Književnost treba da opstane kao jedno od mjesta sigurnosti i radosti

Svečanom ceremonijom uručenja nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“, koju festival Grad teatar dodjeljuje za oblast književnog stvaralaštva, u petak (20. avgusta) je na Trgu pjesnika završen ovogodišnji književni program budvanskog festivala. 25. laureat ove bijenalne nagrade je romansijer, pripovjedač, esejista i prevodilac Radoslav Petković. To je bila jednoglasna odluka žirija u kojem su bili profesorica filozofije […] Svečanom ceremonijom uručenja nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“, koju festival Grad teatar dodjeljuje za oblast književnog stvaralaštva, u petak (20. avgusta) je na Trgu pjesnika završen ovogodišnji književni program budvanskog festivala. 25. laureat ove bijenalne nagrade je romansijer, pripovjedač, esejista i prevodilac Radoslav Petković. To je bila jednoglasna odluka žirija u kojem su bili profesorica filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Nadežda Čučinović, univerzitetska profesorica lingvističkih nauka i spisateljica iz Podgorice, Slavica Perović i pisac, književni kritičar i univerzitetski profesor iz Beograda, Mihajlo Pantić, koji je predsjedavao žirijem. Dobitnik nagrade nije mogao biti na Trgu pjesnika, te je direktorica JU Grad teatar Milena Lubarda Marojević „Ljubišinu“ nagradu uručila Mihajlu Pantiću, koji će mu je predati po povratku u Srbiju. Radoslav Petković se prisutnima obratio putem video snimka i kazao da je sa velikom radošću i iznenađenjem primio vijest da mu je dodijeljena nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“ koju je prije njega dobio niz izuzetno značajnih pisaca. „To čini da ne samo što vas priznanje obraduje već se osjetite privilegovanim da ste u društvu izabranih. Nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“ je došla u trenutku kada se moja lična klinička slika poklapa sa kliničkom slikom svijeta. Opšta nesigurnost koju je izazvla epidemija proizvodi smanjeno povjerenje u instiuticje i u način na koji se na tu pošast reaguje, ali istovremeno u sopstveno zdravlje tako da vas ovakva nagrada i više iznenadi nego što vas obraduje, mada vas nesumnjivo obraduje. Posebno sam zahvalan eminentnom žiriju na laskavim pohvalama koje sam dobio, koje ne samo što su mi obaveza da istrajem i dalje u svom stvaralaštvu već i da se još jednom vratim da pomno iščitam djela Stefana Mitrova Ljubiše čije ime nosi ova nagrada, a koji nije jednostavan hroničar prošlosti niti projektant budućnosti, već pisac koji nam opisuje duboke istorijske protivrječnosti kakve uvijek odrede malu i časnu zemlju nad kojom se neprestano nadvijao imperijalistički mordor.“ Mediteran i mediteranski duh su višeznačni, dodao je Petković. „Slika Mediterana može biti kao u turističkim prospektima, ljepota i neka privlačna strast, ali u isto vrijeme Mediteran ima svoju tamnu stranu. To su dobro znali vrsni znalci Mediterana kao što su bili Brodel ili Predrag Matvejević. I možda zato, svako ko je upoznat sa mediteranskim humorom, primijetiće da je on često surov i opor. Mediteran je i Petrarka i Makijaveli. Nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“ nas vraća tradiciji, ali nas u isto vrijeme obavezuje na kreativan susret sa tradicijom. Ona pisca podsjeća da u ovakvim nezgodnim vremenima književnost treba da opstane kao jedno od mjesta sigurnosti i radosti“, zaključio je Petković. Slavica Perović je kazala da je Petković sam vrh, istinska književna i stvaralačka veličina i jedna prava umjetnička gromada. „Radoslav