Za “Vijesti” govori jedan od najzanimljivijih reditelja mlađe generacije povodom gostovanja njegovih predstava na festivalu Grad teatar. Večeras je na repertoaru komad “Moji tužni monstrumi”, a “Gidionov čvor” 13. avgusta
Jedan od najzanimljivijih reditelja mlađe generacije, Ivan Vanja Alač, u posljednjih nekoliko godina privukao je pažnju regionalne pozorišne scene autorskim pristupom savremenim dramskim tekstovima i predstavama koje otvaraju složena društvena i intimna pitanja.
Ovog ljeta Alač gostuje na festivalu “Grad teatar” sa dvije predstave u svojoj režiji. Predstavom NP Sombor “Moji tužni monstrumi”, 30. jula i predstavom “Gidionov čvor” Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice, 13. avgusta, koje će biti izvedene na sceni Između crkava, ambijentu koji decenijama predstavlja jedno od najprepoznatljivijih festivalskih pozorišnih prostora na Mediteranu.
Uoči izvođenja predstave “Moji tužni monstrumi” Mata Matišića, čiju režiju i adaptaciju potpisuje, razgovaramo sa Ivanom Vanjom Alačem o radu na Matišićevom tekstu, autorskom postupku, savremenom pozorištu i značaju gostovanja na festivalu “Grad teatar”.
Ivan Vanja Alač je diplomirao i završio master studije multimedijalne režije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi Nikite Milivojevića, a tokom dosadašnje karijere režirao je u brojnim pozorištima u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Njegova predstava “Beogradska trilogija” ostala je na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta, dok je za režiju predstave “Ljudi od voska” Mate Matišića nagrađivan na značajnim pozorišnim festivalima.
Mate Matišić u drami “Moji tužni monstrumi” otvara niz bolnih i provokativnih tema. Šta Vas je najviše privuklo ovom tekstu i podstaklo da ga postavite na scenu?
Prije ovog komada, u istom pozorištu sam režirao Matišićev prethodni tekst na koji se Monstrumi “oslanjaju”: “Ljude od voska” sa, mogu već reći, velikim uspjehom i kod publike i kod kritike. Upravnica Bojana Kovačević predložila je da postavimo i Monstrume. Nakon inicijativnog opreza zbog svijesti da “nastavci” rijetko kad funkcionišu i na filmu, naročito ako je “prvi dio” uspješan, shvatio sam da se ovaj komad umnogome razlikuje od “Ljudi od voska” i da se možda i dublje bavi nekim pitanjima koja su za mene lična. Zato sam odlučio da se upustim u izazov pravljenja predstave koja funkcioniše kao zasebna cjelina, ali nudi dodatni sloj onima koji su gledali i “Ljude”. Čini mi se da smo u tome uspjeli.
Uz režiju potpisujete i adaptaciju. Šta Vam je bilo najvažnije da sačuvate iz izvornog teksta, a gdje ste osjetili potrebu za autorskom intervencijom?
Jedna od najvećih vrlina ovog autora jeste to što se bavi “sopstvenim dvorištem”, pa tako recimo u jednoj od tri zadržane priče u predstavi govori o bolnoj temi ratovanja, ne štedeći nikoga, ali ipak stavljajući fokus na one zločine koje su napravili njegovi poznanici iz sela. Bilo je bitno zadržati sve to i pokazati da druga strana ima snažan spisateljski glas koji se bavi suštinskim pitanjima, ali i naglasiti da ni nama ne manjka tema o krivici, ali nam manjka autora spremnih da se s njima uhvate u koštac.
Predstava se bavi traumama, porodičnim odnosima i moralnim dilemama. Matišićevi tekstovi često ne nude jednostavne odgovore. Da li Vam je bilo važno da i predstava ostavi publici prostor za sopstvena tumačenja?
Naravno da nije cilj docirati zaključke u umjetnosti, pogotovo ne pozorišnoj publici koja ipak ima kulturu kritičkog razmišljanja i promatranja djela pred sobom. Sa druge strane, mislim da je neminovno da autor ima neki stav i jedan osnovni značenjski sloj na nivou ispričane priče, a onda sloj po sloj ispod ili iznad toga koji otvara pitanja. Sve drugo je umjetničarenje i pretencioznost.
Naslov predstave nosi snažnu simboliku. Ko su, po Vašem čitanju, “tužni monstrumi” – pojedinci, društvo ili svako od nas pomalo?
