U Budvi će večeras (23. jula) na sceni između crkava biće izvedena predstava „Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije“ u režiji i adaptaciji Livije Pandur. Na pitanje zašto se odlučila za ovaj komad, poznata rediteljka kaže: – Faust, Don Juan, Hamlet – naši su suvremenici, jer je svaki od njih na neki način u vezi s ovim i onim svijetom. Jedan je stvaran, a drugi nedodirljiv. Onostrano se može samo naslutiti. Pitanje je gdje je prijelaz, što se događa, kad se ono tamo, samo naslućeno i nepoznato useli u čovjeka, kada te moći postanu njegove, a problemi ostaju bez rješenja. Teatar se nalazi s obje strane i Hamlet ga koristi, da sazna istinu. Nedavno preminuli veliki redatelj i mislilac kazališta Peter Brook, koji je promijenio i iznova definirao pogled na kazalište i njegovu suštinu o Hamletu je 1996. zapisao: „Zaboravite Shakespearea. Zaboravite da je ikada postojao takav čovjek. Zaboravite da je ova drama imala autora. Samo pretpostavite da je lik zaista postojao. Zamislite da je Hamlet stvarno postojao. Zamislite da ga je netko potajno pratio kamo god je išao, i da su riječi koje je govorio stvarno bile njegove. Kamo vas to vodi? Prije svega, sva napast da se pomisli da je ‘Hamlet poput mene’ pada u vodu. Hamlet je zanimljiv samo jer je kao nitko drugi… Tek kad zaboravimo Shakespearea, možemo ga početi pronalaziti.“ Mislim, da tako treba i danas razmišljati o tom čuvenom komadu, koji sam po sebi uzbuđuje i evocira maštu. U našem novom dubrovačkom Hamletu preispitivali smo, što bi se dogodilo, kad Hamlet ne bi kapitulirao i kad bi ostao vjeran svojoj sumnji u smisao krvave osvete kao sredstva uspona do vlasti. Hamlet, koji ostane vjeran nenasilju, Hamlet, koji se odupre „velikom mehanizmu povijesti“ feudalnog nasljedstva. I što bi se dogodilo ako se Ofelija odupre i ne bude samo bespomoćna žrtva? Što ako je njezino samoubojstvo čin otpora? U skladu sa suvremenom feminističkom interpretacijom u našoj su verziji ženske uloge jednakovrijedne muškim, a dodatno će iznenađenje biti potpuno neočekivani kraj. Da li je i koliko teško bilo postaviti ovu predstavu? – Ponekad su teški uvjeti izazov, ali kazalište na ovim prostorima oduvijek pati od pomanjkanja novaca, sigurnosti, produkcijskih uvjeta, nerazumijevanja… Shakespeareovog „Hamleta“ radila sam kao dramaturškinja s Tomažem Pandurom dva puta: u Drami SNG Maribor davne 1992, i u madridskom Teatru Espanol 2009, gdje je Hamleta igrala žena. Svaka je predstava bila potpuno drugačija, svjedočila je o prostoru i vremenu u kojem je nastala. Naš Hamlet – u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, podnaslovljen Evidencija zločina jedne monarhije – evidencija je vremena, u kojem smo ga stvarali. U vremenu pandemije, u vremenu geopolitičkih promjena, u vremenu početka rata u Ukrajini, u vremenu svekolikih nedostataka… U KMD-u sam, sa svojim suradnicima, unatoč svim poteškoćama napravila ovu za mene jako značajnu predstavu. Mislim, da je ravnatelj Paolo Tišljarić uspio umjetnički i produkcijski podići ovo kazalište na zavidan nivo i dao mu polet, a uvjeti za rad i odnos svih zaposlenika su takvi, kakvi se mogu samo poželjeti. Na koji način nam ova predstava pokazuje svevremenost tema kojima se Šekspir, ali i Koltes bavili? – Adaptacija za ovu predstavu temelji se na čuvenoj Koltesovoj adaptaciji Shakespeareovog „Hamleta“, koja se u osnovi bavi s četiri glavna lika (Hamlet, Ofelija, Gertruda, Klaudije). Bavi se tom obitelji, njihovim intimnim odnosima, strahovima, opasnim vezama, posljedicama umorstava, borbom za vlast, borbom