem zanima, tjera da istražujem, da mislim, postajem bogatija za nova iskustva i poznanstva. Ja strašno volim svoj posao i uživam u njemu, nažalost, pa satisfakciju nalazim u samom procesu rada. Kažem “nažalost” jer da nije tako možda bih sad već trgovala bitkoinima ili radila nešto tako profitabilno što bi mi donijelo neku sigurnost i oslobodilo me konstantne anksioznosti i straha od toga da neću imati šta da radim i od čega da živim. A možda i nije “nažalost”, jer je pitanje da li bih bila srećna. Svakodnevno me opsjeda ta tema, pa mi se čini da je bolje da ne dužim, ostaviću to za terapiju ili možda neku novu dramu.
Stalno radite, na čemu trenutno?
Poslije dugo vremena stigao je poziv iz Crnogorskog narodnog pozorišta da pišem novi komad. To mi je trenutno najvažnije jer osjećam malo pritisak (koji sam stvorila sama sebi doduše) da ne iznevjerim očekivanja koja je postavila predstava “Šćeri moja”. Ali, tako je skoro uvijek u početnoj fazi. Raduje me istraživanje koje me čeka, kao i samo pisanje. Raduje me da se vratim pozorištu. “Privatna proslava” me podsjetila koliko ga volim.
I za kraj, da li biste nešto dodali?
Planiramo da tokom sljedeće sezone gostujemo s “Privatnom proslavom” u nekoliko gradova u Crnoj Gori i potrudićemo se da to ne bude uvijek nužno na pozorišnoj sceni, već da publici damo mogućnost da gleda predstavu u drugačijem ambijentu i da je zaista upamte kao posebno iskustvo.
“Emigrantkinja” traži koproducente
Važno je spomenuti i da radite na svom igranom filmu “Emigrantkinja” u kome je glavna junakinja 35-godišnja profesorka koja želi da emigrira u Kanadu, što se, ipak, neće desiti, već će “postati emigrantkinja u sopstvenom gradu”… U kojoj fazi je taj projekat i da li je izazovno fokusirati se na sopstveno ostvarenje pored brojnih drugih angažmana ili se međusobno ta djela “hrane” i inspirišu?
Projekat je u čuvenoj fazi “traženja koprodukcija”. Kažem “čuvenoj” jer je cijeli ex-Yu prostor, a bogami i šire, osuđen na to čekanje, traženje i skupljanje novca godinama, što je vrlo iscrpljujuće. Ja sam naučila da me sve što radim, na neki način hrani i inspiriše, pa čak i kada me iscrpljuje – i to mi bude podsticaj da se radujem sljedećem projektu za koji se nadam da će biti lakši i ljepši za rad. Kako smo osuđeni na ovo skupljanje koprodukcija, tako smo osuđeni i da konstantno žongliramo između niza projekata, pogotovo autori (pisci i reditelji) koji su možda uz montažere najćešće najmanje plaćeni. Zato je, bar meni, važno da projekti na kojima radim imaju smisla i da me inspirišu, jer drugačije ne bih opstala.
“Belo se pere na devedeset”, na kraju, ipak, slavi život
Očekuje se i film “Belo se pere na devedeset” na kojem ste koscenaristkinja. S obzirom na to da je u pitanju popularni roman, šta možemo očekivati i kakav je zadatak bio pred Vama u tom slučaju?
Ne volim da najavljujem šta možete očekivati jer mi to nekako uvijek djeluje pomalo kao da treba da smislim neku bombastičnu najavu. Ono što je činjenica jeste da je to roman nastao po istinitoj, ličnoj priči spisateljice Bronje Žakelj i da je samim tim bio vrlo izazovan zadatak. Nerijetko je teško raditi s pisicima romana jer su vezani za svoje djelo i ne mogu u potpunosti da shvate da se ne može sve, baš tako kako su napisali, prebaciti u filmsko djelo i da su neophodna određena prilagođavanja. Međutim, Bronja se nije vodila time, već idejom da želi da film bude dobar što je značajno olakšalo cijeli proces. Roman je za mene bio emotivan iskren i bolan, ali, na kraju ipak slavi život. Nadam se da smo dio toga uspjeli prenijeti i u film.
Jelena Kontić
7.08.-vijesti.me