Predstava Nikšićkog pozorišta, rađena povodom 140 godina od prve pozorišne predstave u Nikšiću, izvedena na festivalu Grad teatar
Igranjem predstave „Kumovi“ Dušana Kovačevića, u režiji Božidara Đurovića, sinoć je na sceni između crkava nastavljen dramski program XXXVIII festivala Grad teatar. Predstava „Kumovi“ je produkcija Nikšićkog pozorišta, a rađena je povodom 140 godina od igranja prve pozorišne predstave u Nikšiću i premijerno je izvedena 16. februara ove godine, na Dan Nikšićkog pozorišta.
Reditelj Đurović je, nakon igranja u Budvi, izjavio da je imao veliku sreću i radost da je radio veliki broj komada Dušana Kovačevića.
„Mi nekako slično vidimo svijet. Ovaj svijet u kome živimo, a boljeg nema jer u njemu živimo, ima u sebi puno tragičnog. A u tom tragičnom je najljepše, najproduktivnije, najsmislenije, po mom osjećanju, govoriti kroz humor. Jer da nema humora, bojim se, ne bi bilo ni nas. Inače, ovaj tekst je bio namijenjen meni dok sam bio upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, ali došlo je do nekih drugih stvari pa je to tada nisam radio. Ja sam ga tada i izrežirao, u tom momentu, prije nego što ga je Dušan režirao u Zvezdara teatru. Čitava ta priča mene je zanimala najviše zbog toga što su istinska ljubav, prijateljstvo i istina neuništiva. Nemoguće je ubiti istinu, a živimo u svijetu gdje je istinu zamijenila post-istina iliti laž. Dakle, mi živimo u laži i skupo ćemo to platiti, kao što su platili i u ovom komadu“, rekao je Đurović.
Scena između crkava, sa svojom jedinstvenom atmosferom, doprinijela je posebnom doživljaju predstave. Prirodna scenografija starih zidina i otvoreno nebo iznad gledališta stvorili su savršenu pozadinu za izvođenje „Kumova“, a Đurović je kazao da je htio da crkva u pozadini profunkcioniše.
„Taj kraj je meni bio zanimljiv i na probi. Izbacio sam platno jer sam želio da crkva profunkcioniše i dobije sasvim drugi smisao. Htio sam da sva ta grmljavina, sve ono što dolazi sa neba bude prevashodno u osvjetljenju same te crkve da bi na kraju ta posljednja slika došla do izražaja, koja, nažalost, nije bila toliko moćna jer je bila mala. Ali, dogodilo se nešto zaista neobično što potvrđuje istinu da se mi ništa u životu ne pitamo, a to je da su se u dva ključna trenutka u predstavi pojavila crkvena zvona. To nije bilo režirano. Dakle, neko je to režirao mnogo bolje nego što bismo mi to pokušali“, kazao je on.
Glumac Hadži Nenad Maričić je kazao da je riječ o vrlo neobičnom komadu.
„Imao sam sreće da razgovaram sa piscem, ali nakon urađenog posla. Bio je jako radostan i meni je to bila velika satisfakcija. Ova uloga zahtijeva ogroman angažman da bi se opravdalo nešto što je veoma apsurdno. Ukoliko se igra do kraja i punim angažmanom, samo tako se dolazi do komike, ali i onog što je dramsko u ovoj predstavi. Vrlo je neobičan komad, vidjela je to i publika, mnogo je poruka u ovom komadu. Govori se o jednom novom dobu koje je nastupilo, nestašici, nezaposlenosti, mnogo ljudi je na ulici. U svemu tome se čovjek osjeća odbačeno, kao pas. A opet, s druge strane, imamo i tu jednu metafizičku dimenziju, a to je da je Bog svuda oko nas, da je jedan živi svijet oko nas, samo ga mi ne čujemo i ne vidimo. Često ima mnogo priča o tome kada su životinje predosjetile nešto ili su nam na taj način spasavale život“, ispričao je on.
Pored reditelja Đurovića, autorski tim čine Vesna Popović koja potpisuje scenografiju, Marina Medenica i Margareta Marinković radile su kostimografiju, Jelena Simić scenski pokret, Bojan Bojanić je bio zadužen za izbor muzike, dok je numere otpjevao Pavle Bogojević.
U predstavi, pored Maričića, igraju i Žana Gardašević Bulatović, Ivona Čović Jaćimović, Nikola Vasiljević i Pavle Bogojević.
Gardašević Bulatović se na samom kraju izvođenja ove predstave, ispred ansambla, obratila publici i kazala da su igranje predstave „Kumovi“ posvetili prerano preminulom glumcu Stevanu Radusinoviću i zamolila publiku da ga nagradi najvećim mogućim aplauzom koji je i zaslužio.
Savremeni Balkanac u iskušenjima svakodnevice
Kovačević je ranije o tekstu „Kumovi“ zapisao da je to neobična priča o prijateljstvu čovjeka koji je ostao bez posla s kerom iz obližnjeg parka koji, takođe, nema posao.
„I ta priča počinje obično, kao sve priče koje će kasnije da se iskomplikuju i da dobiju sasvim drugo značenje. U osnovi je triler, a ono što me je pišući zanimalo je današnja ekonomska i politička situacija u zemlji. Ali ne ispričana na uobičajeni, politikantski način, koji ima svoju trajnost i vrijednost samo dok ta politička situacija traje“, zapisao je Kovačević.
Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta Janko Jelić je zapisao da se tematsko utemeljenje ove drame nalazi u svakodnevici savremenog čovjeka našeg prostora Balkana gdje se ljudski život nalazi u iskušenju preplitanja sa onim što naš narod naziva „psećim životom“.
„Taj život se kroz institucionalnu marginalizaciju njegovih nosilaca u prvi mah učini kao šansa za oslobođenje od okova civilizovane nevolje i zablude zvane savremenost. No, u Kovačevićevoj poetici, kao i u univerzalnom dramskom obrtu, jedna zabluda rađa uvijek drugu zabludu, a sam ljudski život i ljubav u njemu su jedino za šta se vrijedi žrtvovati i boriti, pa makar i kroz pseći lavež i egzistenciju psa lutalice“, smatra Jelić.
6.08. – vijesti