Slučaj virdžina

Kraljevsko pozorište “Zetski dom”, Cetinje/ Centar za kulturu Tivat

Stela Mišković

Slučaj virdžina

Režija: Dora Ruždjak Podolski

Dramaturgija, scenski pokret i dizajn svjetla: Saša Božić

Kostimografija: Tijana Todorović

Scenografija: Ivanka Vana Prelević

Muzika: Stanislav Kovačić i Luka Radović

Igraju: Goran Vujović, Marija Maša Labudović, Marta Šćekić, Anđelija Rondović i Pavle Novaković

Riječ autorke

Kad govorimo o identitetu, već ako pođemo od definicije dolazimo u značenjski sukob, jer su sinonimi za identitet – istovjetnost, jednakost, a definicija govori da je to skup činje nica koje određuju posebnost poje dinca i služe da se osobe međusobno razlikuju. Na isti način, pitanje identiteta uopšte, uvijek je plodno tlo za su kobe. Iako se o rodnom identitetu, glasno počelo govoriti tek nedavno, ovo pitanje, ovaj tajni a razarajući rat traje mnogo duže. Naš projekat „Slučaj Virdžina“ je upravo to – studija slučaj(ev)a poje dinaca koji su (svi osim jednog) zais ta živjeli i disali na našim prostorima svoje neuobičajene živote. Istražujući i pišući o njihovim sudbinama, na po vršinu je, gotovo nehotice, izbilo li cemjerje i okrutnost društva koje se u tom smislu, evo do danas, nije pro mijenilo. Gledajući nešto što se deša valo prije više od pola vijeka, uviđamo da se u smislu rodnog identiteta da nas dešavaju mnogo gore stvari. Sis tematsko emotivno uništavanje po jedinca, uskraćivanje prava na izbor, uskraćivanje prava na prava, nešto je što je svakodnevno pred našim oči ma. Kad je u pitanju borba za prava, kad gledamo istorijski, mislimo da je zaista došlo bolje vrijeme, da sad ma kar možemo glasno da progovorimo o problemima, da su žene ravnopravne sa muškarcima, da se radi na rodnoj ravnopravnosti i svim mogućim slo bodama, te tako i naš lik kao svoju posljednju repliku izgovara – Došlo je bolje vrijeme. A da li je?

Stela Mišković

Riječ rediteljke

Za temu virdžina počela sam se zani mati pred nekih petnaestak godina, slučajno naletjevši na jedan članak koji je i danas relevantan za istraživanje ove fe nomenologije. Već tada se u meni podsv jesno formirala potmula potreba da o vir džinama progovorim, na ovaj ili onaj način. Dugo sam dvojila nad fotografijom koja je ilustrativno podržavala sadržaj članka, na kojoj je prikazana albanska virdžina i na čijem je licu prošaranom borama, prepla nulom od sunca i zaštitnički prekrivenom kapicom (qeleshe) izbrisan svaki trag žen skosti. Sjećam se da mi je osjećaj bio pod vojen – kretao se između velike znatiželje i potrebe da još više istražim fenomen vir džina, te zdvojne analize o pitanju roda tih, kako ih, između ostalih imena, crnogorski narod naziva – “muškadina, momaka – đe vojki, čovjeka – žene, ženskog Petka, ili muškog Rajka”. U dvije rečenice tri puta sam upotri jebila izraz “dvojnosti”, bilo u glagolskom, bilo u pridjevskom obliku, i zanimljivo je da sam ih odabrala na podsvjesnoj razini. Jer, u jednoj se virdžini svakako krije, veoma egzaktno, njih dvoje. Rekla bih – ma koliko god bi se Stana Cerović ljutila na mene, i vjerojatno me dobrano izgrdila zbog ovog što ću sada napisati – kao da je na žens ku pojavu izliven gipsani odlijev muške pojave. Gipsani, bakreni, ili željezni. Zavisi od osobe do osobe. Ili, kao da je biskvitna torta prelivena cementom. Kao da se radi spomenik, doslovni, od žive osobe. Kao žena, ja taj “oklop” itekako dobro razumijem. Biti ženom danas, ženom koja obitava kao majka i obiteljska figura, a istovremeno se ostvaruje u nekom pro fesionalnom okruženju, ne može se biti ako nisi navukla taj oklop. Isprva misliš da te štiti i da ti je od koristi, ali s vremenom uviđaš kako je tvoja ranjivost, i naprosto, ženskost, pretvorena u tvrdu tvar. Teš ko da možeš disati s njom, osjetiti ju kao dio svojeg bića. Godinama zanemarivati vlastitu ženskost, a to govorim iz vlasti tog iskustva, bolno je i nepotrebno, jer se na kraju moraš vratiti istoj, ne bi li se in tegrirala ponovno u ono kako si i rođena. Svakako je sve ovo o čemu pišem preslože no za jedan ovako kratak esej, ali zbog sve ga navedenog duboko suosjećam s tim iz gubljenim dijelom “ženske sebe” za kojim je pretpostavljam svaka virdžina čitavog svog života tragala. Kao sociološki i civilizacijski fenomen koji je u Crnoj Gori bio opće prih vaćen, pojam virdžine tek traži da bude ob jašnjen i sagledan iz suvremenog kuta. No ono što je sigurno, jest da su sve virdžine o kojima progovaramo u ovoj predstavi, upravo na valu feminiteta koji ishod ima u konstruktivnosti, odživjele svoje vrijedne živote u kojima su mnogo toga ostvarile – podigle djecu koja su izrasla u časne i spo sobne ljude (Drko), izgradile nove uspješne živote u stranoj sredini (Tone), poslušale glas svojeg unutarnjeg bića (Fetah), živje le nekonvencionalni i slobodni život punim plućima (Durđana). Meni, kojoj je kao ženi trebalo puno vremena da prizna upravo tu ženu, iznimno je drago da se, pričajući ove priče o virdžinešama, uvijek možemo po dsjetiti kako nas jedino različitosti dovode do istine o sebi samima. Ma kakva ta istina bila.

Dora Ruždjak Podolski

www.zetskidom.me