Povodom izložbe „Reč i misao. Velika apstraktna slika“, otvorene u okviru jubilarnog 40. festivala Grad teatar, umjetnica Irena Lagator Pejović za Vijesti govori o instalaciji koja knjigu pretvara u umjetničko djelo, a umjetnost u prostor zajedničkog mišljenja
Likovni program jubilarnog 40. festivala Grad teatar otvoren je na Dan državnosti Crne Gore izložbom „Reč i misao. Velika apstraktna slika“ umjetnice Irene Lagator Pejović. Interaktivna instalacija postavljena je u crkvi Santa Maria in Punta, gdje će biti dostupna publici do 1. avgusta.
Rad čine knjige iz džepne edicije Reč i misao izdavačke kuće Rad (1959–2009), koje su u socijalističkoj Jugoslaviji predstavljale važan dio projekta demokratizacije znanja i kulture. Njihove prepoznatljive crvene korice oblikuju veliku monohromnu površinu nalik apstraktnoj slici, dok su same knjige dostupne publici za čitanje, brišući granicu između umjetničkog djela i svakodnevnog predmeta.
Budvanska postavka realizovana je u saradnji sa šest crnogorskih biblioteka: Nacionalnom bibliotekom „Đurđe Crnojević“ i JU Narodnom bibliotekom „Njegoš“ sa Cetinja, Bibliotekom OŠ „Stefan M. Ljubiša“ iz Budve, Gradskom bibliotekom Tivat, Gradskom bibliotekom i čitaonicom Kotor i Narodnom bibliotekom „Radosav Ljumović“ iz Podgorice, koje su ustupile knjige za realizaciju instalacije.
Na otvaranju su govorile glavna urednica festivalskog programa Svetlana Ivanović i članica Savjeta JU Grad teatar Anita Šabotić, koja je istakla da četrdeset godina trajanja festivala potvrđuje da umjetnost ostaje prostor slobode, dijaloga i kritičkog mišljenja, podsjećajući na značaj znanja i kulture u savremenom društvu.
Kustos izložbe Branislav Dimitrijević naglasio je da budvanska postavka nije ponavljanje prethodne beogradske izvedbe, već novo čitanje rada, nastalo u drugačijem prostoru i kulturnom kontekstu. Govoreći o instalaciji kao „velikoj apstraktnoj slici“, ukazao je da svaka knjiga nosi trag vremena, dok umjetnica njihovoj nekadašnjoj funkciji daje novo značenje, pretvarajući tekst u sliku i pozivajući publiku da promišlja odnos umjetnosti, istorije i društva.
Tim povodom razgovarali smo sa autorkom izložbe, umjetnicom Irenom Lagator Pejović.
Četrdeseto izdanje festivala Grad teatar nosi posebnu simboliku. Šta za Vas znači činjenica da je upravo ovaj rad dio jubilarnog programa?
Zaista sam zahvalna „Gradu teatru“ i mogu da kažem da mi je taj poziv došao kao iznenađenje, ali me jako obradovao iz razloga što je to pravi kontekst gdje ovaj rad treba da bude prikazan, naročito u odnosu na istorijat predstava, na istorijat same koncepcije „Grada teatra“ kao jednog jugoslovenskog kulturnog proizvoda, takođe u odnosu na tragičnu i tužnu, a samim tim i paradoksalnu istoriju zajedničkog prostora. Ako promišljamo nove demokratske i političke pokrete u regionu, vidimo različite oblike budućih integracija. U njima ćemo se ponovo, svi zajedno sresti, ali u jednoj preoblikovanoj zajednici, gdje se nadamo boljoj budućnosti. Tako da ovaj rad takođe svjedoči i o tim pitanjima da li smo mi, zapravo, tu budućnost već imali u svojim rukama, u svojim domovima, u svojim politikama i u nekim svojim utopijama i ideologijama ka kojima se ova instalacija kritičko-istraživački postavlja.
Instalaciju ste postavili u crkvi Santa Maria in Punta. Koliko je upravo taj prostor odredio Vaš umjetnički pristup?
