Povjerenje u pisanu riječ se vraća i književnost ponovo postaje željeno polje djelovanja, kaže glavna urednica programa Grad teatar, Svetlana Ivanović
Festival „Grad teatar“ je manifestacija kulture koja se odvija tokom letnjih meseci u Budvi pod pokroviteljstvom Opštine Budva. Od svog osnivanja, 1987. godine, ovaj festival obnavlja mediteranski duh Starog grada i svaki od njegovih trgova i pjaceta, ali i delova grada izvan starogradskog jezgra, pretvara u scenu na otvorenom na kojoj i posetilac i slučajni prolaznik postaju učesnici umetničkog čina. Budući da je od svog osnivanja neizostavni deo turističke ponude grada, „Grad teatar“ je, a time i Budva, neizostavna destinacija kako građanima, tako i kul-turistima, o čemu svedoči i činjenica da festival svake godine poseti oko 15.000 ljudi.
Festival „Grad teatar“ ove godine počeo je 5. jula koncertom Big Banda RTS-a, a kao uvod u ovogodišnju manifestaciju 3. jula na sceni između crkava pripređen je koncert dečjeg hora ‘Kolibri’. U dramskom programu pripremljeno je 15 predstava, na Trgu pjesnika nastupiće književni umetnici iz zemlje i regiona, a likovni program biće posvećen polaznicima čuvene Hercegnovske likovne škole.
Moto ovogodišnjeg festivala, „Snaga, hrabrost i glupost“, preuzet je iz završne didaskalije „Radovana III“ Dušana Kovačevića, čiju će novu postavku publika biti u prilici da vidi 15. avgusta u koprodukciji JU „Grada teatra“ i Narodnog pozorišta Sombor.“ Književni program započeo je juče, a tim povodom razgovarali smo sa Svetlanom Ivanović, glavnom urednicom programa.
Grad teatar je jedan od najznačajnijih festivala u regionu i kao takav šalje snažnu poruku. Da li kao festival imate snagu i hrabrost da se oduprete gluposti?
Već 37 godina festival „Grad teatar“ pokušava da pažljivim odabirom programa održi ideju o nasušnoj potrebi za umjetnošću u svijetu. Snage i hrabrosti ne nedostaje, a o tome koliko je moguće oduprijeti se svemu onome što problematizuje domete najsuptilnijih humanih pregnuća, a i samo je odlika ljudskog karaktera, poput gluposti, svjedoči i kontinuitet festivala, doprinos umjetnika koji rado prihvataju naše pozive za učešće, i spremnost publike da iz večeri u veče prisustvuje festivalskim dešavanjima.
Proces stvaranja jednog festivala je dugotrajan. Da li imate slobodu kad osmišljavate program? Čime se rukovodite? Kako birate autore, književnike?
Da, proces planiranja programa nije isključivo u vezi sa međufestivalskim periodom, budući da se neka gostovanja pripremaju i u višegodišnjoj komunikaciji sa autorima. Sloboda je, naravno, uslov bavljenja uredništvom i drugačije ne bi bilo moguće ni osmišljavati ni planirati program. Više puta smo pomenuli da se odabir svih programa, pa i onih književnih, bazira na traganju za autentičnim umjetničkim izrazima, koji o univerzalnim egzistencijalnim temama kojima se sve vrste umjetnosti, pa i književnosti, bave od pamtivijeka, a u skladu sa duhom vremena, daju i formalni pomak, kojim se potvrđuje uzvišenost ljudskog duha.
“Kada je književnost u pitanju, ponovo smo počeli da čitamo. Ali i da razgovaramo o pročitanom.”
Šta je vreme pandemije donelo regionalnoj književnosti, dramskoj i likovnoj umetnosti?