Društvo jeste sastavljeno od pojedinaca, tj. nas. I ono jeste ponekad monstruozno, ali nas Mate upravo podsjeća na to da su oni koje percipiramo kao monstrume, uglavnom samo tužni ljudi. To ih nikako ne abolira krivice, niti je opravdanje za neke od ponašanja, ali je čovjeku ipak lakše kada to razumije, odnosno barem pokuša da razumije, prije nego što osudi.
Grad teatar ima specifičnu atmosferu i publiku koja godinama prati vrhunske regionalne produkcije. Da li takav festivalski kontekst donosi i dodatnu odgovornost?
Odgovornost koju ovaj posao iziskuje (a vjerujem i svaki drugi ako ga čovjek obavlja časno) mjerljiva je sa odgovornošću hirurga, i zato je ponekad jako bitno podsjetiti se da ipak nismo hirurzi, inače bi nas ta količina odgovornosti inhibirala, što je krajnje kontraproduktivno za svaki vid stvaralaštva.
Ali zbog toga ne vjerujem da je za mene moguće da osjećam veću odgovornost od one koju imam kada stvaram predstavu, u prijestonici ili “malom” mjestu, na velikoj ili maloj sceni, u instituciji ili off produkciji. Ipak, mogu reći da mi je velika čast što mi ove godine čak dvije predstave koje su izašle u ovoj sezoni gostuju na jednom tako velikom festivalu sa tolikom tradicijom i značajem, ne samo za crnogorski, već i regionalni teatarski život.
Naime, nakon “Mojih tužnih monstruma” Narodnog pozorišta Sombor, koje gostuje 30. jula, predstava “Gidionov čvor” Crnogorskog narodnog pozorišta sa divnim glumicama Dubravkom Drakić i Kristinom Obradović igra 13. avgusta na istoj sceni.
Šta očekujete od susreta sa publikom u Budvi? Vjerujete li da će ona u ovoj predstavi prepoznati teme koje prevazilaze lokalni kontekst?
Mate Matišić priča o krajnje ličnim temama koje i ne mogu biti tumačene van okvira društvenog konteksta koji je univerzalan za ove prostore. To radi na krajnje hrabar, ali i vješt način pun humora koji prelazi u gorak smijeh, jake emocije, pa sve ispočetka, vodeći publiku kroz jedan pravi emotivni rolerkoster sa ritmom trilera.
Vjerujem da je to jedan od osnovnih razloga zašto su “Ljudi od voska” naišli na sjajan odziv, kako na matičnoj sceni u Somboru, tako i na festivalima i gostovanjima širom regiona gdje su pokupili preko dvadeset nagrada. Ako je suditi po prvim izvođenjima, čvrsto vjerujem da “Monstrumi” imaju šanse da ne samo ponove, već i prevaziđu uspjeh “prvog dijela”.
“Gidionov čvor” već je dokazao da izuzetno korespondira sa podgoričkom publikom zbog značaja bolne teme koju obrađuje, a koja je nažalost više nego prisutna. Zbog toga se radujem što će i publika u Budvi imati priliku da je gleda i nadam se da je ovo početak njenog igranja i u drugim gradovima Crne Gore i regiona.
Čini se da savremeno pozorište sve češće otvara neprijatne teme i odbija jednostavne odgovore. Smatrate li da je upravo to njegova najvažnija uloga danas?
Teško je o tome govoriti. Svako ima svoje poimanje. Mislim da je jako teško recimo napraviti dobru komediju koja može imati iscjeljujuće dejstvo i dati ljudima snagu da se izbore sa problemima i da to nije ništa manje vrijedno od katarze tragedije o kojoj priča Aristotel. Ali vjerujem da se do ljudi lakše dolazi kada se čovjek ne postavi kao neko ko je iznad njih i zna sve odgovore koje će im sada izložiti jer je takvo razmišljanje krajnje naivno i pretenciozno. A postavljanje pitanja automatski stavlja i nas koji stvaramo i publiku na istu stranu: ljudi koji tragaju za odgovorima zajedno.
Nakon što publika odgleda “Moje tužne monstrume”, koja biste pitanja voljeli da nastave da žive u njima i nakon izlaska iz pozorišta?
Koja god im predstava podari. Ne volim da namećem mišljenje, kako u postavkama, tako ni u odgovorima na intervjue.
autor fotografije: Nebojša Babić
30.07. – vijesti.me