Za mene je zaista bio izazov da promislim postavku rada u ovom prostoru iz razloga što on nosi jednu posebnu značenjsku ravan. Toliko je zanimljivih umjetnica i umjetnika izlagalo u njemu. U odnosu na istoriju izložbi i arhiv ovog prostora već imamo jedan impozantan broj stvariteljki i stvaralaca koji su ovdje promišljali kako svoje radove i izložbe, predstave i koncerte postaviti i izvesti u tom kontekstu. Takođe, drugi izazov za mene je ovdje bio izgled samog prostora i njegova istorija koja seže u deveti vijek. Što se tiče njegove estetike, prisustvo tonski vrlo usklađenog kamena, oblikovanog na veoma promišljen način, upućuje nas na pojam manuelnosti, proces ručnog rada, posvećenosti, prisustva u oblikovanju, promišljanju prostora i naravno namjene tog prostora za društvo. Sve ove pojmove takođe možemo da prepoznamo i u odnosu na pojam i predmet knjige, izdavaštva, obrazovanja, znanja i uopšte istorije. Uostalom, u ovom prostoru su vjekovima prepisivani rukopisi antičkih autora. Veoma mi je zanimljivo bilo razmišljati kako mjesto na kojem se knjiga nekada umnožavala rukom danas postaje mjesto na kojem knjiga postaje slika.
Rad je prvi put predstavljen u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu. Šta donosi njegova budvanska verzija?
Ovo je druga u nizu postavka rada, ali nije njegovo ponavljanje. U Budvi instalacija dobija novu dimenziju i čitanje jer je nastala u saradnji sa šest crnogorskih biblioteka. Broj knjiga je značajno veći nego u Beogradu, imamo i naslove koje u Beogradu nijesmo imali, a rad se u određenom smislu oslanja na pitanje lokalnog kulturnog nasljeđa. Riječ je o nastavku istraživanja koje se razvija u odnosu na geografski, istorijski i kulturni prostor u kojem je predstavljen.
Zašto ste za osnovu rada izabrali upravo ediciju „Reč i misao“?
Ta edicija je mnogo više od niza naslova. Ona svjedoči o vremenu u kojem su znanje, obrazovanje i kultura bili planirani i dostupni širokom krugu ljudi. Izbor autora, kvalitet prevoda i raznovrsnost tema pokazuju koliko se ozbiljno promišljalo o demokratizaciji znanja. Danas, kada znanje sve više postaje roba, činilo mi se važnim da upravo kroz tu ediciju otvorim kritičko pitanje šta smo izgubili, a šta dobijamo u aktuelnom tehno-feudalističkom poretku, kako bi rekao Varufakis.
Instalaciju određujete i kao angažovano umjetničko djelo. U čemu se ogleda njen politički aspekt?
Umjetnost ne može biti odvojena od društva. Ovaj rad, između ostalog, govori i o komercijalizaciji obrazovanja, kulture i slobodnog vremena. Govori o trenutku u kojem znanje postaje privilegija, a ne opšte dobro. U tom smislu instalacija jeste politička, ali prije svega zato što poziva publiku da kritički razmišlja o svijetu u kojem živi i nedvosmisleno agresivnoj kolonizaciji naše percepcije. U trenutku u kojem se biblioteke bombarduju, univerziteti zatvaraju, a pristup znanju sužava, uzeti knjigu u ruke i čitati je u javnom prostoru postaje politički gest.
Posebno naglašavate ulogu publike. Zašto Vam je bilo važno da ona bude aktivni učesnik rada? Šta očekujete od publike Grada teatra?
Interakcija je jedan od najvažnijih slojeva instalacije. U Beogradu sam vidjela koliko ljudi emotivno reaguju kada među knjigama pronađu naslov koji ih vraća u djetinjstvo ili ih podsjeti na neku važnu životnu epizodu.
Voljela bih da se isto dogodi i u Budvi. Voljela bih da se pred instalacijom sretnu različite generacije. Da roditelji, djeca i bake i djedovi prepoznaju iste knjige, ali iz različitih iskustava. Upravo u tome vidim potencijal ovog rada – on ne dijeli ljude po nacionalnosti, vjeri ili obrazovanju, nego ih okuplja oko zajedničkog kulturnog iskustva.
Ali instalacija nudi i mogućnost postavljanja kritičkih pitanja, na primjer, šta bi u kontekstu aktuelnih geopolitičkih dešavanja značilo postaviti jedan pored drugog naslove američkih i ruskih autorki i autora ili uočiti da neka djela imaju iste naslove, poput „Mati“ Perl Bak i Maksima Gorkog. To bi značilo aktivirati dubinske slojeve jednog umjetničkog djela, čemu u prilog ide i transparentnost strukture na kojoj je instalacija postavljena tako da između knjiga, u takozvanom negativnom prostoru, ne vidite zid, već oblikovani kamen, istoriju arhitekture, istoriju jedne zajednice i nasljeđe.
