Jedan od najistaknutijih grafičkih dizajnera, autor brojnih vizuelnih rješenja, ali i ovogodišnjeg identiteta budvanskog festivala Grad teatar, čuveni i prepoznatljivi Futro, za Vijesti govori o svom stvaralaštvu, počecima, izazovima, motivima…
Najponosniji je što nije odustao od sebe, kaže u intervjuu Vijestima Slavimir Stojanović Futro jedan od najistaknutijih grafičkih dizajnera, vizuelnih umjetnika, pisaca, ilustratora i profesora u regionu.
Njegovi radovi se nalaze u Muzeju reklame i plakata u Hamburgu, Muzeju plakata u Varšavi i Centru Pompidu u Parizu. Nedavno je uvršten u Tašenovu Istoriju grafičkog dizajna. Osnivač je studija za kreativne komunikacije Futro Design. Autor je serijala dječijih ilustrovanih knjiga Avanture Singi Lumbe, kao i autobiografskog romana Devet, a u razgovoru za Vijesti otkriva i da radi na novom romanu “Deset”. Predaje na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu i glavni je urednik časopisa za studente vizuelnih komunikacija Plima. Dobitnik je više od 300 međunarodnih priznanja i nagrada u domenu dizajna i advertajzinga, kao i nagrade UEPS-a za životno djelo.
Autor je brojnih pozorišnih plakata i vizuelnih rješenja pozorišnih festivala, a pored ostalog je i autor ovogodišnjeg vizuelnog rješenja festivala Grad teatar. O svom stvaralaštvu, izazovima, motivima, govori više za Vijesti.
Kako je tekao Vaš profesionalni put do sada? Kako ste se zainteresovali za dizajn?
Put je tekao sasvim logično. Otkrio sam veoma rano da umijem da crtam i pišem, i bilo je pitanje šta ću od te dvije stvari izabrati. Sada je jasno da sam obje discipline usvojio kao sopstveni izraz i krećem se negdje između vizuelne i narativne realnosti.
Najveća promjena na tom putu desila se poslije osnovne škole, kada sam saznao da postoji srednja dizajnerska škola u Beogradu i kada sam shvatio da moj hobi može da postane i profesija. Od tada do danas, evo skoro 40 godina, neprestano se bavim vizuelnim komunikacijama.
Ko su Vam bili najveći uzori na početku karijere?
Imao sam sreću da sam odrastao u vrijeme kada je Duško Petričić ilustrovao knjige i animirao špice za dječije emisije. U svakoj od tih njegovih vizuelnih bravura, osim estetske atraktivnosti, postojala je i doza narativne inteligencije koja se i danas rijetko sreće u javnom prostoru. Poslije toga, sa odrastanjem i vježbom, otkrio sam strip kao medij i odmah zavolio Mebijusa i Mirka Ilića. Mirkovi kratki stripovi i ilustracije u Poletu i Startu, ali i njegovi omoti za ploče gotovo svih izdanja koje sam slušao kao tinejdžer, bili su neizostavni dio mog umjetničkog sazrijevanja. Sa ponosom mogu da kažem da mi je Mirko danas izuzetno važan prijatelj i mentor.
Koji su bili ključni momenti ili događaji koji su oblikovali Vaš stil i pristup dizajnu?
Odrastao sam u Jugoslaviji, koja se za vrijeme mojih studija raspala. To je doprinijelo mom shvatanju svijeta kao jedne veoma musave i prljave igranke, u kojoj više ne važe pravila na kojima sam odrastao. Pojačavanjem nacionalizma u regionu, pojačala se i potreba ljudi da kažu sve i odmah na što više načina, ubitačno i iz svih oružja.
U tom trenuku maksimalizma, neukusa i primitivizma, ja sam otišao da nastavim studije u Švedskoj. Tamo me je sačekalo uređeno društvo u kojem vlada estetika funkcionalnog minimalizma gdje sam savladao vještinu komunikacije sa malo elemenata uz maksimalan efekat. Iako tome nije uvijek mjesto, pogotovo u ovom regionu Evrope, ja i dalje pokušavam da tim jezikom natjeram publiku da misli svojom glavom, jer minimalizam nije za svakoga, pogotovo ne za one koji imaju fobiju praznog prostora i u tome vide nemaštinu ili nedostatak ideja.
Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se susretali tokom svoje karijere?
Najveći izazov je bio i ostao upravo ta činjenica da svijet nezadrživo ide naprijed i da mi ovdje kaskamo u tom razvoju u svakom smislu. Pogotovo na estetskom planu. Nažalost, naši ljudi sve rjeđe putuju, što zbog finansijskih nemogućnosti, što zbog uspješno sprovedene kampanje nebeske superiornosti i posljedično izmišljene činjenice da nas niko, tamo negđe preko, ne voli.
