Dragoslav Fredi Stanisavljević u intervjuu za “Vijesti” kaže da Grad teatar za njega predstavlja jedan od najznačajnijih evropskih festivala kulture i umjetnosti, priča o džez muzici i ulozi vještačke inteligencije u muzici
Dragoslava Fredija Stanisavljevića, izvršnog direktora Muzičke produkcije Radio televizije Srbije, mnogi smatraju misionarom srpskog džeza.
Diplomirao je trubu (master studije) i muzičku pedagogiju. Dobitnik je značajnih nagrada na muzičkim takmičenjima u nekadašnjoj Jugoslaviji, kao i festivalskih i specijalnih nagrada u oblasti klasične muzike. Trubu svira od svoje 11. godine, studirao je na džez odsjeku Muzičke akademije u Gracu, a do sada je sarađivao sa mnogim svjetskim velikanima džeza. Ovog ljeta, tačnije 5. jula, Big Band RTS otvorio je 37. festival Grad teatar u Budvi.
Stanisavljević ističe da saradnja sa Gradom teatrom traje dugo i da mu predstavlja veliko zadovoljstvo što su Big Band RTS i Uroš Perić otvorili ovogodišnje izdanje festivala.
“Dosta smo sarađivali krajem devedesetih i početkom 21. vijeka, stalno je bilo angažmana u kojima je učestvovala Muzička produkcija RTS-a. Onda se desila jedna pauza, ali smo zatim sticajem lijepih okolnosti ponovo krenuli u saradnju i kvalitetne nastupe, koje je prepoznao i menadžment Grada teatra, a htio bih da iskažem posebnu zahvalnost direktorici JU Grad teatar Mileni Lubardi Marojević koja je uvijek imala sluha da određene programe delegira. Tako da smo posljednjih godina imali lijepe nastupe i radujemo se svaki put kada dobijemo poziv”, kaže on, između ostalog, u intervjuu za “Vijesti”…
U posljednjih par godina ste uspješno i otvarali i zatvarali festival Grad teatar, svečano otvaranje 37. festivala Grad teatar je ove godine bilo 5. jula na platou između hotela Avala i Mogren u 21h. Šta smo tamo bili u prilici da čujemo tokom koncerta?
Pravu muzičku poslasticu, gala evergreen u duhu i znaku Rej Čarlsa. Internacionalni solista Uroš Perić koji je stvarno najautentičniji muzičar koji svira i pjeva muziku Rej Čarlsa sa Big Band-om RTS-a. Na svakom koncertu koji smo održali bilo gdje u regionu, a i on svuda po svijetu, čak je i u Las Vegasu pjevao sa ćerkom Rej Čarlsa, uvijek se tražila karta više i publika uvijek ode potpuno bez teksta nakon koncerta.
Kako razmišljate o festivalu Grad teatar? Da li je ostao regionalni festival ili je prešao granice regionalnog, posebno imajući u vidu sjajan muzički program?
Muzički ništa ne treba mijenjati jer je sve zastupljeno, klasična muzika, džez, crossover. A festival ne može biti regionalni ako traje toliko godina, koji traje toliko nedjelja i ima toliko programa. Vi u Evropi nemate puno takvih festivala. Grad teatar, ne samo u ovom trenutku, već odavno za mene predstavlja jedan od najznačajnijih evropskih festivala kulture i umjetnosti uopšte.
Džez je izrazito popularan kako u Crnoj Gori i Srbiji, tako i na Balkanu. Odakle potiče naša ljubav prema tom muzičkom žanru?
Mi u regionu, posebno u državama koje su bile dio velike Jugoslavije imamo jak pečat i nasljeđe džeza. Jedan od glavnih razloga je vjerovatno to što je nakon Drugog svjetskog rata, kada je prvih godina džez bio anatemisan i zabranjivan, došlo do jedne nagle promjene. Tada je Josip Broz Tito na pitanje našeg čuvenog doajena Vojsilava Bubiše Simića: ”Da li je istina, druže predsjedniče, da Vi ne volite džez?”, izjavio: “Nije istina, ja volim džez, ali više volim autentičniji afrički”. Šta god to značilo. Ali u tom trenutku kreće velika podrška džezu, te neke 1947, 1948. godine. To je bila takva podrška da mi postajemo jedna od jačih scena u Evropi. Imate taj kontinuitet koji traje preko 50 godina, šest Big Bandova je bilo u nekadašnjoj Jugoslaviji, svaki regionalni centar je imao džez orkestar. Tako da imamo jaku scenu, imamo festivale koji traju decenijama, sjajne muzičare koji su prevazišli lokalitet, riječ je o svjetskim imenima poput Duška Gojkovića kog smo izgubili ove godine. Moram da spomenem i Budvanina Nikolu Mima Mitrovića, zatim Šuleta Jovovića koji je danas jedan od boljih evropskih gitarista, koji prevazilazi svoju scenu. Imamo jaku tradiciiju kada je džez u pitanju i sve ovo što se dešava, a vezano za džez muziku, je potpuno prirodno.
Imamo li mlađih talenata koje interesuje džez muzika?
Naravno da imamo. Džez je ušao u školski sistem, mi već 30 godina u Beogradu imamo džez u srednjim školama. Posljednjih 15 godina i na Akademiji. U Podgorici, takođe, u srednjoj školi imamo džez i nadam se da će ovdje ući u visoko školstvo. Dakle, samim tim vezujemo djecu da mogu da ostanu jer su te diplome sada priznate. U moje vrijeme mi smo morali da odemo na studije u inostranstvo jer ovdje nije bilo visokog školstva. Tako da djece ima, imaju šta da čuju i nauče, imaju razloga da ostanu. Danas je vrlo jednostavno sjesti u avion i otići na koncert, sve je povezano danas. Mislim da ne bi trebalo da imamo strah za budućnost kada je u pitanju umjetnička muzika, a samim tim i džez.
