Svečano otvaranje

Teatar/PREMIJERA

“Grad teatar” Budva/Bitef teatar, Beograd

Noć skuplja vijeka

Koreografija: Igor Kirov

Kompozitorka: Irena Popović-Dragović

Dramaturgija: Đorđe Kosić

Scenografija: Vesna Popović
Kostimografija: Dragica Laušević

Video dizajn: Sanjin Ćorović

Igrači: Danilo Fatić, Olga Crnoseljanski, Dejan Bošković, Olga Olćan, Emanuele Frigo, Ivan Ćosić, Gala Pamučar, Aleksandar Polupanov, Sara Pamučar

Muzičari: Ivan Mirković, harmonika
Nikola Dragović, violina
Aleksandar Jovan Krstić, flauta, saksofon, blok flauta

Riječ koreografa
„Zašto plesati Njegoša?”– pitanje je koje mi najčešće postavljaju otkako sam najavio ovu predstavu. Moj odgovor je jednostavan: zato što Njegoš nije samo riječ – on je pokret.
Kada sam prvi put čitao pjesmu „Noć skuplja vijeka“, nisam vidio stihove na papiru. Vidio sam tijela koja lebde na mjesečini, ruke koje se pružaju ka nečem nedostižnom, dodire koji traju duže od jednog daha. Nije to bila silina stiha, iako je ona razorna. Bila je to „tišina između stihova“. Prostor u kome čovjek ostaje sam sa svojom konačnošću. I upravo taj prostor — ta praznina, ta noć, ta tišina — postali su scena za ovo plesno djelo. Poema o susretu zemaljskog i božanskog, o noći koja vrijedi čitav vijek – to nije književnost. To je koreografija zapisana riječima.
Predstava „Noć skuplja vijeka“ je savremeni plesni dijalog sa Njegoševim duhom. Plesači ne interpretiraju likove – oni postaju osjećanja: čežnja, strast, samoća, vječnost. Želim da publika osjeti da je jedan trenutak umjetnosti – jedan pokret, jedan dah, jedan stih – mogao da vrijedi više od čitave godine. Da se, makar na sat vremena, vrijeme zaustavi, baš kao što je Njegoš zaustavio vrijeme u svojoj poemi. Čovek koji stoji pred kosmosom — nag, sam, smrtan. To nije stanje koje se može opisati. To je stanje koje se može utjeloviti.
Pokretom, dahom, težinom tijela koje pada i ustaje. Koje zna da će pasti, ali ipak ustaje. Moja koreografija ne prati narativ. Ona prati puls — onaj unutrašnji ritam između straha i smjelosti, tame i svjetlosti, zemlje i neba. Svaki pokret u ovoj predstavi je pitanje. Svaka tišina je odgovor koji ne dolazi.

Devet igrača i tri muzičara. Dvanaest tačaka u prostoru koje se prepliću i razilaze. Nisu oni likovi — oni su stanja. Tjeskoba, čežnja, spoznaja, prihvatanje. Njihova tijela nisu samo tijela — ona su mapiranje unutrašnjeg kosmosa. Kada ruka posegne ka drugoj ruci i ne dodirne je — to nije propust. To je istina o ljudskoj usamljenosti u svemiru.
Neka nam noć bude skuplja od vijeka