“Danas više ne možemo biti takvi optimisti, ali se u ovom haotičnom i grubom vremenu možemo pitati šta to najplemenitije možemo poručiti gledaocima”, kazao je Munjin, a Kovačević je objasnio da publika želi da izađe sa predstave sa ljepšim osjećanjem nego kad je došla na predstavu
Gostovanjem pisca, romansijera, scenariste, pozorišnog i filmskog reditelja Dušana Kovačevića, prema čijem kultnom tekstu „Radovan III“ je rađena ovogodišnja festivalska koprodukcija, sinoć je na Trgu pjesnika nastavljen ovogodišnji književni program festivala.
Mnogobrojna publika je aplauzima dočekala Kovačevića koji je kazao da mu je izuzetno drago što je nakon 25 godina ponovo na Gradu teatru.
“U mom slučaju vrijeme je sada počelo da se mjeri vjekovima. Pedeset godina je od premijere “Radovana III”, a prije te premijere su bili “Maratonci”. Ja sam tada bio još uvijek student na Akademiji. Postoji jedna suštinska i jako bitna razlika između tadašnjeg vremena i ovog sada. Kada sam to pisao na trećoj godini, ja sam zapravo pisao priču o jednoj porodici koja metaforično može da bude i sistem vladavine uređene ili neuređene države. Danas vi možete slobodno na naslovnoj strani bilo kojih novina ili bilo kog medija da izvrijeđate predsjednika države, a tada ste mogli za jednu kafansku šalu da odete 10 godina na robiju”, kazao je on i otkrio kako je nastala čuvena predstava “Radovan III” sa Zoranom Radmilovićem u glavnoj ulozi.
“To je jedna vrlo relativna priča o tome šta je bolje ili šta je gore. Ja sam zapravo pisao priču o jednom tiraninu koji je gazda u svojoj kući i odlučuje o sudbini familije, u sukobu je sa komšijama što je na Balkanu red da se bude. Podnaslov te komedije ili drame je “bolna priča o samoizdaji”. On na kraju pređe na stranu neprijatelja. Teško je porediti i vrijeme i predstave jer je tu predstavu obilježio Zoran Radmilović koji je bio jedan od najzanimljivijih i najdarovitijih ljudi iz svijeta pozorišta koje je Srbija imala. Naravno u jednom redosljedu sa mnogim velikanima, Zoran se izdvajao po svom neobičnom šarmu i daru za komediju. On je obilježio cijelu jednu epohu od 20 godina u Ateljeu 212 počevši sa čuvenom predstavom “Kralj Ibi”. Dok sam pisao taj komad ja sam razmišljao o njemu i prilagođavao ga njegovom temperamentu i načinu igre. Kada je on pročitao komad i kada smo se prvi put našli da pričamo on mi je rekao “ja ću ovo da igram, a šta će biti ko to zna”. Tako je i bilo, prvih nekoliko predstava on se pronalazio u cijeloj toj priči, da bi u jednom trenutku preuzeo cijelu priču u svoje ruke i krenuo da igra po onome po čemu je poznat”, otkrio je Kovačević i objasnio da je čuveni snimak predstave bilo 250. izvođenje.
“Predstava je snimana, ali on nije znao. Nije volio da se snimaju njegove predstave, imao je osjećaj da ga kamera špijunira. Mi smo postavili skrivenu kameru na balkonu pozorišta. Kada smo se spremali da obilježimo 300. izvođenje, on je odigrao 299 predstava, ali je bio bolestan. Otišao je u bolnicu i nije izašao iz nje. Mi smo onda napravili omaž njemu, postavili smo televizor na scenu. Glumci su igrali svoje uloge, on je igrao na ekranu i tako je odigrana ta 300. predstava bez njega.”
Ovogodišnja koprodukcija Grada teatra i Narodnog pozorišta iz Sombora je jako dobra, naglasio je on.
“Liči na ovo vrijeme koje je haotično, a ono što je reditelj Vito Taufer prenio kao osjećanje nečeg što nam se događa i što gledamo svaki dan na ekranima, a to je rat. To je tema rata, da li rat koji je ovdje bio i koji je prošao ili ovaj rat u Ukrajini. Mi stalno živimo u toj prijetnji da rat može da ode dalje. Ta predstava je dosta oslikala ovu atmosferu, u njoj ima mnogo pirotehnike, krvi i svega onoga što mi svaki dan gledamo”, kazao je Kovačević.
Moderator večeri je bio Bojan Munjin, novinar i pozorišni kritičar koji je citirao jednu Kovačevićevu izjavu u kojoj je kazao da u pozorištu moramo vjerovati da će gledaoci nakon predstave izaći ljepši i nasmijaniji nego kada su ulazili.
“Danas više ne možemo biti takvi optimisti, ali se u ovom haotičnom i grubom vremenu možemo pitati šta to najplemenitije možemo poručiti gledaocima”, kazao je Munjin, a Kovačević je objasnio da publika želi da izađe sa predstave sa ljepšim osjećanjem nego kad je došla na predstavu.
