Vladušić je kazao da je najsrećniji kada mu neko u njegovom romanu pokaže nešto čega nije bio svjestan dok ga je pisao, jer to najbolje pokazuje da je roman živ
Književni program XXXVI festivala „Grad teatar“ nastavljen je 8. avgusta, a gost Trga pjesnika bio je Slobodan Vladušić, koji je predstavio svoj roman „Omama“. Moderator večeri bio je doc. dr Goran Radonjić, koji je za Vladušića kazao da je jedan od vodećih savremenih srpskih pisaca, intelektualaca i ličnosti u kulturi, a njegovi radovi nailaze na odobravanje publike i stručne javnosti. „Kad je u pitanju roman ‘Omama’, on ima više dimenzija. Tiče se Crnjanskog u smislu da je on i jedan od junaka ovog romana što je poziv svima nama koji pratimo Vladušićev rad da uspostavimo veze sa njegovim ranijim tekstovima poput djela ‘Crnjanski, Megalopolis’, ali nas ovaj roman tjera i da se prisjetimo nekih tekstova Crnjanskog.“
Vladušić je kazao da mu je Crnjanski interesantan iz više razloga o kojima je govorio na svim prethodnim književnim večerima, ali je posebno za budvansku publiku otkrio novi razlog. „On je imao jednu nevjerovatnu osobinu da je naslućivao šta je ono novo u vremenu u kom živi. To nisu uspjeli da urade svi ljudi oko njega. On kada piše o Berlinu u jednom svom putopisu, on tačno primjećuje da se građani Berlina razlikuju od ostalih Njemaca i da su mnogo bliži građanima Njujorka nego građanima Minhena. Danas ljudi misle da je to očigledno, ali tada je to bila jedna vrsta novosti koju je malo ko umio da primijeti. Crnjanski je imao i jedan čudan odnos prema modernosti, on je u svojoj knjizi o Njemačkoj pisao o filmu, razumio se dobro u vazduhoplovstvo, a to su bile dvije šik teme nakon Prvog svjetskog rata. On je bio čovjek koji je vrlo dobro razumio šta je u tom trenutku važno i šta određuje epohu, ali je sa druge strane imao neku vrstu ironičnog stava prema toj novini. On nije bio pomodan, već je umio da sagleda vrijeme kroz ono što dolazi, ali je uspio da primijeti i ono što nestaje u vremenu. Vrlo lako je primijetiti neku novotariju u svijetu oko nas, ali malo obraćamo pažnju na ono što nestaje u našem vremenu“, kazao ja Vladušić. On je dodao i da je najsrećniji kada mu neko u njegovom romanu pokaže nešto čega nije bio svjestan dok ga je pisao, jer to najbolje pokazuje da je roman živ. „Da toga nema roman bi bio mrtav. Ako bi autor znao sve što se u romanu dešava, svaku vezu, svaki smisao, svako značenje, to je kao da pred sobom imate robota. Ovako imate dijete koje ste stvorili, ono vremenom raste, mijenja se i na kraju je to vaše dijete, ali mnoge stvari koje to dijete radi, priča, voli ili ne voli ne zavise više od vas. Tako je sa romanima ako neko nakon određenog perioda pokazuje interesovanje da ih čita i voli osim samog autora“, istakao je Vladušić.
Radonjić je kazao da je čitajući Vladušićeve tekstove došao do teze ozbiljnog i tragičnog razumijevanja književnosti. „Ona je važna, nije zabava i nije jedan od sporednih elemenata u životu pojedinca ili društva već jedan od osnovnih ili centralnih oblika saznanja svijeta. Sa druge strane i afirmacija određenih vrijednosti. Čitajući mi idemo ka boljem razumijevanju i saznanju o sebi i svijetu, a onda bi to trebalo da dovede do pokušaja da se taj svijet i promijeni“.
Vladušić je kazao da nas studije književnosti uče da tumačimo književne tesktove, a to nam pomaže da tumačimo svijet oko sebe. „To ima i etički cilj. Možete u svijetu da primijetite nešto što je zlo i da reagujete i objasnite drugim ljudima kojima nije profesija da tumače svijet i koji se bave nekim drugim stvarim. Ja sam profesionalni tumač, pa to podrazumijeva da otkrića do kojih dolazim želim da podijelim sa drugim ljudima, bez obzira da li od toga imam koristi ili nemam. Osim tog etičkog momenta, tumačenje čini život mnogo intenzivnijim, interesantnijim i ljepšim, jer u nekim sitnicama koje na prvi pogled ništa ne znače, vi možete da primijetite nešto potpuno iznenađujuće, što vas vrlo često šokira“, nakon čega je prisutnima u publici protumačio reality show programe. „Obično se o rijalitijima govori u smislu bujice kiča i neukusa, ali ono što je mnogo strašnije jeste struktura tih programa i način na koji oni podsvjesno vaspitavaju ljude koji ih gledaju. Ta struktura vas na neki način dresira da ljude sa kojima živite i koji su vaši bližnji posmatrate kao neprijatelje, a u borbi protiv njih treba da vam
pomognu neki stranci o kojima ne znate ništa. ‘Reality show’ programi nas uče da izdamo svoje bližnje ljude sa kojima dijelimo sudbinu, kako bismo na njihov račun živjeli. Istovremeno se na taj način „uvlačimo“ onima koji se nalaze izvan tog prostora. Ti programi nisu puka zabava. Probajte da zamislite zemlju koja bi bila organizovana po strukturi ‘reality show’ programa pa ćete vidjeti da takva zemlja ne postoji, ona mora prosto da nestane“, kazao je Vladušić.
U nastavku večeri je tematizovano i tumačenje filmske umjetnosti, a kao primjer Vladušić je izdvojio film „Kum“ Frensisa Kopole, po njegovom mišljenju, jednog od tri najznačajnija režisera u kinematografiji. „Kada se događa atentat na Vita Korleonea on kupuje kilo pomorandži. Ne kupuje jednu pomorandžu, jer to bi značilo da kupuje samo za sebe, već kilo pomorandži što znači za sinove, unuke, cijelu porodicu. Pomorandža simbolizuje neku vrstu zajedništva, porodice. Tu scenu ni ne primijetite sve dok u drugom dijelu Majkl Korleone ne odluči da ubije svog brata. U tom trenutku u Majklovim rukama se nalazi jedna pomorandža i on je proždire, a ta pomorandža nije čak ni oguljena. Nevjerovatna scena, to je moć umjetnosti i znakova koji se tumače.“, kazao je Vladušić. Kada čovjek primjenjuje književne vještine u svakodnevnom životu taj život postaje mnogo bolji, naglasio je Vladušić i dodao da je to nešto što doživljava kao privilegiju. Publika je tokom ove večeri mnogobrojnim aplauzima ispratila Vladušićeva izlaganja, a odgovarajući na jedno od pitanja iz publike Vladušić je ekskluzivno otkrio da trenutno piše knjigu o Ivu Andriću.
9.08. – Vijesti