Šta je to posebno kod džeza što ga izdvaja od svih ostalih muzičkih žanrova? Zašto ste se Vi opredijelili za džez?
Mi smo svi prvo svirali klasičnu muziku, a klasična muzika je imala svoj početak, svoj razvoj i svoj kraj. Klasična muzika se ne razvija sigurno posljednjih 100 godina. Ni džez se više ne razvija jer je i on imao svoj početak, svoj razvoj i svoj kraj. Ali njegov početak se prirodno naslanja na završetak klasične muzike. Komponuje se i danas klasična muzika, ali ona nije stilski autentična kao što su postojali stilovi poput baroka, romantizma, klasicizma. Džez je, za nas muzičare, bila nadgradnja gdje mi možemo mimo pisanog teksta, a shodno muzičkim pravilima koja postoje, da ispričamo neku priču u vidu improvizacije. I to je bila jedna vrsta slobode koja je nama bila primamljiva i ta melodičnost u džezu, uz improvizaciju i poliritmiju, uz mogućnost onog posljednjeg ja, je nas sve negdje pelcovala da se okrenemo ka džezu do dan-danas, naravno, uz sve uvažavanje i slušanje klasične muzike i ostalih pravaca. Džez je tu partikularan od svih muzičkih stilova.
Koji su Vaši naredni planovi kada je Muzička produkcija RTS-a u pitanju?
Imali smo sjajan koncert hora “Kolibri” na Gradu teatru, zatim i na otvaranju festivala Big Band koji slavi 75 godina od osnivanja. “Kolibri” slave 60 godina. Imamo i jubilej Muzičke produkcije RTS-a, 60 godina od osnivanja. Sljedeće godine nam je i veliki jubilej hora, 85 godina od osnivanja. Naravno, orkestri rade punom parom u proizvodnji i određenim koncertnim aktivnostima. Simfonijski orkestar je prije par nedjelja imao fantastičan koncert sa svjetskom divom operske muzike Anom Netrepko. Pripremamo se za nove izazove, CD izdanja, to je jedna kompleksna priča sa sedam ansambala i 250 zaposlenih muzičara koji stalno rade. Mi smo usred sezone koja je kalendarski objedinjena, tako da smo mi sada na polovini. Big Band se priprema za veliki susret Jumbo Big Bandova sa kolegama iz HRT-a i Radio Televizije Slovenije. To će biti tri koncerta na jesen u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Simfonijski ide u svoju sezonu, otvara uskoro veče posvećeno Rahmanjinovu, 100 godina jubileja, tu su rekvijemi, nastupi, nekoliko CD izdanja tokom godine. Imamo mnogo planova.
Odrodili smo se od onoga što nam je bilo prirodno i sada tako živimo
Kada govorimo o tradiciji i jubilejima, koje je Vaše mišljenje o ulozi vještačke inteligencije u muzici?
Mi treba prvo da pogledamo u svoje dvorište. Čovjek odavno ne stvara mnogo kada je umjetnost u pitanju. Tako da nije dobro sada a priori napadati digitalizaciju jer tu jeste riječ o jednoj vrsti digitalizacije. Mi možemo da kažemo da ne može ništa da zamijeni ljudsku emociju, stvaranje umjetnosti i komponovanje, intrepretiranje. Ali mi odavno ne stvaramo, mi i dalje čitamo slične knjige kada je ozbiljna umjetnost u pitanju, mi i dalje gledamo izložbe slika koje su već odavno naslikane, poezija skoro da ne postoji, muzika se ne stvara na način kako se stvarala. Mi smo se već odrodili od onoga što nam je bilo prirodno i to je neko današnje vrijeme koje mi živimo. Ta digitalizacija je uzela svoj danak i sada mi treba da napadamo neke napretke, a mi sami ne napredujemo. Mi da napredujemo nama se ne bi desilo posle kovida ovo što nam se desilo. Potpuno je bilo prirodno da nakon jedne takve pošasti čovječanstvo krene u renesansu, da se okrenemo jedni drugima. Ne, mi smo krenuli u neki bezbjednosni rizik, sukob koji ne znamo gdje će nas odvesti. Ne bih želio sada da skrenem u ulicu koja je politička, ali razumijete o čemu pričam. Mi pokazujemo da nismo odavno zreli za mnoge stvari, a čovjek kada nije zreo ne može ni umjetnost da stvara. Tako da ja ne bih sada dao sud o južnokorejskom robotu dirigentu koji je prije neki dan držao koncert. Neka to ide kako ide, mi ne možemo mnogo da utičemo.
Bah bi i danas radio po svome
Da li Vas je strah od toga šta bi budućnost mogla da donese, a u vezi sa vještačkom inteligencijom i muzikom?
Ne može da me bude strah. Ako Baha nije bilo strah da pod svijećom piše fuge sa desetoro djece oko sebe i da ide 20 kilometara kroz mećavu da sluša koncerte, kako uopšte umjetnik da ima strah od bilo čega. Ne vjerujem ni da bi ga danas bilo strah jer bi Bah radio ono što iz njega izlazi. I mi to treba da radimo, a neka nam svi digitalni fenomeni budu pomagala.
6.07. – Vijesti