Petković je u jednom intervjuu rekao da je pisanje o istoriji uvijek pisanje o sadašnjosti. Je li on to govorio da poetike barokne raskošnosti jednog vremena nagovještavaju formu svedenog, skoro minimalističkog izraza, u neko drugo vrijeme. Ili su poetike stvar izbora i lični potpis pa kod jednog od najvažnijih pisaca 20. i 21. vijeka u Srbiji imamo slojevito, dokumentaciono, fakcionalno, istoriografsko, isprepleteno sa fikcionalniim, metaforičkim, lirskim i oniričkim što daje tekst neposustale snage i ubjedljivosti. Ili je govorio da preokupiranost egzistencijalnim, svakodnevnim i trivijalnim skoro do apsurdnosti u dobrom narativnom tkanju mora imati ravnotežu u istorijskom, filozofskom, univerzalnom. Istorijska vertikala uvijek je u vezi sa horizontalom tekuće prakse politike i ekonomije, životi zbunjenih i dezorijentisanih pojedinaca nerijetko su razapeti na tim dvijema osama.“, istakla je Perović. Nadežda Čučilović je istakla da joj je bilo zadovoljstvo i čast da učestvuje u radu ovog žirija, ali ne zato što bi imala iluziju da se stvorio privid nekog jedinstvenog jugoslovenskog kulturnog prostora već zato što je ono što smo izgubili od kad živimo svako u svojoj državi, okvir za različitosti. „Mi smo imali okvir da smo mogli vidjeti koliko smo različiti i čitati stvari iz kojih se uči da nas istorija spaja i razdvaja. Nema nikakvog razloga da ja ne upućujem na činjenicu da se čitaju knjige Radoslava Petkovića drugačije u slovenskom okviru, u Zagrebu ili u čitavom nekadašnjem kulturnom prostoru zato što to tako mora biti. Svjetska književnost ne nastaje tako što žmurite jednim okom na univerzalno već tako što pišete ovako sjajne knjige kao što ih piše naš laureat i da onda iz toga nastane mogućnost da upravo iz različitih čitanja nastane ono što je svima nama važno, što je svjetska književnost. Književnost je jedan od najboljih načina proizvođenja značenja.“, kazala je, između ostalog, Čučilović. Mihajlo Pantić je izjavio da sebe vidi u ulozi svjedoka jer je neko ko je pratio ovu nagradu od samih njenih početaka. „Rekao bih i dvostruki svjedok. Osjećam neku vrstu radosti što nagrađujemo čovjeka koji je moj stariji kolega i kog poznajem od prvih trenutaka od kada smo ušli u književnost. Naše poznanstvo i prijateljstvo nije bilo kriterijum u odlučivanju, mada je prijateljstvo izvanredan kriterijum o čemu svjedoči i harmoničan rad našeg žirija. Osjećam da je dodjeljivanje ove nagrade Radoslavu Petkoviću na neki način i priznanje genreaciji kojoj i sam pripadam, a u kojoj on poptuno nenametljivo, i zahvaljujući kvalitetu svog književnog opusa, poprima obrise čovjeka kojeg možemo smatrati klasikom iako je on i dalje među nama. To je rijetkost, svaka književnost vrlo teško promoviše neko klasično ime u trenutku dok on stvara o čemu, uostalom, svjedoče i brojne biografije najznačajnijih svjetskih pisaca. Biti pisac u svom vremenu, to je uvijek suočavati se sa gomilom protivrječnosti, ometajućih faktora. Svega onoga što prati književni život, a književni život je, što kaže Jurij Lotman, nešto što je najbliže književnosti.“ Radoslav Petković je neko čiji opus je jedna nepomjeriva tačka, ne samo nacionalne književnosti kojoj on pripada, nego uveliko prevazilazi te granice jer klasikom postajete onog trenutka kad vas kao vrijednost prizna neko drugi, naglasio je Pantić. Veče je zaokruženo čitanjem tri odlomka iz jednog od najnagrađivanijih romana savremene srpske književnosti „Sudbine i komentari“, koje je čitala supruga dobitnika , Vladislava Gordić Petković.
22.08. – aktuelno.me