U subotu, 31. jula, na Trgu pjesnika, nastavljen je književni program XXXV festivala „Grad teatar“. Gost večeri je bio Aleksandar Radunović, koji je predstavio svoju knjigu „Drame – porodični ciklus“.
Moderator večeri, dramaturg Vasko Raičević, kazao je da knjigu čine tri dramska teksta: Leptir, Istraga i Noć, te da sva tri teksta imaju i svoj pozorišni život s obzirom na to da se drama Leptir izvodila na Cetinju u produkciji Zetskog doma i režiji Andraša Urbana, Istraga je postavljena na sceni CNP-a u režiji Stefana Sabljića, dok je Noć u režiji Andreja Cvetanovskog igrana na sceni Zetskog doma.
Aleksandar Radunović je naglasio da je dramski tekst jedno, a pozorišna predstava nešto sasvim drugo.
“Režiseri i glumci uzmu taj tekst i prilagode ga nekoj svojoj viziiji, ali ja mislim da mora da ostane ono značenjsko zrno koje je pisac unio u to, inače je stvar potpuno izgubljena. Ja sam imao i loša i dobra iskustva. Moja dva teksta su tako poptuno upropaštena, mislim da su ih ti ljudi koji su ih postavljali baš uništili. Htjeli su da popravljaju te tekstove, da ih dopisuju i to je bilo jako loše. Govorim o predstavama nastalim po tekstovima Noć i Istraga. Sa Leptirom sam zadovoljan, postavljene su čak dvije veoma dobre predstave po tom tekstu.”, kazao je Radunović.
Smrt, vjera i religija su teme koje interesuju Radunovića dok piše dramske tekstove.
“Sve te vječite stvari koje su često sredstvo manipulacije. Svi ti diskursi sa pitanjem šta se dešava posle smrti služe da nas neki ljudi drže u strahu. Ako budeš loš u ovom životu tamo će ti biti ovako ili onako, pa će da te dočeka neko ko će da te kazni i slično. I najveći broj ljudi vjeruje u to jer su ljudi takvi, što je priča luđa više će ljudi u nju povjerovati. Problem sa vjerom je taj što ljudi bukvalno shvataju te stvari. Ukoliko smatrate da je Biblija knjiga u kojoj piše nešto što se stvarno dogodilo, mislim da ste u grdnom problemu. To je metafora, alegorija, knjiga, fikcija. Ukoliko u tome tražite uporišta u stvarnom životu, ukoliko mislite da sada neko diže ljude iz mrtvih, mislim da ste potpuno promašili poentu. Zato me i interesuju te teme, posebno smrt koja jeste velika tema. Ako se ne bavimo pitanjem smrti i pristupa tom fenomenut, onda se ne bavimo ni životom.”, naglasio je Radunović i dodao da je Bog uvijek stvar ljudske percepcije te da smo sposobni da ga spoznamo ili ne spoznamo onoliko koliko smo sposobni da razumijemo da on zavisi od naše svijesti. “Ljudi nisu svjesni na šta sve mogu da budu natjerani ako bespogovorno vjeruju bilo kom autoritetu koji je čovjek.”, istakao je.
Radunovićeve tekstove povezuje još jedna nit, a to je porodica.
“Porodica je oduvijek izvor problema. Ako su ljudi koji nas vode imali probleme u porodici, kompletno društvo će imati problem sa njima. Veliki broj ljudi je u jednom trenutku bio važan za ovu planetu, poput Hitlera ili Staljina, a oni su poticali iz potpuno disfunkcionalnih porodica. Mnogi životi su, takođe, upropašteni zbog pogrešnih ambicija roditelja. Istoriju pišu ljudi iz loših porodica, iz familija koje su obojene patologijama koje su uvijek spremne da idu dalje, pa da čak preko krvi i leševa dođu do nečega. To sve dolazi upravo iz porodice. Porodica je izvor svih patologija koje jedno društvo živi i zato sam se bavio porodicom, jer je uvijek inspirativno mjesto za dramu.”
Raičević je primijetio da su ženski likovi u Radunovićevim djelima izjednačeni sa muškim po svakom pitanju.
“Ja mislim da su žene bolji dio čovječanstva, pametniji, plemenitiji i više bih volio da imamo matrijarhat. Zaista mislim da žene sve bolje rade od muškaraca. Sa druge strane, mi ne bi preživjeli sav ovaj period od kad postojimo da nismo uništavali sve što nam se našlo na putu. U tom smislu muškarci i žene su isti. Kada osjetimo taj poriv ili opasnost ili bilo šta što može da nas ugrozi, mi smo nemilosrdni. Jedina razlika između žena i muškaraca je u hormonima, ali nam je suština ista. Kada žena osjeti da joj je porodica ugrožena, nema muškarca s kojim bi se mogla uporediti. Ima jedna istorijska nepravda prema ženama. Uvijek su ti najveći zlikovci u književnosti, ali i u životu, pravdani tako što je uvijek žena bila ta koja je u pozadini tog zlikovca i ona ga je natjerala da uradi nešto loše. Imamo primjere u mnogim književnim djelima da je žena ta zla sila, još od Biblije. Ali, isto tako imamo i umjetnike poput Ibzena i Bergmana koji na divan način tretiraju ženske likove. Mnogo više muškaraca je bolje razumjelo žene nego što su neke žene razumjele druge žene.”, naveo je Radunović.
1.08. www.pozornica.me