Često govorite o demokratizaciji znanja. Da li smatrate da danas gubimo taj ideal?
Nažalost, mislim da ga polako gubimo. Edicija „Reč i misao“, kroz prevode sa više od dvadeset jezika, bila je infrastruktura slobode govora prije nego što je taj pojam postao politička fraza. Danas se taj pristup sužava: znanje je sve češće roba, a ne pravo, i vrlo često je izmanipulisano kratkoročnim interesima struktura moći.
U radu problematizujete i odnos umjetnosti i kapitala. Zašto Vam je to važno?
Važno mi je da rad ne bude predmet koji neko može da posjeduje. Instalacija nastaje zahvaljujući saradnji sa različitim bibliotekama i procesu pozajmljivanja knjiga, a nakon izložbe sve se vraća tamo odakle je došlo. Pozajmljivanje je i čin odgovornosti. Na taj način rad odbija logiku tržišta i podsjeća da postoje vrijednosti koje ne bi trebalo svoditi na vlasništvo ili profit. Ono što ovdje sa razlogom ističem jeste moja namjera da ova instalacija bude, kao što je i većina mojih umjetničkih djela, antikapitalističko umjetničko djelo.
Instalaciju nazivate i „velikom apstraktnom slikom“. Zašto?
Već godinama se bavim istraživanjem istorije pojma slike inačina na koji umjetnost proizvodi značenje. Ovdje knjige, na trenutak, takođe postaju boja, linija i površina. One zajedno grade jednu veliku apstraktnu kompoziciju, ali istovremeno svaka od njih nosi vlastitu priču i istoriju. Zbog toga je ovo i djelo vizuelne umjetnosti i prostor za čitanje, prostor mišljenja i apstrahovanja, ali i istraživanja o uvozu apstrakcije u jedan socijalistički kulturni prostor. Branislav Dimitrijević, kustos izložbe, u tekstu za katalog to precizno imenuje: „Materijalnost slike je u materijalnosti njenog sadržaja, a to su doslovno: riječi“, pozivajući se na Smithsona i određujući ovaj rad kao logičku sliku, sliku koja nastaje iz mišljenja, a ne iz ekspresije ili simbola.
Koliko nove tehnologije mijenjaju naš odnos prema knjizi i mišljenju?
Najviše me brine što sve više svjedočimo osiromašenju veze između riječi i misli, što postepeno dovodi do alarmantne digitalne demencije. Tehnologije ubrzavaju komunikaciju, ali često smanjuju prostor za koncentraciju, imaginaciju i kritičko promišljanje. Zato je ova instalacija i svojevrsni poziv da se toj vezi između riječi i misli, haptičkog i apstrahovanja, ponovo vratimo. U vremenu u kojem se slike proizvode brže nego što se mogu razumjeti, sposobnost da se od mišljenja stvori slika postaje jedan od najvažnijih oblika slobode.
U realizaciji rada učestvovalo je šest crnogorskih biblioteka. Koliko Vam je ta saradnja bila važna?
Izuzetno važna. Ona pokazuje da institucije kulture i dalje mogu zajednički da stvaraju vrijedne projekte. Istovremeno potvrđuje da je ovo nasljeđe još uvijek dostupno upravo zahvaljujući bibliotekama koje ga decenijama brižno čuvaju.
Festival Grad teatar već četrdeset godina pokazuje da kultura povezuje ljude. Može li umjetnost i danas imati tu snagu?
Vjerujem da može. Upravo zato savremena umjetnost mora da ostane prostor dijaloga i kritičkog mišljenja. Njena najveća vrijednost nije u tome da daje gotove odgovore, već da pokreće pitanja i okuplja ljude oko njih. Ako instalacija podstakne nekoga da ponovo uzme knjigu u ruke, da preispita vlastite stavove ili drugačije pogleda svijet oko sebe, onda je ispunila svoju svrhu.
Najviše me brine što sve više svjedočimo osiromašenju veze između riječi i misli, što postepeno dovodi do alarmantne digitalne demencije. Tehnologije ubrzavaju komunikaciju, ali često smanjuju prostor za koncentraciju, imaginaciju i kritičko promišljanje. Zato je ova instalacija i svojevrsni poziv da se toj vezi između riječi i misli, haptičkog i apstrahovanja, ponovo vratimo. U vremenu u kojem se slike proizvode brže nego što se mogu razumjeti, sposobnost da se od mišljenja stvori slika postaje jedan od najvažnijih oblika slobode.
16.07. – vijesti.me