Književni program 33. Grada teatra upriličio je svojoj publici još jedno izuzetno veče – gostovanje Gojka Božovića, pjesnika, književnog kritičara, esejiste, osnivača i glavnog urednika izdavačke kuće “Arhipelag” i Beogradskog festivala evropske književnosti, potpredsjednika Srpskog PEN centra.
Na Trg pjesnika Božović je stigao sa novom zbirkom poezije “Mapa” (izdavač “Povelja” Kraljevo), moderator razgovora sa njim bila je Ksenija Rakočević, a kako je istakao na početku večeri, iako je sa naslovima knjiga uvijek teško i nikada nije slučajno, on je ovog puta od početka pisanja imao u glavi taj naslov “Mapa”.
-Ja sam ovu knjigu tako zamislio i tako komponovao da ona najpre počiva na figuri putovanja, i od početnog do završnog ciklusa, završne pjesme, ona jeste jedna vrsta neprestanog putovanja. Nekada je to kroz prostor, vrijeme, nekada kroz kulturu, nekada kroz teme, i ta figura mi je bila važna da se susretnem sa različitim subjektima savremenog svijeta. Odmah potom su to figure sjećanja i iskustva, individualnih i socijalnih strahova, kao i figura stvari koje su prepoznate, izdvojene i izložene preispitivanju u suštinski ispražnjenom svijetu. Ovi stihovi prepoznaju i očaj i rezignaciju, i sabrano ćutanje i izrazite glasove u ovoj našoj prepoznatljivoj svakodnevici – rekao je Božović, ističući da u posljednja dva vijeka književnost, umjetnost, kultura nikada nisu bili pod ovako dalekosežnim izazovima kao danas.
-Ti izazovi zasjecaju samo središte ne samo opstanka književnosti, umjetnosti, kulture, nego i samo središte osnovnih društvenih pitanja, i samo središte postojanja naše egzistencije. Književnost, umjetnost, kultura jesu marginalizovani kako to nikada nisu bili u modernoj istoriji, i oni se, zapravo, nalaze na samim rubovima javnog prostora. Da bi književnost imala važnu ulogu, da bi bila podsticajna i motivišuća sila, da bi bila instrument pomoću koga možemo da mijenjamo stvarnost i svijet koji nas okružuje, neohodno je da književnost živi punim životom, a ne samo da preživljava na rubovima javnog prostora. U ovom trenutku, najmanje u ovih dvadeset godina, možemo vidjeti u širokim evropskim razmerama da književnost više ne oblikuje ideje koje se potom preseljavaju u društvene rasprave, kao što je to bilo u XIX i XX vijeku.
To, prema njegovim riječima, ne znači da nema velikih pisaca, da nema velikih knjiga, velikih ideja, važnih tema i pitanja u savremenoj književnosti.
-Naprotiv, to znači da te velike ideje i teme, te knjige, ti važni izazovi koje nam savremena književnost ispotavlja, zapravo, više nisu u javnom prostoru i ne komuniciraju sa širokim krugovima čitalaca, publike. Onaj prostor koji je nekada zauzimala književnost, kultura, umjetnost, te velike sile modernih vremena, danas je preuzela zabava. Naselili su ga rijaliti formati, tabloidi, naselila ga je puka demagogija. Ta demagogija je, zapravo, jedan od ključnih uzroka i očeva i osnivača jedinog političkog pokreta koji ujedinjuje savremeni svijet, a to je populizam.
Populizam, kako je istakao Božović, iscrpljuje snage, zatomljava društvene mogućnosti, guši razvoj, i lični, i socijalni, i zajednički, i možemo vidjeti da on nije samo kulturni izazov, nego i totalitarni.
-Ako nema kulture, a ima previše besmislene i lakomislene zabave, ako nema književnosti i umjetnosti, a ima rijaliti formata, onda mi, zapravo, postajemo puke marionete, puke individue kojima je lako upravljati, koje je lako demagoški pokretati za bilo koje cviljeve. Zato smatram da je danas pravi izazov i poezije, i kulture, i umjetnosti u tome da obnove svoju javnu ulogu, ne da bi pisci bili popularni kao što su nekada bili, ne da bi bili uticajni lično, nego da bi njihove knjige, njihove ideje, njihove teme imale taj širi odjek, i da bi komunicirale sa širokim krugom ljudi. Jer, društvo će biti bolje ako se suočava sa važnim idejama, a ne sa besmislenim sadržajima, sadržajima koji, zapravo, guše svaku vrstu kritičkog dijaloga, svaku vrstu razgovora, svaku vrstu slobodnog razmišljanja o temama koje nam i danas moraju biti važne.
Govoreći o marginalnom mjestu književnosti, umjetnosti, kulture u javnom prostoru, Božović je posebno istakao da se to nije slučajno dogodilo, nego je rezultat dobro isplaniranog, globalnog političkog projekta čiji je cilj masovno manipulisanje ljudima, i jedan čovjek koji upravlja svima.
-Glavni izvori manipulisanja su, s jedne strane, stalna proizvodnja strahova – nekad su uzroci strahova unutrašnji, nekad spoljni neprijatelji, nekad ekonomska kriza, migranti, neki ljudi koji navodno dolaze u naš svijet da nam upropaste taj divni svijet u kojem mi živimo, nekada su to intelektaulaci. Sada su, recimo, intelektualne elite na tapetu, proglašene su za najveće opasnosti koje čovječanstvo danas ima. Ali, kako god bilo, stalno se stvaraju neki neprijatelji, i stalno se govori o nekim dramatičnim opasnostima, što svakodnevno gledamo na naslovnim stranama naših tabloida i prodržavnih medija.
