Moderator večeri je bio Janko Ljumović, profesor, pisac i producent koji je kazao da je teatrološki pristup i istraživanje istorije nacionalnog pozorišta Hrvatske bitan element koji Snježana Banović povezuje sa savremenošću.
Književni program 37. festivala Grad teatar sinoć je nastavljen gostovanjem Snježane Banović, rediteljke, teatrološkinje, spisateljice i redovne profesorice na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
Moderator večeri je bio Janko Ljumović, profesor, pisac i producent koji je kazao da je teatrološki pristup i istraživanje istorije nacionalnog pozorišta Hrvatske bitan element koji Snježana Banović povezuje sa savremenošću.
“Tu onda dolazimo i do tog važnog njenog djelovanja koje jeste aktivističko i javno jer Snježana i kao publicista i kolumnista vrlo javno djeluje u prostoru Hrvatske i regiona. Taj aktivizam i Snježanina veza ne samo unutar akademske zajednice već i u okviru civilnog društva je izuzetno važna. Knjige, studije i tekstovi čiji je autor Snježana Banović sadržajno, inovativno, hrabro i lucidno ulaze u polje pozorišne umjetnosti, teatrologije, studija kulture, kulturne politike i kulture sjećanja.”
Banović je zahvalila Ljumoviću na komplimentu, publici što je u velikom broju posjetila ovo veče, ali i istakla da joj je ovo peti put da boravi u Budvi.
“Naprosto sam presrećna da imam toliku publiku, kolege, upravu Grada teatra kojoj se zahvaljujem na pozivu. Izuzetno cijenim ovaj festival i čast mi je biti u žiriju za dodjelu nagrade “Grad teatar”, kazala je ona nakon čega je govorila o svojoj knjizi “Država i njeno kazalište”.
“Ta knjiga je izašla iz jedne nužnosti i moje frustracije. Kada sam počela razmišljati o doktoratu to je bila jedna faza u mom životu kad sam odlučila zauvijek prestati da se bavim režijom, krenula sam na doktorat i bilo je teško naći temu. Bila sam protiv toga da mi mentor odredi temu, smatrala sam da moram u sebi naći strast koja će me vući makar pet godina dok budem pisala svoju prvu knjigu u životu s kojom ću dobiti tu akademsku titulu. Tu je jako važna ta moja frustracija jer hrvatska teatrologija ima jedan veliki problem, voli da prećuti. Tepisi su omiljeni rekvizit, ‘ajmo što više pod tepih staviti kad imamo neki problem. Naročito kada dođe pitanje nekih zajednica i stvari u koje su umiješani Srbi, to je omiljena stvar u Hrvatskoj. Onda je za vrijeme socijalizma koji je bio izuzetno plodan što se tiče teatrologije, istorije pozorišta i uopšte istorije došlo do jednog prećutnog dogovora da se vrijeme NDH stavi u neke enciklopedije tako da se ono preskoči. Mi smo se nekako razumjeli da u tom periodu nije bilo ništa i niko se toga nije dohvatio. Ja sam svom mentoru kazala da hoću da se bavim pozorištem za vrijeme NDH, jer je ono tada bila centralna ustanova za propagandu. Isti ljudi koji su tu radili 1941. godine nastavili su da rade i 1945. godine i ja samo znam da se tu dogodila neka drama koja nije imala žrtve, nije niko izgubio život, ali neki jesu stradali. Bili su kažnjeni na nekim sudovima časti i mi smo imali tih par rečenica u našim udžbenicima i teatrološkim knjigama, a najbolje su bile od Nikole Batušića, u tom trenutku mog mentora, unuka Branka Gavele, koji je odigrao jednu vrlo važnu ulogu i u tom razdoblju hrvatskog pozorišta”, kazala je Banović i dodala da je na početku pisanja imala samo mitove umjesto literature, te je morala posjetiti arhive.
