Predstava “Noć skuplja vijeka” otvoriće u utorak, 30. juna, jubilarni festival Grad teatar u Budvi. Najpoznatiji makedonski igrač i koreograf Igor Kirov za “Vijesti” govori više o savremenom plesnom dijalogu sa Njegoševim duhom
Najpoznatiji makedonski igrač i koreograf Igor Kirov dolazi ovog ljeta u Budvu da svojom koreografijom “Noć skuplja vijeka” otvori jubilarni, četrdeseti festival , na sceni ispred zidina Starog grada. Na Grad teatar svakodnevno pitanje zašto je odabrao da pleše Njegoša, na poziv Budva i Bitef teatra, Kirov za Grad teatra “Vijesti” kaže da ima vrlo jednostavan odgovor, a to je: “Zato što Njegoš nije samo riječ – Njegoš je pokret”. On je u najnovijem intervju za “Vijesti” objasnio da kada je prvi put čitao pjesmu “Noć skuplja vijeka”, nije vidio stihove na papiru već tijela koja lebde na mjesečini, ruke koje se pružaju ka nečem nedostižnom i dodire koji traju duže od jednog daha. Predstava “Noć skuplja vijeka” za Kirova je savremeni plesni dijalog sa Njegoševim duhom. Plesači ne interpretiraju likove već postaju osjećanja: čežnja, strast, samoća, vječnost.
Igor Kirov za “Vijesti” poručuje da želi da publika osjeti da je jedan trenutak umjetnosti – jedan pokret, jedan dah, jedan stih – mogao da vrijedi više od čitave godine. Da se, makar na sat vremena, vrijeme zaustavi, baš kao što je Njegoš zaustavio vrijeme u svojoj poemi “Noć skuplja vijeka” koja otvara ovogodišnji, jubilarni festival i Grad teatar označava prvu koproducentsku saradnju JU i Bitef teatra nakon više od deset godina. Predstava će Grad teatar biti izvedena u utorak, 30. juna u 21 čas, ispred Starog grada u Budvi. Kompozitorka je Irena Popović-Dragović, dramaturgiju potpisuje Đorđe Kosić, scenografiju Vesna Popović, kostimografiju Dragica Laušević, a video dizajn Sanjin Ćorović. Igrači u predstavi su: Danilo Fatić, Olga Crnoseljanski, Dejan Bošković, Olga Olćan, Emanuele Frigo, Ivan Ćosić, Gala Pamučar, Aleksandar Polupanov, Sara Pamučar, a muzičari: Ivan Mirković – harmonika, Nikola Dragović – violina i Aleksandar Jovan Krstić – flauta, saksofon, blok flauta…
Kirov je studirao na prestižnoj Codarts Academy u Roterdamu i stekao master diplomu iz audio-vizuelnih umjetnosti na Institutu za umjetničku igru u Beogradu. Godine 2006. je dobio nagradu za najtalentovanijeg mladog koreografa na međunarodnom takmičenju u Nagoji. Od tada, Kirov je koreografisao za brojne baletske kompanije širom svijeta: Orlando balet u SAD, Opera Nacion de Bordo u Francuskoj, za državna pozorišta u Oldenburgu, Darmštatu, Štutgartu, Drezdenu, Klagenfurtu, Gracu… Radio je za Mazdanza festival u Španiji, Teatar S. Galen u Švajcarskoj, kao i za Ekvilibrio Dinamiko u Italiji i SIDans festival u Koreji, Kannon Dance kompaniju u Sankt Peterburgu, a kruna njegove karijere bila je nedavna saradnja na baletu “Between us” sa Boljšoj teatrom iz Moskve.
Vaš balet “Noć skuplja vijeka” otvara jubilarni četrdeseti festival . To je još jedan značajan Grad teatar dodatak Vašoj bogatoj umjetničkoj karijeri. Sa kakvim osjećanjima dolazite pred crnogorsku publiku?
Ovo je jedan od ljepših izazova u mojoj karijeri. Otvoriti jubilarni, 40. , koprodukcijom Budva i Grad teatar Grad teatra Bitef teatra, dakle baletskom predstavom koja nosi tako snažnu simboliku nije samo čast, već i velika odgovornost. Predstava “Noć skuplja vijeka” govori o čovjeku koji nosi teret koji nije birao. Festival Grad teatar traje 40 godina i on nosi svoj teret da čuva, njeguje i unapređuje kulturu. Tu sam prepoznao paralelu da predstava koja govori o žrtvi i ulozi, istovremeno otvara festival koji 40 godina nosi ulogu kulturnog stuba i kulturne vertikale.