Kako je naglasio Božović, “unutrašnji neprijatelji” su ipak najopasniji, oni su suma svakog neprijateljstva.
-Pogledajte, recimo, koliko je dramatizovan i radikalizovan jezik javne komunikacije. U tom jeziku mi stalno svjedočima o nekim propastima – bilo da se najavljuju novi ratovi, govori o kupovini najsavremenijih oružja koje po pravilu kupuju zavađene zemlje, osiromašene, razvaljene kao ove naše balkanske države, bilo da se govori o tome kako padaju hiljadugodišnje kiše, ili kako će gromovi i oluje da unište ove ili one balkanske zemlje, ili kako ćemo da postradamo od najezde skakavaca. Društvo se, dakle, stalno suočava sa opasnostima i neprijateljstvima, teorije zavjere su se obnovile u najvećem mogućem stepenu i stalno se stvaraju novi sukobi, jer je na principu podjeljenosti u društvima lako vladati.
Ono što je najzanimljivije u svemu tome, kako je istakao Božović objašnjavajući današnje kulturne, društvene i političke okolnosti, jeste obnova kulta vođe, kulta ličnosti, iako je dio evropskog i svjetskog čovječanstva u jednom ideološkom trenutku proživio to vrijeme koje se završilo padom Berlinskog zida, i naivno povjerovao da se više nikada neće vratiti…
-Mi možemo vidjeti ne samo danas, i ne samo ovih nekoliko posljednjih godina, da je jedina sistematska i jedina besprekorna gradnja kojoj možemo prisustvovati u našim društvima upravo gradnja kulta ličnosti. Sve druge gradnje su sporne – kada se asfaltiraju ulice, mijenjaju gradski pejzaži, identitet starih i novih gradova…, svuda ima toliko spornih stvari, od onih koje su stvar masovne korupcije, do onih koje su izraz građevinske nesolidnosti. Ali, kada je riječ o kultu ličnosti, tome se pristupa planski, sistematski, i čitave društvene sile se uprežu da bi se otvorio put jednom vladara, umjesto da se sve te snage i svi ti resuri ulože u razvoj društva. Ali, dokazano je da se društvo ne može razvijati tamo gdje vlada kult ličnosti, i da jedini put do društvenog prosperiteta vodi preko javnih kritičkih rasprava i političkog dijaloga.
Prema Božovićevim riječima, mora se obnoviti ideja razgovora, a književnost, umjetnost, kultura, danas imaju misiju da nađu snagu da se izbore za dominantno mjesto u javnom prostoru koje su nekada imali.
-Književnost mora postavljati pitanja i davati odgovor, sva ona pitanja koja su bunt prema svakom sistemu. Jer, pisac, intelektualac bi po svojoj definiciji morao da bude angažovan. A ono što je danas jedno od pogonskih goriva populizma je odmazda prema intelektualnim elitama. Stalno se govori da su one odnarođene i da one, zapravo, onemogućavaju društveni razvoj stvarajući neku vrstu nejednakosti, ili diskriminišući određene društvene ili neke druge slojeve. One se pokazuju kao suštinska opasnost, a to je naročito pogubno u malim, siromašnim društvima poput ovih naših, koja nemaju druge resurse za razvoj, koja nikada nisu imala neku bogatu ekonomiju, ili neku prosperitetnu politiku, ili globalnu inicijativu. Jedini talasi razvoja u takvim zemljama su bili kada se stvarala kritična masa odgovornih intelektualaca i promišljeno oblikovanih elita. Ako se elita odbaci, ako se proglasi za unutrašnje neprijatelje, za protivnike vlasti, za nešto što je dostojno prezrenja, a to sve čujemo svakoga dana i svakodnevno možemo prisustvovati tim obredima odbacivanja elite, onda to, zapravo, znači da su se društva, i oni koji upravljaju njima, potpuno odrekli ideje razvoja, da im razvoj nije potreban, i da im odgovara sadašnje stanje.
Kako je naglasio Božović, između književnosti i društva, odnosno, književnosti i javnih poslova, uključujući i politiku, mora da postoji asimetrični odnos.
-Književnost, umjetnost, kultura se moraju neizostavno zalagati za vlastitu autonomiju, i to je jedini način da obnove svoj uticaj, svoj značaj, i da budu važni svojim savremenicima. Na drugoj strani, moraju sačuvati i snagu i inspiraciju da se mješaju u javne politike, da se mješaju u savremena pitanja, da budu angažovani, da govore o stvarima koje su važne i koje se tiču svih nas. I moraju da se izbore za tu situaciju. S druge strane, postoji i širi problem same savremene književnosti koja u jednom trenutku, ostajući bez socijalne funkcije, nije osmislila neku drugu, novu funkciju zbog koje bi bila zanimljiva, značajna, i pripadala jednom širem krugu javnosti. Tu angažovanu, socijalnu funkciju književnost mora da obnovi, ukoliko želi da povrati svoj ugled i uticaj – rekao je Gojko Božović.
17.07. – Vijesti