“Pozorište je najviše zavisno od politike u Hrvatskoj, jer su Hrvati jako poslušni i pozorište im je kroz razne periode bilo poslušno. Ja sam tražila momente pobune i bilo ih je samo nekoliko, a ta važna se dogodila upravo za vrijeme HNK 1942. godine kada se ta glumačka skupina na čelu sa Vjekom Afrićem pobunila i napustila “Fausta” nakon premijere i rekla “odosmo mi u partizane”. To je meni bilo interesantno, jer sam znala da se tu ipak nešto događalo osim nacističke propagande, odnosno ustaške propagande. Nismo više u socijalizmu kada ja to pišem, već u novoj Hrvatskoj, u kojoj Franjo Tuđman i njegova elita imaju ambivalentni stav. Oni bi htjeli nešto, ali ne smiju reći šta. A ne bi, jer ipak jer je tu bio Jasenovac, ako mi nešto kažemo, Srbi će spomenuti Jasenovac, pa nećemo ga njima dat, ‘ajde nećemo ni mi o tome. Pitali su me zašto pišem o pozorištu za vrijeme Drugog svjetskog rata jer je to bila diktatura, a ja mislim da je tu bilo više od diktature. Tako ja kroz razgovore vidim da niko neće čitati tu moju knjigu. Međutim, Batušić je preminuo, ali mi je rekao da ću naići na pismo njegovog djeda u kom je on pisao Paveliću i dokazivao mu da je on pravi Hrvat. Ja sam tako došla do arhiva, jer naprosto nije bilo ničega. Ja sam krenula da kopam i provela sam tri godine u arhivima i to je najljepše doba mog života, pored mojih brakova”, kazala je Banović.
Za pisanje druge knjige “Kazalište krize” “krivac” je kolega kog Banović nije imenovala, ali je otkrila kako je protekao susret prilikom kog je dobila ideju za pisanje.
“On je bio užasno razočaran kada je saznao da knjiga o ustaškom pozorištu nije apologija. On je desničar i reditelj, on me sreo na ulici i rekao mi da je on to prelistao. Zatim mi je rekao da imam dug i da treba isto tako kritično da napišem i svoje partizane. On je meni ubacio bubicu u glavu. Nisu to bili moji partizani, ali okej, on je to sebi tako posložio u glavi. U Hrvatskoj svi stavljaju ljude u fioke, ja sam u fioci partizana, nisam znala. Htio je da me isprovocira, ali on je meni dao ideju i ja sam godinu dana u pauzi između dvije knjige došla na ideju za novu knjigu. Tako da nije svaka loša namjera protiv tebe, nekad loše namjere motivišu, kao što je ta njegova provokacija. Pet godina sam živjela sa tom knjigom o pozorištu prvog razdoblja 1945-1955. godine u Jugoslaviji. Đilas je tada bio najodgovornija ličnost za kulturu, a Zogović za književnost i cijeli taj kompleks oko socrealizma, zašto ga je bilo nemoguće implentirati u pozorištu, zašto je svako tumačio na svoj način kako se glumi i režira na socrealistički način. Moja knjiga je posvećena četvorici mladih glumaca koji su na neki način stradali u tom periodu 1941. godine iz mnogih razloga, a najviše zato što su bili ili Srbi ili Jevreji ili komunisti. Oni su stradali zbog svojih uvjerenja i života. Shvatila sam tek da ta moja knjiga ima smisla kada sam je predstavila svojim studentima, jer su shvatili da ovaj sistem, ova Tuđmanova demokratija u kojoj su se rodili nikada neće reći ili priznati da se to sve desilo. I to što nisam pisala apologiju ustaša već kritično naučno djelo. To mi desničari ne mogu oprostiti, dok mi s druge strane ljevičari ne mogu oprostiti što nisam bila jako neprijateljski nastrojena. Ja sam s tom knjigom postala naučnik, nisam imala uzore osim Batušića kog tada nije bilo, ovi ostali me nisu ni zanimali jer me nisu ničemu oni naučili.”
Banović je kazala da je hrvatsko pozorište izrazito konzervativno.