Kakve ste asocijacije imali dok ste prvi put čitali čuvenu Njegoševu pjesmu koju je Vladika nosio pored srca, a potom spalio?
“Noć skuplja vijeka” je mistična Njegoševa pjesma koja nosi snažnu simboliku – jedna noć koja je dragocjenija od cijelog života, taj susret sa sudbinom, istinom ili bogom, gdje je čovjek suočen sa sopstvenom konačnošću. Susret u noćima punim sumnje, gdje tama nosi više istine nego svijetlost, a odsutno govori više od prisutnog, neizrecivo više od rečenog. Mistično iskustvo koje je Njegoš na kraju ipak odlučio da ne podijeli sa svijetom.
Da li vas je inspirisala tema žrtve koju čovjek podnosi, sputavanje onog ljudskog u sebi radi uloge u zajednici koju mora da nosi i koju nije birao?
Upravo taj čin u kojem čovjek uništava dokaz sopstvene ljudskosti zarad uloge koju društveno nosi predstavlja centralnu okosnicu predstave. Žrtvovanje intime, ljubavi sopstvenog ljudskog bića na oltaru uloge koju je čovjek primio, a koju nije birao, u Njegoševom slučaju, uloge vladike i mitropolita. Ova predstava je savremeni plesni dijalog sa Njegoševim duhom, gdje plesači ne interpretiraju likove, već postaju osjećanja – čežnja, strast, samoća, vječnost. Čovjeka koji stoji pred kosmosom – nag, sam, smrtan. To nije stanje koje se može opisati. To je stanje koje se može utjeloviti. Pokretom, dahom, težinom tijela koje pada i ustaje. Koje zna da će pasti, ali ipak ustaje. Predstava govori o tragičnom raskoraku između ljudskog i društvenog, o žrtvi koju pojedinac podnosi kada mora da poništi dio sebe da bi ispunio ono što zajednica od njega zahtijeva.
Predstava će biti izvedena na sceni ispred zidina Starog grada Budva, u gradu koji je star preko tri milenijuma. Da li je izazov raditi balet na otvorenoj sceni ili je prednost imati takav ambijent, pogotovo za ovaj naslov?
To nije slučajan izbor! To je dramaturški i simbolički potez duboko utemeljen u samoj prirodi predstave. Kao da samo mjesto svjedoči onome što plesači izvode, kamen koji je svjedočio hiljadama godina, a sada svjedoči jednoj noći koja je skuplja od vijeka. Ovdje se naslov predstave doslovno učitava u ambijent. Rijetko kada scenski prostor tako savršeno rezonira s temom. I upravo zato, iako produkciono izazovniji, ovaj ambijent je za “Noć skuplja vijeka” nemjerljiva prednost. Zato je i izabran za svečano otvaranje jubilarnog četrdesetog festivala. Kada tijelo padne na kamen trga ispred kamenih zidina Starog Grad Teatar grada, pod stvarnim nebom, u stvarnoj noći, to više nije predstava. To je doživljaj.
U Vašoj plesnoj postavci prostor je apstraktan – i kosmički i intimni. Kako ste spojili ta dva svijeta?
Dva svijeta se ne smjenjuju, oni koegzistiraju. Plesač može istim dahom, istim padom tijela, istom tišinom, da dočara i beskraj univerzuma i usamljenost jedne jedine ljudske duše. Spoj su tijela u vremenu gdje prestaje razlika između čovjeka i kosmosa. Tijelo je most između dva svijeta, a scena, scena je ista i isti je prostor, ali pokret mijenja njegovu percepciju.
Originalnu muziku za predstavu je komponovala čuvena Irena Popović Dragović. Da li vas je ta muzika dodatno inspirisala, s obzirom na to da je riječ o vjerovatno najboljoj kompozitorki pozorišne muzike u regionu?