“Ja privatno ne volim veliki mrak, njime se bavim u svojim komadima. Ipak mora da bude jedna vrsta distance u odnosu na neke događaje koje živimo svakodnevno. Mislim da pozorište mora da ima tu jednu plemenitu dušu da čovjeka učini ljepšim kada napusti pozorište. Zamislite da odete u pozorište, imali ste neke brige i probleme, izađete i skočite pod autobus. Takvih predstava ima i one ne traju dugo zato što širenje depresije ne znači ništa. Neka priča o tome da vi pričate istinu je u redu, ali ja sam privatno protiv toga da uzgajate mrak. Zato moje predstave mogu da se definišu kao tragikomedije, ako bih mroao da kažem žanr.”
Kovačević je kazao da je razlog zbog kog se neko bavi umjetnošću i pozorištem privatna odluka, ali da nije dobro širiti svoj problem.
“To se privatno liječi, ne treba liječiti preko nekog drugog. Postoje institucije za to. Moj odnos prema umjetnosti je vrlo jednostavan, a to je da ne podnosim nasilje, mrak i nadasve glupost. Kada gledam pozorišnu predstavu ili film, ako u prvih deset minuta ne uspostavi neki ljudski kontakt sa mnom ja prestanem to da gledam. Isto je sa knjigom, ako pročitam neki užas u prvih deset strana to me onda uopšte ne interesuje. Sloboda je lični izbor u bilo čemu što radite, ja ne vjerujem u kolektivnu slobodu jer je to utopija. A lična sloboda je vaša privatna odluka kako ćete živjeti, šta ćete raditi, koga ćete voljeti. Vi samo odlučujete o tome i ne očekujte da će neko drugi to da vam donese ili podari. To je moj odnos i prema pisanju, proživio sam u životu mnoge stvari, lijepe i teške trenutke. Lijepih se sjećam, a one tamne strane pokušavam da zaboravim što je skroz nemoguće. Kada se sjećam prijatelja, a mnogi su otišli i napustili ovaj svijet, ja pamtim samo one ljude koji su nasmijani. Ne želim uopšte da se sjećam onih namrgođenih, bili su mi za života malo problematični. Čovjek koji se smije je lijep čovjek i vjerujem u to da nailaze teška vremena. Ovo što se sada događa me podsjeća na početak Prvog i Drugog svjetskog rata. Krenulo je sa sukobima, a onda su se uplitale razne druge sile i cijela priča je poprilično prijeteća”, kazao je Kovačević i dodao da sve zavisi od nas samih.
“Ta priča o slobodi je potpuno privatna stvar. Vi možete da živite u slobodnoj zemlji, a da u porodici budete u zatvoru. Možete da živite u familiji koja je srećna, a da je nesrećna zemlja. Polazim od svog odnosa prema životu, ne volim depresiju uopšte niti volim da pričam o njoj. Biti tužan je najlakše. Smišljajući priče o nekim bitnim ljudima koji su digli ruku na sebe, a jednu veliku priču sam pisao o Hemingveju koji je svoga oca koji se ubio nazivao kukavicom jer nije bio hrabar da živi, a on se ubio isto puškom kojom se otac ubio. Onda krećete da ulazite u taj začarani krug depresije i čuda koja vas vode u ponor. Moja teorija je da čovjek mora da bude hrabar da bi živio, svaka budala može da živi u raju. Ajde živite vi kad je komplikovano i kad je teško, izborite se sa tim problemima koje svako od nas ima počevši od uslova, ljudi, zdravlja, vaših bližnjih. Izborite se sa tim i živite kao čovjek.”
Kovačević je kazao da u mladosti nikada nije pomišljao da će se cijelog života baviti pozorištem i filmom.
“Da mi je tad neko rekao da ću uraditi to što sam uradio ja ne bih vjerovao. Ipak, znajući šta sve nisam uradio iz subjektivnih ili objektivnih okolnosti, onda mi je žao što nisam imao mogućnosti ili što nisam bio uporniji da uradim neke stvari koje nikad neću uraditi. Međutim, postoji ono pravilo da ćete uraditi ono što vam je suđeno. To što nisam ja uradio, uradiće neko drugi. To isto pitanje sam mnogo puta postavio Bati Stojkoviću s kojim sam proveo cijeli život radeći. Pitao sam ga da li bi on volio nešto da odigra i da mi kaže koju bi ulogu volio da odigra, a da je nije odigrao na šta mi je on odgovorio da misli da je odigrao sve što je trebalo da odigra. Kao i da ono što nije odigrao je vjerovatno pisano za nekog drugog. To je i moja dijagnoza mog odnosa poslije više od 50 godina rada.”
Kovačević je zatim čitao priče i stihove iz svoje knjige „Ja to tamo pevam“, koja tematizuje hronologiju stvaralaštva, ali i sazrijevanje umjetnika. Gost je tokom čitanja govorio i o tome kako su nastajali neki od čuvenih scenarija, kao i poznati songovi po kojima se filmovi takođe pamte. Veče je završeno prikazivanjem kratkog filma u režiji Slobodana Ivetića kao omaž doprinosu Dušana Kovačevića kinematografiji povodom obilježavanja pedeset godina rada. Film je ranije prikazan i na festivalu “Kustendorf” prilikom dodjele nagrade za životno djelo “Drvo života” Dušanu Kovačeviću. Na kraju večeri, publika je Kovačevića pozdravila stajaćim ovacijama i nastavila neformalni razgovor sa čuvenim piscem, koji je prisutnima potpisivao i knjige.