Upotreba čoveka

Grad teatar, Budva/Novi tvrđava teatar, Čortanovci/East West centar, Sarajevo/Újvidéki Színház, Novi Sad

Aleksandar Tišma

Upotreba čoveka

Režija:  Boris Liješević

Dramaturg: Fedor Šili
Dramatizacija: Fedor Šili i Boris Liješević
Scenografija: Željko Piškorić
Kostimografija: Marina Sremac
Muzika: Stefan Ćirić

Igraju: Emina Elor, Draginja Voganjac, Jugoslav Krajnov, Dušan Vukašinović, Ognjen Nikola Radulović, Aljoša Đidić, Ognjen Petković

REDITELJ O PREDSTAVI

Čitajući roman, imali smo utisak da čitamo neke savremene hronike i da dobijamo poruke za naše vrijeme. A, jedna od najznačajnih takvih je koketiranje sa opasnim idejama koje svoj korijen imaju u fašizmu, a završavaju se u gasnim komorama. Sve nas je podjsećalo na ratove koje pamtimo. Zato je predstava u Sarajevu snažno rezonovala. Kako su samo razumijevali te ljude koji se do zadnjeg časa nadaju da ludilo ne može biti jače od razuma. A kada shvate da nije – već je kasno. Već kucaju na vrata i vode nas. Rat je uvek jedan te isti, gdje god bio. Povodi su različiti, ali se uvijek svede na isto.

Tišmin roman “Upotreba čoveka” kompleksna je priča o tragičnoj sudbini ljudi u ratu, sudbini nekoliko porodica koje su živjele prije, za vrijeme i nakon Drugog svetskog rata.
Rat je svakovrsno nasilje nad čovjekom, oduzimanje ionako krhkih ljudskih sloboda, nesigurnost, otupljivanje svega emotivnog u čovjeku. Upravo tako počinje upotreba čovjeka, a do nje vode naopaka ideologija, niske strasti i nagoni najgore vrste…

“Upotreba čoveka” je priča o svijetu kojim je zavladala vjerska, rasna, politička i svaka druga netrpeljivost. Ludilo se širi, a ljudi se nadaju da ono neće stići do miroljubivog Novog Sada i da Evropa i svijet neće dozvoliti širenje nacizma te ne preduzimaju ništa, iako im sve govori da treba bježati i spasavati se. Sigurni su da razum uvijek na kraju nadvlada.

Glavna junakinja je Vera Kroner, djevojka iz bogate trgovačke jevrejske porodice, koja iz gospodskog novosadskog života biva deportovana u Aušvic 1943. sa svojom ali i sa ostalim jevrejskim porodicama. Vera jedina preživljava taj stravičan život i prizore, jer logorsko vrijeme provodi u “kući radosti”, bordelu u kojem im seksualne usluge koje pružaju SS vojnicima, produžavaju život i odlažu put u krematorijum.

Pitanje je da li treba preživjeti kada se cio tvoj svijet raspadne i nestane? Nije li bolje, časnije i pametnije nestati zajedno sa njim? Da li se treba boriti za život ako posle toga slijede traume i slike najgorih užasa, koje se vraćaju i ne daju mira. Ima li tada više smiraja, doma? A kako se ne boriti za život kada je to najjači čovjekov nagon?
Kako mu objasniti da ne treba da živi? Ratna psihologija koja stupa pretvara čovjeka u robu za upotrebu, materijal za sprovođenje tuđih namjera. Nije li tada nagon za preživljavanje neprijatelj koji nas gura u propast? Šta je sve čovjek i šta je sve u njemu, bilo je glavno pitanje tokom rada na ovoj predstavi. Biće koje se prilagođava uslovima? U miru je civilizovan građanin koji se bori za mirnodopske vrijednosti a isti taj u ratu postaje dio zloglasnog mehanizma koji, sprovodeći naredbe gura u poniženje i smrt hiljade drugih, dok ga posle rata opet zatičemo u nekim mirnim porodičnim uslovima. Čovjeka mjenjaju okolnosti. Prilagođava se. Postaje ono što vrijeme od njega traži. Ovo je priča o potrazi za izgubljenim životom, koji se nikad nije ni desio.

www.tvrdjavateatar.com/upotreba-coveka

Boris Liješević je apsolvirao srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1999.godine, a 2004. diplomirao režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Prve godine profesionalne karijere obilježavaju saradnje sa poznatim srpskim dramskim autorima na predstavama: Beograd–London (SKC Beograd), Dragi tata (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd), Zverinjak (Srpsko narodno pozorište, Novi Sad), Projekcija (Narodno pozorište Sombor) itd. Brojne su predstave koje je režirao: Prisutnost (Atelje 212, Beograd), Osvrni se u gnevu (Centar za oblikovanje vremena, Pančevo u koprodukciji s Narodnim pozorištem iz Beograda), Greta str. 89 (Srpsko narodno pozorište, Novi Sad), Ogrebotine (Međunarodna dramska kolonija HC ITI, Grožnjan 2011.), Čarobnjak (Narodno pozorište Sombor), Osjećaj brade (Teatar komedija, Skoplje), Brašno u venama  (Sarajevski ratni teatar), Jare u mleku, Povodom galeba (Pozorište mladih, Novi Sad), Elijahova stolica (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd), Mirni dani u MixingPartu (Zagrebačko kazalište mladih), te Upotreba čoveka Aleksandra Tišme itd.
Svojim učešćem obilježio je pozorišni dio festivala ,,Grad teatar” kao asistent režije u predstavi  Jerma (1997.), zatim kao reditelj predstava: U kulisama duše (2004.), Feniks (2004.), Prisustvo (2005.), Greta, stranica 89. (2009.), Čekaonica (2010.), Dragi tata (2010.), Sluga dvaju gospodara (2012, 2014.), Očevi su grad(ili) (2013.), Brašno u venama(2015.), Dve glave i devojka (2016.), Čuvari tvog poštenja (2017.).