Imajući u vidu iskustvo pripreme festivala tokom pandemijske godine, kao i u post-pandemijskoj eri, primjetno je da se i ovdje iskustvo umjetničke ekspresije pokazalo „spremnijim“ od nas samih, jer se čovječanstvo i ranije susretalo sa sličnim prirodnim fenomenima, a književnici su pisali svjedočanstva i o tome. Podsjetili smo se i biblijskih tema, Bokačovog „Dekamereona“, Pekićevog „Besnila“. Međutim, osvijestili smo i stalnu potrebu za neposrednim kontaktom što umjetnika i izvođača sa scenom, što publike sa umjetničkim djelom. Kada je književnost u pitanju, ponovo smo počeli da čitamo. Ali i da razgovaramo o pročitanom. Neposredni razgovori na Trgu su i u ovom slučaju bila neka vrsta katarze i povratak vjere u mogućnost i ljekovitost razgovora.
Publika ovogodišnjeg festivala sigurno ima određena očekivanja u pogledu književnog programa, šta je ono što biste izdvojili kao najzanimljivije? Koji književnici i autori će se pojaviti pred publikom na Trgu pjesnika?
Teško je izdvajati pojedinačna imena u programu koji se forimira u skladu sa festivalskom koncepcijom. Vi ste je pročitali u smjeru suprotstavljanja snage i hrabrosti gluposti. Negdje je to i bila vodilja okupljanja autentičnih glasova književne scene različitih generacija, pisaca koji se bave temom prelaza granica, onih prostornih i ovih vremenskih, ali i onih metafizičkih, duhovnih, granica kultura, identitetskih, ideoloških… Svaki od autora, pisaca i pjesnika, esejista i profesora, pa i moderatora koji vode večeri, pisanom riječju materijalizuju temu prelaza, za koju je takođe potrebna i snaga i hrabrost, ukazujući na moguće odjeke posljedica iščašenih vremena na pojedinačne egzistencije.
Balkan je malo tržište, uz to uzmimo sve probleme kulturne politike… i pored svega rekla bih da regionalna književna scena buja, ili se stiče takav utisak. Na festivalu imate sjajne autore. Kako vi gledate na književnu ponudu?
Slažem se sa Vama da se povjerenje u pisanu riječ vraća i da književnost ponovo postaje željeno polje djelovanja. Naravno da je izazovno uspostaviti vrednosnu granicu u moru izdanja koja se pojave svake godine. Međutim, uvijek ima dobrih knjiga i pisaca, koji zavređuju da se njihov glas čuje.
“Književnost, uspjelo književno djelo ili naučni rad u svakom trenutku prevazilaze rodnu opoziciju.”
Primetan je veći broj muškaraca. Kako objašnjavate veći broj muškaraca nego žena u književnim naraštajima?
Vječito pitanje. Ipak mi se čini da se i žene sve više interesuju za književnost, bilo kroz naučni rad, bilo kroz pisanje fikcionalne književnosti, a da dobra književnost, uspjelo književno djelo ili naučni rad u svakom trenutku prevazilaze rodnu opoziciju.
Ako govorimo o regionalnim književnim scenama, dakle hrvatskoj, srpskoj, bosansko-hercegovačkoj i crnogorskoj, da li je te četiri scene – odnosno književnosti – moguće deliti, ili je riječ o jedinstvenom polju?
Zavisi od aspekta sa kojeg promatramo stvari. Bez obzira na imenovanje jezika kojima se pišu pomenute književnosti, u prednosti smo što ga razumijemo bez obzira na to kako ga drugi zovu. Valjda to doprinosi i boljem upoznavanju i razumijevanju. Od globalnih uticaja niko ne može pobjeći, ali i svako može dati svoje individualno viđenje egzistencijalnih izazova koji su univerzalni. Time nam i saznanja i predstave o svijetu i čovjeku postaju jasnija, bez obzira na moguća neslaganja.
Možemo li govoriti o razlikama između te četiri scene po pitanju poetskih modela, ali i izbora tema?
