Kada je ne tako davno festival “Grad teatar” otvoren predstavom “Razbijeni krčag” Igora Vuka Torbice, mnogobrojna publika istančanog pozorišnog ukusa već tad je znala da prisustvuje vanrednom estetskom činu, koji te večeri nije mogla da obesmisli ni uporna buka ni ništa manje uporna kiša.
I, iako je predstava u jednom trenutku zbog tehničkih smetnji morala biti prekinuta, već tada se znalo da se svevremenost fenomena pozorišne igre dodatno osmislila u tada, za budvansku publiku, novom rediteljskom rukopisu.
U međuvremenu su rediteljski talenat i umijeće Igora Vuka Torbice prepoznavani, pozdravljani i nagrađivani u svakom projektu koji je radio na mnogobrojnim pozorišnim scenama regiona.
Prvi dolazak Igora Vuka Torbice u Crnu Goru je ujedno bio i prvo upoznavanje sa mogućnostima “Grada teatra”. Na sreću, iskustvo, tradicija, očekivanja i ograničenja festivala nisu bila u koliziji sa umjetničkim potrebama i namjerama reditelja, tako da su svi preduslovi za uspješan rad bili zadovoljeni. Saradnja je rezultirala predstavom “Krvave svadbe”, suptilne, skoro pa lirske poetike, kojom nije dominirao samo Lorkin poetski glas, već i Torbicina rediteljska imaginacija.
Stoga je i žiri, u kojem su radili akademik Dževad Karahasan, prof. dr Jelena Lužina i Željko Hubač, dramaturg, u obrazloženju odluke da dobitnik prve bijenalne nagrade „Grad teatar“ za doprinos pozorišnoj umjetnosti bude Igor Vuk Torbica, istakao sledeće:
„Krvave svadbe potvrdile su temeljne odrednice na kojima Igor Vuk Torbica gradi i razvija vlastitu poetiku, odnosno osebujni redateljski rukopis koji ga, godinama već, afirmira kao jednog od najintrigantnijih i najustrajnijih kazalištaraca (pozorištnika, veli Sterija) u regiji. Te se odrednice redovito upiru o tri ključna a zanatski i stvaralački neoboriva i nezamjenjiva postulata:
1. ozbiljan (do posvećenosti) i odgovoran (do perfekcionizma) odnos prema tekstu, koji – potom – logično a „neosjetno“ vodi ka autentičnom „novom čitanju“ i nedvojbenim a „jasnim“ resemantizacijama (aktualizacijama) takozvanih značenja;
2. promišljen, čist, u formalnom smislu „minimalistički“ koncept scenskog prostora – u kojemu već spominjana značenja potvrđuju svoju opravdanost;
3. izravan, usredotočen, naoko jednostavan rad s glumcima koje u već definirani scenski prostor uvodi kao u vlastitu im kuću a niz tekst ih (k tomu) provodi vještinom kojom Arijadnina nit vodi do Minotaurova srca – izravno i nepogrešivo”.
Žiri je, u obrazloženju, ukazao i na još jednu važnu stvar: “Surađujući s Igorom Vukom Torbicom, ‘Grad teatar’ je na djelu potvrdio vlastitu programsku odrednicu o vlastitoj otvorenosti svih vrsta, poglavito otvorenosti za ono što se kod Čehova, starinski, zove ‘nove forme’. Dodjeljujući nagradu na način obrazložen u ovoj odluci, žiri ne nagrađuje samo redatelja koju ju je bespogvorno zavrijedio, već i podržava hrabri, rezolutni i bespogovorni koncept otvorenosti za koji se opredijelio ‘Grad teatar’“.