“Uvijek je bilo konzervativno, ono to ima u svojoj kičmi, voli da bude konzervativno. Kada neko iskorači teško mu je izdržati. Branku Brezovcu nije bilo lako, on je odlučio da bude svoj, da izdrži i da se ne mijenja, imao je podršku ali je potekao iz studentskog pozorišta. Dokaz toj mojoj hipotezi, a zapravo nije ni hipoteza nego istina, jeste hrvatski “Hrvatski Faust”, drama Slobodana Šnajdera. Hrvatsko pozorište nije smoglo snage da u Zagrebu prikaže tu dramu, a ta drama govori o svemu onome o čemu govori moja knjiga. Šnajder je prošao kroz isti research o NDH kao i ja, s tim da je on osamdesetih godina objavio tu dramu, a ja dvijehiljaditih. Za sve ovo vrijeme ta drama još uvijek nije izvedena u Zagrebu. Svuda je bio, ali nakon devedesetih više nije bio. To je strah”, kazala je Banović i dodala da ima utisak da se uvijek bori te da je niko neće objaviti.
“Ima samo jedan portal, ali moram paziti jer su oni pred ukidanjem jer su previše kritični. A finansira ih Ministarstvo kulture na čijem čelu je osoba koja o kojoj ne bih pričala. Ja sve što radim vučem u nastanak, tražim uzrok svake pojave u hrvatskom pozorištu od kog se zgražavam i onda pišem, ali se moram uvijek vraćati na uzrok, jer smatram da u Hrvatskoj postoji taj veliki pokret nekulture zaborava. Ja sam mlađa deset godina od Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić i od svih tih “vještica iz Rija”. Ja sam dobila otkaz iz HNK tačno deset godina nakon Mire Furlan, ali pošto nisam bila neka zvijezda niti je to bilo vrijeme, onda taj moj otkaz nije odzvonio. Ja nisam pustila da ne odzvoni, ja sam se borila do kraja sa tim strukturama. Prošla sam kroz sva ta iskustva i mene to uopšte ne brine, ja sam skoro došla do penzije i što bih brinula da li ću nešto napisati i hoću li se nekome zamjeriti. Oni svi zamjeraju i kažu “to je ona što piše te svoje knjižuljke”, tako zovu moje knjige. Hajde da vidimo te njihove “knjižuljke” pa da ih uporedimo, makar po stranicama i to je neka analiza.”
Govoreći o svojoj najnovijoj knjizi, Banović je otkrila da je riječ o njenoj ličnoj istoriji grada Zagreba osamdesetih godina prošlog vijeka.
“Ima i (Stipa) Šuvara i Ljubiše Ristića i (Džonija) Štulića, to je moja lična istorija, istorija mog grada Zagreba i moje države Jugoslavije. Ja se ježim od izraza bivša Jugoslavija, kada budu govorili bivša NDH i bivša Austroguarska onda ću i ja govoriti bivša Jugoslavija. To je mapiranje mog odrastanja u porodici, rokenrolu u Zagrebu osamdesetih koji je bio lud, o novom talasu hrvatskog pozorišta. Bilo je tu mnogo zanimljivih stvari. Moj ulazak u taj hram, tako se i zove jedno poglavlje “ulazak u hram”, svijet koji mi je promijenio sve u životu i ta odluku bih uvijek ponovila iako je bilo teško. Unutra su bili ljudi koje sam poznavala i koje sam sretala i zahvaljujem im se što sam od njih mnogo naučila, od Džonija (Štulića) do Ljubiše Ristića pa do Stipe Šuvara, Igora Mandića i svih tih ljudi koje sam upoznala kao mlada cura. Bilo je i puno anonimnih ljudi od kojih sam mnogo naučila, a kojih više nema. Ima više mrtvih nego živih, previše.”
Uslijedila su pitanja publike kojom prilikom je akademik Siniša Jelušić Snježanu Banović nazvao Hanom Arent hrvatske teatrologije i pitao je kako gleda na savremeno hrvatsko pozorište i da li ima pomaka. Banović je odgovorila da nema prijatelje u hrvatskom pozorištu, niti ima želju da mu se vrati.
