Polica sa knjigama gradi interaktivnu površinu. Važna mi je etika brige, a ne logika posjedovanja: rad postoji samo dok ga neko koristi, dok se knjige pozajmljuju, listaju i vraćaju bibliotekama iz kojih potiču – istakla je Lagator-Pejović
Samostalna izložba Irene Lagator-Pejović pod nazivom „Reč i misao. Velika apstraktna slika, 2026“, otvorena je u okviru jubilarnog 40. izdanja festivala Grad teatar u Budvi. Postavka je predstavljena u prostoru Santa Maria in Punta, gdje je savremeni umjetnički rad uspostavio dijalog sa istorijskim ambijentom, kao dio likovnog programa ovogodišnjeg festivala. Kustos je Branislav Dimitrijević.
Instalacija ,,Reč i misao. Velika apstraktna slika“ prikazuje i čini dostupnim knjige izdavačke kuće „Rad“, osnovane 1949. godine u socijalističkoj Jugoslaviji. Proizvodeći priručnike za poslijeratnu obnovu kroz Radnički univerzitet, ova izdavačka kuća postala je jedna od najprestižnijih u regionu. Njena edicija „Reč i misao“, pokrenuta 1959. godine, bila je prva pristupačna kolekcija džepnog formata koja je demokratizovala pristup jugoslovenskoj i svjetskoj književnosti kroz masovni tiraž. U savremenom svijetu, ova edicija komunicira materijalne tragove zajedničkog kulturnog nasljeđa. Na izložbi su knjige publici dostupne za čitanje, dok njihove uniformne crvene korice zajedno grade monohromatsku površinu koja podsjeća na apstraktnu sliku.
U intervjuu, Lagator-Pejović govori o izložbi i konceptu koji kroz knjige sa uniformnim crvenim koricama istražuje odnos između umjetnosti, književnosti i svakodnevne kulture, brišući granice između visoke umjetnosti i masovne kulture.
POBJEDA: Naslov rada „Reč i misao. Velika apstraktna slika“ spaja književnost i likovnu umjetnost. Kako je nastala ideja da upravo knjige postanu „slika“?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Slikom mislim već više od dvije decenije, zanima me kako slika nastaje iz mišljenja, a ne iz ekspresije. Stotine crvenih hrbata edicije „Reč i misao“, uz koje sam odrastala, pomogle su mi da prepoznam sliku koja već postoji: stvarale su je generacije čitalaca, urednica i prevoditeljki. Moj gest bio je da je učinim vidljivom, da biblioteku pretvorim u monohrom, a monohrom vratim u biblioteku. Prostor Crkve Santa Maria in Punta tu ideju produbljuje: ona je i sama bila centar umnožavanja rukopisnih antičkih tekstova i istraživanja običaja lokalnog stanovništva, dok se njenom arhitekturom prepliću romanika, gotika i barokni elementi kamene plastike. U takvom mjestu viševjekovnog susretanja rukopisa, stilova i zajednice, knjiga ponovo postaje slika.
POBJEDA: Šta za Vas predstavlja ta velika, crvena, monohromna površina?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Crvena je ovdje istovremeno boja upozorenja i boja zajedničkog. Ta površina samo izgleda apstraktno: njena materija su doslovno riječi, hiljade stranica zgusnutih u jedan ton. Monohrom često razumijemo kao prazninu, a ovaj je prepun značenja, to je slika znanja koje smo imali u rukama i pitanje zašto smo dozvolili da nam isklizne, da nam postane strano pa tako i zaboravljeno. Istovremeno, u pitanju je istraživanje uvoza apstrakcije u naša područja, dakle, analiza samog sistema umjetnosti.
POBJEDA: Knjigu u radu ne tretirate kao muzejski artefakt, već kao predmet koji publika može da uzme u ruke i čita. Zašto Vam je bilo važno da djelo ostane „otvoreno“ za korišćenje, a ne samo za posmatranje?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Polica sa knjigama gradi interaktivnu površinu. Važna mi je etika brige, a ne logika posjedovanja: rad postoji samo dok ga neko koristi, dok se knjige pozajmljuju, listaju i vraćaju bibliotekama iz kojih potiču. To je i čin povjerenja: umjetnost koja se ne čuva od ljudi, nego se čuva ljudima.