za prevlast (nad sobom i nad drugima). U suautorstvu s Tiborom Hrsom Pandurom razrađivali smo te osnovne teme, bavili se anatomijom ove zgusnute priče u vremenu, kad je „svijet raskliman“, u izvanrednom stanju. Pokušali smo prijeći preko horizonta metafizike, jer ovo je i drama o kazalištu, o glumcu/glumici, o igri, transformaciji, snovima, mašti, o istini i laži, o transcendenciji. Svojevrsna je i zagonetna mišolovka: tko koga lovi, tko postavlja zamke, tko je žrtva, tko krvnik, tko plete mrežu, čije ludilo ima metode, tko nadzire, tko se odupire, tko promatra, a tko je promatran. Zato smo se radeći na tekstu uvijek vraćali Shakespeareu, a i mnogim drugim autorima, koji su se bavili Hamletom. Predstavu počinjemo s citatom L. A. Blanquija: „Uvijek i svugdje na zemaljskom prizorištu ista drama, isti dekor. Na istoj, ograničenoj sceni bučno čovječanstvo, zaluđeno svojom veličinom, vjerujući da ono jest svemir, živeći u svom zatvoru kao da je neizmjeran prostor, samo da bi uskoro potonulo sa zemaljskom kuglom, koja je, s najvećim prezirom, nosila teret njegove gordosti. Ista monotonija, ista nepokretnost na tuđim zvijezdama. Svemir se neprestano ponavlja i vrpolji se u mjestu. Vječnost beskonačno i neometano izvodi jednu te istu predstavu.“ Šta to govori o našem društvu i vremenu? – Hamlet je za mene najinteligentniji lik u literaturi, u bilo kojem periodu života ga čitaš ili postavljaš na scenu, uvijek otkrivaš nevjerojatnu intelektualnu slobodu, ironiju, moć i ljepotu riječi, moć tišine, jer njegov govor je agitacija, izdajstvo, nemir, mučenje sebe i drugih; ogromno ogledalo, u kojem vidimo sebe, vidimo suprotnosti, možemo sagledati sve i istovremeno ništa. Hamlet je senzibilni prorok, mislilac, personifikacija tuge, paradigma žalovanja, izražena na oštrici noža. „Hamlet, kakvo ranjeno ime,“ rekao je H. Müller. Koliko je važno u pozorištu govoriti o društvenim temama i podsicati publiku na razmišljanje? – Jako važno i nužno. Svjedoci smo sukoba dviju generacija i dva svjetonazora: Hamlet i Ofelija protiv Klaudija i Gertrude, koji podupiru interpretaciju raskola koji Hamlet utjelovljuje već kod Shakespearea, jer izražava radikalnu sumnju u dominantni poredak elizabetanske Engleske i optimističnu sliku svijeta 16. stoljeća. Hamlet s „novim učenjem“ (New Learning) radikalnog individualizma (Kopernik, Montaigne, Machiavelli) sumnja u to da čovjeka vodi razum, da su Zemlja i čovjek centar svemira, te da je kralj Božji zastupnik na zemlji. Jan Kott bi rekao da se Hamlet opire „velikom mehanizmu povijesti“ ili „feudalnom klanju“ koji u nezaustavljivim ciklusima pretvara krvnike u žrtve i žrtve u krvnike. Hamlet vidi da je zakon hijerarhije srušen: ne postoji ravnoteža između kozmološkog, političkog i prirodnog reda, i ako se sve temelji na laži „svijet“ i „vrijeme“ ne mogu se ponovno uravnotežiti. Hamletovi uvidi u ljudsku prirodu odražavaju lažni teatar legitimiranja moći naprotiv realpolitike ljudskog zla. Otuda i stalne teme sukoba između istine i obmane. Feudalni poredak, narušen neobuzdanim individualizmom, prema nekim shakespeareolozima je ključni koncept svih Shakespeareovih drama. Dramaturg Tibor Hrs Pandur je zapisao: „Ali ako su tek Hamletovom smrću oprošteni očevi grijesi, onda te grijehe utjelovljuje sam Hamlet. Sa svojim ocem dijeli više od svog imena. Dakle, ovi grijesi su takvi da cijela Hamletova obitelj zaslužuje umrijeti. Na kraju se unatoč svemu „veliki mehanizam“ ipak ponovno pokreće. Ako, u Shakespeareovu slučaju, Fortinbras na kraju ponovno uspostavi upitni red, budući da će se vjerojatno ponoviti isti ciklus mehanizma moći, u našoj verziji ciklus se ponavlja s istim osobama. Red se ne uspostavlja. Pravda nije zadovoljena. Zločinci i dalje vladaju.