Sjećaš li se Doli Bel? – OTKAZANO

Kamerni teatar 55, Sarajevo
Abdulah Sidran

Sjećaš li se Doli Bel?

Režija: Kokan Mladenović
Dramaturgija: Vedran Fajković
Kostimografija i scenografija: Adisa Vatreš Selimović
Kompozitor: Irena Popović
Igraju: Emir Hadžihafizbegović, Gordana Boban, Mirsad Tuka, Tatjana Šojić, Davor Golubović, Elma Juković, Saša Petrović, Muhamed Hadžović, Sabit Sejdinović, Sin Kurt, Amar Selimović, Saša Krmpotić

Doli Bel, pozorišna predstava u Sarajevu, kako to dobro zvuči, kako to odzvanja, kako je to bitno i važno za kulturni krug Sarajeva, Bosne i Hercegovine i regije. Abdulah Sidran, Kokan Mladenović, Kamerni teatar 55, liga šampiona, zar ne? Ja sam sretan čovjek.

Emir Hadžihafizbegović glumac i upravnik Kamernog teatra 55

IMAO SAM MNOGO SREĆE U SVOM NESRETNOM ŽIVOTU

Završavam svoje zemaljske poslove.

Nakon tolikih godina, tijelo i mozak razumiju sve. Duši ništa nije jasno. Mislio sam, mlad: biće vremena, naučiću, pa se svemu osmjehivati. Biću mudar, naučiću da šutim, osmjehivaću se, svima i svemu. Biću mudar, naučiću da šetam, kao Ćamil Sijarić. Ne naučih ništa. Sa šezdesetisedam, jedim se kao sa sedamnaest! Kakva šutnja, kakva, pobogu, šetnja!? Planem, sa šezdesetisedam, nasvašto, kao da mi je dvadesetitri. Ništa ne naučih. A mislio: osmjehivaću se, sa visina. U šetnji, vedar, odmahivat rukom. Niti se osmjehujem, niti rukom odmahujem. Niti šetam, niti šutim. A svoje zemaljske poslove privodim kraju. Trijebim bilježnice, gužvam stare papire, praznim prašnjave fascikle. Kako nacijediti pitak sok iz suhe drenovine zaboravljenih zapisa?

Kazujem kćerki Mirandi, a ona, bez kakvog vidljivog i neposrednog razloga, plače i kriomice otire suze:

Imao sam mnogo sreće u životu. Pazi dobro šta ti govorim! Imao sam mnogo sreće u životu! Ne kažem: imao sam sretan život! To ne. Moj život nije bio sretan, daleko od toga. Bio je sve drugo, prije i više, nego sretan.

Mnogo sam patio, bio i bivao mnogo nesretan. Dugo i često bivao nesretan. Trajno bivao nesretan. Ali kad god, u staračkim noćima nesanice, poput djece što po podu ređaju svoju igračku minijaturnog voza, sa vagonima, lokomotivom, tračnicama, rampama, saobraćajnim čvorištima i križanjima, usputnim postajama i čuvarskim kućicama – kad god, u takvim noćima, na razapetom platnu praznoga plafona, poredam slike, situacije, stanja i zbivanja na kolosijecima svoga životnoga puta, jasno vidim i poimam da sam imao mnogo sreće u životu. Znam da zvuči glupo, ali je tačno: imao sam mnogo sreće u svome nesretnom životu! Da sam se iz najtežih okolnosti i položaja morao čupati svojom pameću i vlastitom tzv. inteligencijom, spretnošću i snalažljivošću, nikad se ne bih iščupao, i nidokle ne bih stigao. Nego mi uvijek, onda kad je bivalo najpotrebnije, nailazila nekakva – sreća u životu. Nekakvo Nešto nailazilo, pa me to Nešto podizalo, uspravljalo i spašavalo. Da, nesretan je bio moj život, bila je to jedna golema nevolja, ali sam, kroz nju prolazeći, imao mnogo, mnogo sreće. I morao bih biti zadovoljan. A nisam. Muči me jedna, kako da ti kažem, prilično delikatna stvar. Slušaj ovo pažljivo!

Svemu što nisu mogli pojmiti, ljudi su dali ime Bog. To što se ljudskim mozgom ne može pojmiti, to Nepojamno, Bog, preda me je bezbroj puta podastiralo dokaze o svome postojanju, a da se na to nisam gotovo ni obazirao, a kamoli štagod mijenjao u svome smušenom, nevaljalom i nezdravom načinu življenja. I kad bih po svemu drugome bio bez grijeha, čist i bezgrešan poput novorođenčeta, samo sam zbog toga, zbog ohole ravnodušnosti naspram jasnih znakova o Sili koja se brine o mome putu i putovanju – zaslužio kaznu mnogo težu od ove koju izdržavam: kolerična starost i mučna, ponižavajuća, a uzaludna borba i hrvanje sa stotinu tjelesnih tegoba i bolesti. Vidiš, kada se stvari tako postave, i kada se sabere sve, tako postavljeno – zar ja ustvari nisam jedan veoma sretan čovjek?

Jesam. Ja sam jedan veoma sretan čovjek!

Abdulah Sidran