POBJEDA: Zašto ste odabrali upravo ediciju „Reč i misao“ izdavačke kuće ,,Rad“?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Zato što je bila najuspješniji eksperiment demokratizacije znanja na ovim prostorima: svjetska književnost i mišljenje, u prevodima sa više od dvadeset jezika, po cijeni dostupnoj svakome. Iza nje je stajao ogroman uređivački i prevodilački rad, velikim dijelom rad žena koje istorija rijetko pamti. Danas, kada se znanje zaključava iza pretplata, ovaj umjetnički metod poprima subverzivan karakter.
POBJEDA: Da li ovaj rad govori o nostalgiji za jednim kulturnim sistemom ili o vrijednostima koje danas nedostaju?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Nostalgija nije u fokusu mog istraživanja: instalacija se kritički postavlja i prema utopijama i ideologijama tog vremena. Ali ne prihvatam površnu simetriju po kojoj je sve iz prošlosti jednako prevaziđeno. Neke vrijednosti nijesu zastarjele, nego su nam sistematično i gotovo hirurški precizno oduzete, tako da pomislite da ste ih sami sebi oduzeli: dostupno obrazovanje, slobodno vrijeme koje nije potrošnja, javni prostor koji nije reklama. Edicija ,,Reč i misao“ je, uostalom, imala prethodnicu u biblioteci „Radnički univerzitet“, nastaloj iz ideje da slobodno vrijeme nije ostatak radnog dana nego prostor emancipacije, vrijeme koje se planira za mišljenje, a ne prodaje potrošnji. Jedno od brojnih pitanja koje otvara ova instalacija bi zato moglo da glasi: da li smo budućnost, kojoj se nadamo, već imali u rukama?
POBJEDA: U tekstu izložbe navodite da je danas „uzeti knjigu u ruke i čitati je u javnom prostoru politički gest“. U čemu se ogleda političnost ovog rada?
LAGATOR-PEJOVIĆ: U trenutku u kojem se biblioteke bombarduju, a univerziteti zatvaraju ili ućutkuju, čitanje u javnom prostoru prestaje da bude nevina radnja. Političnost rada je i u odbrani sporosti, pažnje koju platforme kolonizuju i preprodaju. Janis Varufakis tu novu strukturu naziva tehno-feudalizmom: platforme više nijesu tržišta nego digitalni feudi, a naša pažnja i podaci renta su koju im svakodnevno plaćamo. Nasuprot tome, biblioteka ostaje jedan od rijetkih prostora koji od nas ništa ne naplaćuje. I u podsjećanju da kulturu čitanja decenijama održavaju pretežno žene, bibliotekarke i učiteljice, čiji rad ostaje nevidljiv upravo zato što je brižan, odgovoran, posvećen. Instalacija ,,Reč i misao. Velika apstraktna slika“ tu brigu čini vidljivom i imenuje je kao društvenu odgovornost.
POBJEDA: Da li mislite da mlađa publika može razumjeti značaj ovih knjiga i bez ličnog iskustva života u Jugoslaviji?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Može, možda i najbrže. Mladima nije potrebno sjećanje na državu da bi razumjeli ideju: oni svakodnevno žive njenu suprotnost: znanje iza pretplate, obrazovanje kao dug, pažnju kao robu, saosjećanje kao interes, odgovornost kao projekat. Kada shvate da je najbolja svjetska literatura nekada koštala koliko kafa, ne reaguju nostalgijom nego pitanjem: zašto mi to danas nemamo? Upravo to pitanje ova instalacija želi da pokrene i u najboljem slučaju izazove kritičku akciju.
Naslovi otvaraju razgovore u kojima svako donosi vlastito iskustvo
POBJEDA: Izložba je okupila tri generacije publike – onih koji su uz ovu ediciju odrastali, onih koji je pamte iz porodičnih biblioteka i mladih koji se sa njom prvi put susreću. Kakav je taj međugeneracijski dijalog?
LAGATOR-PEJOVIĆ: Najdragocjenije mi je što taj dijalog nije hijerarhijski. Stariji mladima ne drže lekcije iz prošlosti; naslovi otvaraju razgovore u kojima svako donosi vlastito iskustvo: sjećanje, porodičnu policu ili prvi susret. Pred slikom sastavljenom od knjiga svi smo, bar na trenutak, ista zajednica čitalaca, mimo podjela po naciji, vjeri, ideologiji ili godinama.
16.07. – Adrijana Đorojević – pobjeda.me