Elitistički koncept Književnog programa Grada teatra kojim predstavlja najznačajniju produkciju između dva festivala, doveo je pred budvansku publiku i hrvatsku književnicu Marinu Šur Puhlovski. Ona je na Trg pjesnika stigla sa novim romanima “Igrač” i “Divljakuša”, koji je na anonimnom konkursu proglašen romanom 2018. godine u Hrvatskoj.
Zanimljiva činjenica u njenoj biografiji, kako je istakla Olja Knežević, kolumnistkinja i autorka brojnih priča u hrvatskim i crnogorskim medijima koja je s Marinom Puhlovski vodila razgovor, jeste to što se njeno ime tek posljednjih godina (iako je na ovdašnjoj književnoj sceni prisutna više od dvije decenije), izdvaja među relevantne pisce. Prvu nagradu pod svojim imenom dobila je tek 2015, za knjigu eseja “Književnost me iznevjerila”, iako je, primjera radi, njen roman “Nesanica” od 2007, kada je objavljen, i dalje bestseller, i preveden je na nekoliko jezika.
Prvo pitanje za Marinu Puhlovski (iza koje su i romani „Trojanska kobila“, „Ništarija“, „Ljubav“, knjige kratke proze „Tajni život“, „Ispod stola“, „Orada“, pjesme u prozi „Zatočeno stanje“, dvije knjige putopisne proze „Zapisi s koljena“, dnevnička proza „Dnevnik izdržljivosti“…, koje su objavljivale kuće kao što su „Mladost“, „Meandar“, „Area“, „AGM“, „Stajergraf“, „Profil“, „Alfa“…). bilo je zašto je nju, zapravo, književnost iznevjerila.
-Književnost je za mene način na koji spoznajem svoj život i svijet, dakle, jedan put razumjevanja vlastitog života. To je kada čovjek, ako se uopće pita ozbiljno, a ima onih koji se pitaju i onda odustaju od toga, kao što ima i ljudi koji se neprekidno pitaju, postavlja sebi one neodumice zašto živim, zašto sam tu, što će biti sa mnom poslije smrti, koji je smisao mog života…Dakle, ona osnovna metafizička pitanja iz kojih bi književnost uopće nastala. Jer, književnost i jeste nastala kao pokušaj da se nekako odgovori na ta osnovna pitanja bitna čovjeku, i to je za mene prava književnost. E sada, zašto me je književnost iznevjerila? Zato jer sam ja od nje očekivala da će mi dati te odgovore, i da ću se na kraju tog procesa spoznaje prosvjetliti. A nisam. Nisam dobila odgovore, živjela sam sa tim očekivanjima, stalno sam se približavala tome, rasla sam kao osoba, i provela sam, zapravo, jedan divan život u tom smislu sazrijevanja vlastitog života. Ali, krajnje odgovore nisam dobila.
Od tridesete godine, kako je istakla, prestala je biti intelektualka, jer je pročitala gotovo sve što se moglo pročitati, i shvatila da, ako to ne zaboravi, onda će kao i većina ljudi samo prevrtati tuđe rečenice, iz „šupljega u prazno“.
-Rekla sam sebi, više ne znaš ništa, i sad pogledaj sebe unutra, i reci sebi iskreno šta je ono što uopće znaš. To je bio moj put, osjećala sam se kao da sam potpuno prazna, i kao da sam se ponovo rodila, jer sam shvatila da moram stvoriti svoj vlastiti svjetonazor, od svega onoga što je ostalo u meni, i što je u krajnjoj liniji istina koju ja osjećam da je istina, a ne ona koju mi je neko servirao, pa me uvjereva. A istina je, zapravo, uvijek ista, jedna jedina i stara. Istina nikada nije nova, samo je novi način na koji će se ona ispričati, i zato svaka generacija mora ponovo reći šta je istina, jer se istina kroz jezik, kroz komunikaciju, kroz upotrebu, otrca. Dakle, uzima se zdravo za gotovo, i ta istina onda više nema značenja, više se i ne zna da je to istina. Zato se i pojavljuju pisci, zato se pojavljuju ljudi koji će kroz jezik ponovo promisliti tu staru istinu, i kroz jezik je pretvoriti u novu istinu, istinu te generacije koja sada živi. Ako se stara istina ne prevrednuje da bi počela da živi u svom vremenu, onda je ona mrtva, potrošena, nema je.
„Igrač“, najnoviji roman, objavljen je 2017. u izdanju VBZ Zagreb, i prema njenim riječima, on je priča o njenoj porodici, o vremenima bivšim i današnjim, o kockanju, strastima, (bez)skrupuloznosti, gramzivosti, proždrljivosti, prevari, krađi, lažima, licemjerju, socijalnoj kontroli…, u kojem snažno portretiše majku, očuha, traži njihove karaktere u ranijim generacijama, “slikajuć” kako se svi ti porodični ožiljci vide u ogledalu novih generacija.
– Kod mene nema ništa izmišljeno. Meni je život dao dovoljno događaja, doživljaja i likova, ne trebam tuđi svijet od kojeg bih gradila svoj. Naravno, lik dogradim, on uđe u neke druge situacije, mašta se miješa sa zbiljom. Malo je onih koji imaju mašte za istinu realnog, govorio je Gete. Ja umišljam da sam među tim malobrojnima, da čitam iz svog života kao iz knjige, kako bi rekla Maragaret Diras.
Marina Puhlovski je istakla da je njoj vlastiti život jedina inspiracija za pisanje, da iz njega dolazi i sam poriv za pisanjem, kao i ono o čemu piše. Jer, vlastiti život znači svijet osobe, ne samo materijalni, nego i duhovni, znači događaje, doživljaje i spoznaje. A ona je još kao dijete znala da će pisati, i počela je da piše sa osam godina.
-Zagreb je jedna jako malograđanska sredina koja ne voli svoje umjetnike, bilo koje vrste – ni slikare, ni muzičare, ni redatelje. Zagrebčani žele da njihiova djeca budu ljekari ili advokati, i to je nešto najviše što se može postići u životu. A umjetnici su oni koji završavaju pod Carskim mostom, tu im je sudbina. Tako se smtralo i u mojoj kući, i onda sam odlučila da ću biti biolog, jer mi se jako svidjelo da ću tako možda moći da putujem po Amazoniji, ili kao Darvin po Galapagosu i čudnim otocima. Pokazalo se, međutim, da to ne ide, otišla sam na studije književnosti i filozofije, i tada sam znala da je pisanje moj poziv. Jer, pisanje je vrsta spoznaje života i svijeta.
30.07. – Vijesti