Svaka dobra plesna predstava diše kroz spoj pokreta i muzike. Muzika koju je Irena komponovala za ovu predstavu ne prati sliku – ona je stvara. Ne ilustruje pokret, već ga diktira. Minimalizam kod nije tek estetski izbor, već
filozofski princip: malo tonova, mnogo prostora. Upravo se taj princip savršeno preliva u temu. Irena spaja elektronsko sa akustičnim, poput mosta između zemaljskog i metafizičkog. Njen muzički sloj nosi jednaku dramaturšku težinu kao i sama koreografija jer ona nikada ne piše pozadinsku muziku. Ona piše muziku koja progovara, vodi, prožima. Za mene je ta muzika bila ogromna inspiracija da napisanu riječ pretvorim u pokret.
U predstavi koristite kamenje kao odliku crnogoskog krša, ali i kao simbol čovjeka koji mora da ima srce od kamena, koji je tjelesno okamenjen. Da li to smijemo tako tumačiti?
Crnogorski krš nije samo geografija – on je egzistencijalni pejzaž. Surov, go, tih, vječan. Kamen je ono što ostaje kada nestane sve prolazno – voda, život, tlo pod nogama. Njegoš je bio čovjek koji je spalio svoju ljubavnu pjesmu. On je čovjek koji je morao biti vladika, a ne ljubavnik, muž…, i na određen način, postaje okamenjen. Njegovo tijelo nosi mantiju kao oklop, njegovo lice mora biti maska, njegovo srce kamen…, kamen koji diše. Plesač oživljava kamen, a tijelo se bori protiv okamenjenosti, pokušava da se otme težini, da probije ljusku. Čovjek postaje ono što nosi. Nosilac dužnosti. Tijelo se ukamenjuje. Samo u noći, kada je sam, pod mantijom, na strani srca postoji pjesma. A i nju mora spaliti.
U predstavi imate i muziku koju uživo izvode tri muzičara, kao i projekcije na kamenom zidu Starog grada. Publika, dakle, može očekivati nesvakidašnji scenski doživljaj u čast ovog velikog budvanskog jubileja?
Muzičari su dio scenskog događaja, ravnopravni sa plesačima, a to stvara dijalog uživo. Muzika diše s pokretom. To je svjedočenje rođenju zvuka i to je upravo ono što predstavu čini plesno-muzičkim spektaklom, devet plesača i tri muzičara na sceni, u skladu sa video- zapisima na kamenu.
Za kraj, Vi ste vjerovatno prvi koreograf kome će to poći za rukom da raspleše Njegoša? Naročito je zanimljivo da to radite u Budvi, na Trgu slikara, u jedinstveno ambijentu grada koji je, prema mitu, star preko tri hiljade godina.
Plesati Njegoša nosi težinu čitavog jednog kosmosa, onog koji je Njegoš sabrao u “Gorskom vijencu”, “Luči mikrokozma” i “Šćepanu Malom”. Plesati Njegoša ne znači ilustrovati stih nego utjeloviti ono što se riječju ne može do kraja iskazati, tišinu između stihova, vrtlog između neba i kamena, onaj čuveni “grom između misli”. Kada sam pristupio ovom zadatku, znao sam da ne smijem biti doslovan, Njegoš nije narativan u smislu hronologije, on je elementaran. On je vatra, svjetlost, noć, krš, etar. Njegova poezija ne priča priču, ona zrači. Tijelo nije figura, tijelo je pejzaž, a pokret je filozofija. Tišina je jednako važna kao i zvuk. Njegoš je ponekad više rekao onim što nije napisao. Isto i u plesu: trenuci potpune nepokretnosti, drhtaja, zadržanog daha, oni nose ono neizrecivo. Čitava postava na sceni nije grupa ljudi, već jedinstveni organizam narod, sudbina, kosmos. Ponekad se kreću kao jedno biće, a ponekad se raspadaju u haosu, kao da ih je neka viša sila rasula. I na kraju, najvažniji trenutak u baletskoj predstavi je onaj u kojem plesač ostaje sam na sceni, bez podrške, bez sigurnosti, bez odgovora, i u tom trenutku on ne pada. On leti. To je Njegošev uzlet duha. To je vječnost uhvaćena u tijelu. Da li mi je pošlo za rukom? Ne znam. Znam da nisam pokušao da prepričam Njegoša, pokušao sam da ga dišem, da ga osjetim u kostima, da ga prenesem kroz ritam srca svakog plesača na sceni. Ako i jedan gledalac u mraku osjeti onaj tren vječnosti koji Njegoš budi, onda sam uspio. Plesati Njegoša, u suštini, znači, biti hrabar, biti go pred vasionom. I skočiti bez mreže.
28.06.2026. – vijesti.me