Odakle crpite inspiraciju za svoje radove?
Inspiracija se uvijek nalazi u porodici, svakodnevnim događajima, emociji, ljubavi i strasti s jedne strane, a s druge u nedostižnom razvoju zapadnog svijeta u kojem je dizajn kakav danas poznajemo i nastao.
Šta Vas motiviše u radu i životu?
Kao i svako ko ovdje decenijama opstaje u našem poslu, prinuđen sam da radim sa sopstvenim gorivom u sopstvenom motoru na unutrašnje sagorijevanje.
Motive crpim iz svoje duboke želje za napretkom, dokazivanjem i pobjeđivanjem samoga sebe.
Šta smatrate da je najvažniji doprinos koji ste dali društvu?
Za društvo u cjelini ne mogu da kažem, jer je moja profesija na tako širokom planu, praktično nevidljiva, pogotovo pod naletom politike i ekonomije koje su saterale kulturu na ivicu ambisa. Ali, siguran sam da sam svojim radom okupio neku ekipicu koja time hrani svoju dušu, motiviše se i inspiriše.
Na koje projekte ste najponosniji i zašto?
Prije svega sam najponosniji što nisam odustao od sebe. A onda su tu i projekti koji su nastali bez naručioca, dakle samoinicijativno, i koji su čisto autorski projekti. Za njih meni, kao nekome ko je cio život proveo u službi klijenata i njihovih projekata, treba mnogo hrabrosti i drugačije vrste discipline. Tu su na prvom mjestu serija ilustrovanih knjiga za djecu Avanture Singi Lumbe i autobiografski roman Devet, za koje sam imao sreće da ih izda beogradska Laguna.
Koje nagrade i priznanja su Vam najvažnija u karijeri?
Najvažnija mi je Nagrada za životno djelo koju su mi dodijelile kolege iz UEPS-a. To su uglavnom doajeni našeg advertajzinga i dizajna, koji su generacija mojih roditelja. Meni je to posebno važno, jer mojih roditelja više nema, ali znam da se negdje odozgo smješkaju, ponosni na činjenicu da nisu od mene odustali kad su bili baš premladi.
Možete li nam reći nešto više o Vašem pristupu pri izradi vizuelnog rješenja za 38. festival Grad teatar?
Ideja je bila da se napravi ikonični vizuelni sistem koji trpi razne promjene formata i dimenzija, a ostaje nepogrešivo prepoznatljiv. Budućnost je prikazana snažnim kontrastom dijagonala koje istovremeno sugerišu ezoteriju i izmicanje nedokučivog, ali i slutnju, nemir i opasnost.
U čemu je specifičnost dizajna za pozorište u odnosu na druga rješenja?
Kod pozorišta je suština da se dizajneri očešu o umjetničku auru kreatora predstave, kompletne ekipe od autora teksta, režisera, glumaca, scenografa, kostimografa, šminkera…, i onda naprave plakat kao prvo sredstvo komunikacije na koje potencijalni gledalac nabasa.
Mi smo ti srećnici koji u ime cijelog ansambla kreiramo sliku predstave prije nego što se ona odigra, prepričavamo je vizuelno i uvodimo gledaoca u taj paralelni magični svijet. Zbog toga rad na pozorišnim projektima smatram jednom od najvećih privilegija u dizajnerskom poslu.
Koji savjet biste dali mladima koji žele da se bave Vašom profesijom?
Samo uzbrdo, sa uživanjem.
Gdje vidite sebe za 10 godina, a kako gledate na budućnost dizajna?
Sebe vidim za radnim stolom, doživotno, sa željom da se više posvetim pisanju, naučnom radu i edukaciji.
A budućnost dizajna će ići tamo gdje i razvoj kapitalizma, jer ga je on i iznjedrio.
Koji su Vaši sljedeći ciljevi ili projekti koje planirate? Na čemu trenutno radite?
Trenutno pišem novi roman sa radnim naslovom “Deset”, koji nije nužni nastavak prethodnog, ali ima prepoznatljiv urbani ton. Ove jeseni završavam treću knjigu o Singi Lumbi, a potom će u Malom pozorištu Duško Radović biti postavljena novogodišnja lutkarska predstava Avanture Singi Lumbe. Radim takođe na nekoj vrsti udžbenika za specifičan stil vizuelnih komunikacija kojima se već četiri decenije bavim i prirodno nastavljam da radim za veliki broj klijenata, jer dizajna nikad dosta.
15.09. – vijesti