“ Da li je angažovano pozorište kovanica našeg vremena ili je oduvijek bilo angažovano? Šta je za Vas pozorište s obzirom na Vaše vrijeme provedeno u njemu i i uloge u kojima ste se oprobali? Kako biste sumirali Vaše pozorišno iskustvo? Kakvo je Vaše razumijevanje veze visoko estetizovane, artificijelne pozorišne forme sa angažovanošću? – Mislim da je kazalište danas možda jedini prostor koji nas direktno suočava sa svijetom u kojem živimo, jedina oaza kolektivnog i živog dialoga, zajedništva, nedjeljivosti. U kazalištu se na neki način sve uloge nadopunjuju, a najznačajnija je strast prema tome što radimo. Naravno i profesionalnost, koja danas nije tako česta na našim pozornicama. Ukratko kazalište je za mene cjelina, nezavisno od uloge u kojoj jesi, rad na predstavi doživljavam cjelovito, odgovorno, poštujući sve suradnike. Jedino se u međusobnom
angažmanu rađaju autentična ostvarenja. Onda je u tom „čudesnom rudniku duša“ sve moguće. Jako je bitno u teatru govoriti o društvenim temama, o međuljudskim odnosima, a još važnije hraniti misao. Zapravo je misao u kazalištu najbitnija. Kazalište je mikrokozmos neke vrste u kojem preispitujemo najbitnija eksistencialna pitanja, preispitujemo etičke i moralne principe društva. Kazalište je zajedništvo, je protok energije koja se direktno odašilje u gledalište. Kazalište u koje vjerujem provocira i evocira senzacije, objektivizira subjektivno. Mislim da baš sada u 21. stoljeću trebamo više nego ikada nove rituale, koji bi generirali nove probleme. Trebamo darežljivost, dostojanstvo, plemenitost duha i ljepotu koja tako nedostaje u ovom nezdravom svijetu, u svijetu moralnog kukavičluka. Kako razmišljate o festivalu Grad teatar? Predstava „Kaligula“ u režiji Vašeg brata je i dalje jedna od najboljih predstava koju ovaj festival pamti, a Tomaž je i dobitnik najvećeg priznanja Grada teatra. – Jako se veselim povratku na Festival. Bude mi se sjećanja na čudesno izvođenje predstave Sto minuta na Citadeli, pa na Kaligulu, na izazove prenošenja ovih predstava u magičan ambient Budve. Kako gledate uopšte na njegovo i vaše zajedničko nasljeđe i uopšte nasljeđe Pandur Theaters-a i uticaj na pozorište na ovim prostorima? – S Tomažem sam radila više od četrdeset godina, zajedno smo umjetnički odrastali i razvijali naš kazališni rukopis. Stvarali smo u neprestanom dijalogu, oboje smo u kazalište unosili sebe, uvijek beskompromisno i iskreno, pa tako i moj samostalni rad ne može biti drugačiji. U zadnjih nekoliko godina sam shvatila da je scena jedini prostor gdje mogu i želim stvarati, i da imam još puno toga reći o svijetu u kome živimo. Tomaževe i moje predstave još putuju po svijetu i ostavljaju svoj trag, a ja, sama, radim neke nove, moje priče, koje pričaju o smrti, ljubavi, samoći i svim onim stvarima koje možemo reći samo na kazališnim daskama. Najveća nagrada u tom dugom vremenu koje sam proživjela u kazalištu je moja proširena umjetnička obitelj. To je mreža odnosa, koju sam stekla s Tomažem, na velikom geografskom prostoru, na raznim kontinentima. I taj osjećaj, da je naše kazalište ostavljalo trag u ljudima, koje smo doticali. To mi je poticaj da radim dalje. Kakvi su Vaši dalji planovi? Na čemu trenutno radite? – Nedavno sam imala premijeru Penelopijade prema Margaret Atwood u ljubljanskoj Drami. Planova ima puno, a vjerujem da će me projekti naći sami, spontano.
23.07. – Vijesti