Mogu se primjetiti izvjesne razlike u poetskim izrazima, formalnim obilježjima, odabiru tema, kao i poetskoj tradiciji koja je u osnovi svake od ovih književnosti. Međutim, pomenuh negdje da se svaka prava književnost bavi univerzalnim zapitanostima čovjeka nad sopstevnom sudbinom, koji nisu uslovljeni meridijanima svijeta i njihovim istorijskim tokovima. Kao takva nam je najčešće u fokusu.
Šta mislite o delima koja se bave sadašnjim trenutkom? Da li takva dela traju koliko i aktuelni trenutak u vremenima koja se smenjuju brzinom svetlosti? Da li su suštinski životna pitanja ljubavi, vere, slobode uvek aktuelna i zanimljiva čitaocima?
Kao što rekoste, suštinska životna pitanja uvijek prevazilaze dinamiku vremena koja živimo. I uvijek nas se, bez obzira na tempo života, tiču. Pitanje je trenutka u životu svakog od nas kada ih postajemo svjesni… Obično tada počinjemo da čitamo.
Kakvu književnu scenu možemo očekivati do 2030. s obzirom na kulturne politike, i fragmentiranost celokupne književne scene?
Vjerujem da će književnost opstati van okvira kulturnih politika i da će uvijek postojati potreba talentovanih pojedinaca da svoje razumijevanje ljudske egzistencije iskažu i mimo dominantnih diskursa moći.
“I pored poraznih statistika upisa studija književnosti danas, ima nade i za pisanu riječ i za pregaoce koji se njome bave i kao predavači i kao čitaoci i kao pisci.”
Kakav je ovo trenutak za književnu scenu i koliko je lako pripremiti književni program festivala? Po čemu se ovogodišnji razlikuje od prethodnih?
Koliko mogu da steknem utisak, književna scena živi. Pomenuli ste veliki broj naslova koji se objave svake godine, primjetni su i brojni festivali koji okupljaju i istinske čitaoce, ali i publiku spremnu da nauči nešto i ne čitajući… Primjetno je da se i književna predstavljanja međusobno razlikuju, pa festivali dobijaju karakter događaja, performansa… Ima ozbiljnih čitalaca i koji ne prate festivale, jer je suštinsko čitanje duboko intiman čin. Ono što jeste važno je to da čitalaca ima, posebno mladih ljudi koji se interesuju za književnost. Stoga, i pored poraznih statistika upisa studija književnosti danas, ima nade i za pisanu riječ i za pregaoce koji se njome bave i kao predavači i kao čitaoci i kao pisci. Uostalom, o tome svjedoči i književnoistorijski niz, od onih prvih zapisa sa glinenih pločica od prije četrdeset vjekova, pa do današnjih izdanja.
Šta Grad teatar znači za književnu scenu regiona?
Sam festival je postao značajna stanica kulture i za učesnike i za publiku. Time je i književni program postao prepoznatljivo mjesto okupljanja pisaca i moderatora sa publikom željnom razgovora. Na osnovu odjeka koje dobijamo, čini se da i autori regiona rado prihvataju pozive za gostovanje.
Da li je teško privući publiku i medije na ovakav festival?
Već 37 godina brojni poštovaoci umjetnosti prate programe „Grada teatra“, bilo da se radi o publici, bilo o stručnoj javnosti i predstavnicima medija. Kontinuirano interesovanje za festivalske programe pouzdano nam svjedoči o tome da i dalje uspijevamo da odabranim programima i zadovoljimo očekivanja javnosti, ali i iznenadimo nečim novim.
Da li je i sada stvar prestiža biti na Grad teatru?
Ne volimo da govorimo o prestižu u domenu umjetničkih kategorija. Ono što možemo da kažemo jeste to da nosioci odabranih programa, gosti autori i kreatori umjetničkog čina, nesumnjivo utiskuju prepoznatljive tragove u tokovima kulture zemlje i regiona, dajući nemjerljiv doprinos i posebnu prepoznatljivost samom festivalu.
8.07. – Ksenija Prodanović
zurnal.bookmate.com