“Mislim da je problem sa hrvatskim pozorištem to što je ono duboko malograđansko. Postoje pojedinci i projekti koji bljesnu, ali to je kao snijeg na toplom tlu. To se ne zadrži, ti ljudi se ne podržavaju, oni gladuju, moraju promijeniti posao. To je jedan sistem koji jede svoju djecu i to je strašno. Ministarsvo kulture ne brine o svojim umjetnicima, oni imaju utisak da dosta raznoliko sve pokrivaju. Ne postoji strategija, već kako dođe, kako je ko poslušan. Hrvatsko pozorište živi u strahu, ne mogu pohvaliti ništa od toga. Poslušnost, sprega sa politikom zbog novca, strah i to je to. Nažalost, mislim da neću dočekati promjenu te paradigme.”
Teatrologa Ivana Medenicu je zanimalo šta je studentska scena porodila, a da je još uvijek vitalno u hrvatskom pozorištu danas te kako bi mapirala tekovine studentske scene. Banović je kazala da je sve krenulo na krilima 1968. godine.
“U Zagrebu su se razvila krila neviđena do tada, a nezamisliva danas. Danas nemamo nijednu studentsku trupu, ne postoji. I postojanje nekih institucija koje su u sebi razvijale taj neki potencijal, recimo to je Teatar ITD i Vjeran Zuppa. Danas je nezamislivo da osoba sa 26 godina dobije neki teatar da ga vodi. Kao što je bilo nezamislivo da osoba sa 35 godina dođe na čelo HNK, kao što je došao Marijan Matković 1949. godine, veliki hrvatski pisac, dramatičar i kritičar. Danas su to djeca, to su naši studenti kad se vrate na master. Cijela ta finansijska situacija, gradske strukture, promjena politika, sveopšta demokratizacija. Nema to veze sa 1971. godinom, jedino studenti su se bunili. To je sve bila studentarija koja je završila tada u zatvoru, nisu bili njihovi roditelji. Studentski teatar se tu prirodno razvio, ugušio sam u sebi krajem osamdesetih, a devedesete definitivno. Nije ostalo ništa osim Brezovca koji još uvijek režira svoje predstave na svoj način i u svom maniru, to je već debeli manirizam. Čovjek ima elan, u Bitoli sada režira. To je zapravo jedini čovjek iz pozorišta sa kojim se družim.”
Pitanja publike na Trgu pjesnika su se pretvorila u razgovor, a Sinišu Jelušića je zanimalo šta se događa sa Krležom, a Banović je kazala da se on institucionalizovao.
“Vodio je neke velike projekte, neke je i smislio. On se bavio kulturnom politikom, tim svojim uticajem je za neke ljude postao značajan jer je osnivao institucije koje i danas žive kod nas. Obnovio je Zadar nakon bombardovanja, imao je konkretne poslove i bilo mu je stalo da ima dobar odnos s Titom. Tu je tajna njegovog povlačenja u smislu tog glasa u pustinji kako bi on to rekao, a kojeg više nije bilo. Htio je biti dobar s Titom i bio je do kraja. Ja u ovoj novi knjizi “Kronika sretnih trenutaka – odlomci iz ludih Osamdesetih” prenosim taj “in memoriam”. Malo smo zaboravili kakav propagandistički “in memoriam” Krleža, čovjek takvog stila, piše u dvije rečenice kada umire Tito. To je nešto nevjerovatno. Bela Krleža je tu svoje odigrala sa svojim aspiracijama da bude prvakinja HNK, do svoje šezdeset i neke je igrala barunicu Kasteli. Ima mitova koji se nikada neće srušiti. Ja sam pokušala prebrojati sve što su njih dvoje, odnosno ona odglumila za vrijeme NDH. To je jedan niz bez kraja. Šta je sve morala odigrati u HNK pred Pavelićem da bi oni ostali u životu i da dalje žive u svom salonu. I onda su prešli u drugi salon. Te ilustracije njenih proslava za vrijeme poslijeratne sirotinje, kada slave i zabavljaju se. A bili su siromašni kao miševi kada su se uzeli, imali su kišobran. Igor Mandić ima jedan sjajan naslov koji kaže “Krleža od glave do 1945“.
15.08. – Vijesti