Pjesma je mjesto razgovora sa sopstvenom dušom

Riječ je o knjizi koja je ove godine ovjenčana uglednim nagradama „Meša Selimović“, kao i „Zmajevom nagradom“ Matice srpske. Takođe, publika će po prvi put biti u prilici da čuje i stihove iz najnovije Šaponjine pjesničke zbirke „Slobodno oko“, dok će razgovor sa autorom voditi književnica Slavica Perović.

• Naslov zbirke „Slobodno oko“ nosi snažnu simboliku. Šta za Vas znači slobodno oko – da li je ono prije svega način gledanja ili način življenja?

– Način življenja je posljedica načina gledanja, kao i načina razumijevanja stvari. Slobodno oko nam daje mogućnost da razumijevamo svijet viđen, kako sa najviših i najdaljih, tako i sa najdubljih tačaka.

• Koliko je u ovoj zbirci prisutna biografska dimenzija, a koliko iskustvo koje pripada svima nama?

– Umjetnik uvijek kreće od biografskog, a u književnosti, ako je uspješna, stigne se tamo gdje se stigne – do zavodljive fikcije drugima, najpre, a zatim i do arhetipa koje čitaoci prepoznaju kao svoje dubinsko iskustvo. Stigne se i do ljepote pred kojom smo zadivljeni.

Upravo taj prostor individualnog iskustva koje postaje i kolektivno najstvarniji je prostor je pjesme.

• Vaša poezija često spaja svakodnevno i metafizičko. Gdje se, po Vašem osjećanju, završava vidljivo, a počinje ono nevidljivo?

– Živimo u svijetu vidljivog koji nije svakome vidljiv na isti način. Ljudi imaju različite perceptivne slike vidljivog svijeta i tako grade svoj unutrašnji svijet, svoje ja. Često se dešava da ono što je za nekoga vidljivo i jasno, za drugoga ostaje neprimijećeno i nevidljivo. Znači, treba pojačavati percepciju da bi bolje vidjeli one slojeve vidljivog koji nepažljivima i neuvežbanima izgledaju nevidljivi.

• Čini se da su tišina i pogled među glavnim junacima ove knjige. Zašto su Vam upravo oni važni?

– Tišina, kao zaustavljeno vrijeme, postaje prostor u kome se može razgovarati sa vlastitim dušom. No, nije samo akustička tišina dovoljna za taj razgovor. On mora biti pokrenut inicijacijom od druge duše.

• U vremenu brzih slika i kratke pažnje, može li poezija da zaustavi čovjeka?

– Kako živimo u izrazito ubrzanom vremenu, književnost uopšte, a poezija pogotovo, jedan je od najboljih načina da usporimo vrijeme i da stignemo do sebe, pa i sopstvene duše.

• Mislite li da se pjesma pronalazi ili nastaje dugim radom?

– Hajde da kažemo to ovako: Pjesma nastaje dugim radom na pronalaženju načina da u jednom trenutku izbije kroz pjesnika, da obznani ljepotu svijeta iz koga dolazi u ovom našem matematički predvidljivom svijetu u kome živimo.

• Da li pjesnik piše da bi razumijeo svijet ili da bi ga prihvatio?

– Nisam siguran da pjesnik zna zašto piše. Svakako ne zbog statusa u ljudskom društvu. Pjesma je često pomoć pjesnikovoj duši da opstane u svijetu u koji je bačena. A istu vrstu pomoći ukazuje i čitaočevoj duši.

• Šta Vas danas najviše inspiriše – ljudi, putovanja, sjećanja ili tišina?

– Kada je pjesništvo u pitanju, bliži mi je pojam inicijacije, od pojma inspiracije. U momentu kada smo energetski inicirani da provirimo u drugi svijet, pjesma može da nastane. A drugi ljudi, naša putovanja, naše tišine i sjećanja samo su dio iskustva naših bića. Iskustvo duše, naše i druge, s kojom stupamo u kontakt, krucijalno je pjesničko iskustvo koje nas inicira u svijet pjesme kao umjetničkog akta.

• U kojoj mjeri je „Slobodno oko“ nastavak Vašeg dosadašnjeg pjesničkog puta, a u čemu predstavlja novi početak?

– Svaka nova knjiga za pjesnika je novo iskušenje i novi početak, a istovremeno i nastavak. Piše se sa cjeloživotnim iskustvom, kao i iskustvom drugih knjiga, i napisanih i čitanih, ali uvijek kao poglavlje sasvim nove priče. Pred pjesnikom, kao i pred svakim istinskim stvaraocem, uvijek postoji imperativ novog. Ponavljanje već ispisanog bilo bi dosadno i pjesniku i čitaocu i ne bi zasluživao da se nađe u formi knjige.

• Čitalac nakon zatvaranja ove knjige ostaje sa brojnim pitanjima. Da li je to i bila Vaša namjera?

– Umjetnost je naš odgovor na svijet i zato svoje životodajne sokove nalazi u pitanjima. Inače, knjige poezije se, barem u mom slučaju, ne pišu sa ikakvim namjerama. Jednostavno, kroz vaš jezik proviri razgovor vaše duše sa vašom percepcijom i sa vašim fascinacijama svijetom u kome trenutno živite.

• Kakvu ulogu danas ima pjesnik u društvu koje sve više govori, a sve manje sluša?

– Današnji svijet ide u ubrzanu entropiju. Pjesnici, iako su nosioci esencije, sve više nalikuju onim usamljenim kaluđerima usred pustinje.

• Ako biste jednom rečenicom pozvali čitaoce da otvore „Slobodno oko“, šta biste im rekli?

– Potraži se i dođi do sebe u svijetu koji je i tvoj!

• Šta biste voljeli da čitalac ponese sa sobom nakon čitanja „Slobodnog oka“?

– Energiju, pozitivnu. Očaranost prepoznavanja da svijet oko njega nije ograničen samo na ono vidljivo i nepromjenljivo. I, naravno, saznanje da treba što češće da razgovara sa sopstvenom dušom.