“Svim mojim prijateljima, pozorišnim umjetnicima iz cijelog svijeta,
Pišem vam ovu poruku povodom Svjetskog dana pozorišta, i koliko god sam srećna što vam se obraćam, svako vlakno mog bića drhti pod teretom onoga od čega svi mi patimo – pozorišni umjetnici i ostali – od silnih pritisaka i pomiješanih osjećanja zbog današnjeg stanja u svijetu. Nestabilnost je direktna posljedica onoga kroz što naš svijet danas prolazi, sukobi, ratovi i prirodne katastrofe koje su imale razorne posljedice ne samo na naš materijalni svijet, već i na naš duhovni svijet i psihički mir.
Obraćam vam se danas sa osjećajem da je cio svijet postao kao izolovana ostrva, ili kao brodovi izgubljeni u maglovitom horizontu, svaki širi svoja jedra i plovi bez vođstva, ne videći ništa na horizontu što bi ga vodilo, i uprkos tome, nastavlja da plovi, nadajući se da će stići do sigurne luke nakon dugih lutanja usred uzburkanog mora.
Mi nikada nijesmo bili bliže povezani jedni sa drugima nego danas, ali u isto vrijeme naš svijet nikada nije bio neskladniji, udaljavajući nas jedne od drugih. U tome leži dramatični paradoks koji nam nameće savremeni svijet. Uprkos onome čemu svi svjedočimo u smislu konvergencije u protoku informacija i savremenih komunikacija koje ruše sve barijere geografskih granica, sukobi i tenzije u svijetu prevazišle su granice logičke percepcije i stvorile su, usred ove prividne konvergencije, fundamentalno odstupanje koje nas udaljava od prave suštine čovječanstva.
Pozorište je u svojoj izvornoj suštini, čisto ljudski čin zasnovan na istinskoj suštini čovječanstva, a to je život. Kao što je veliki Konstantin Stanislavski rekao, „U pozorište se ne smije ulaziti s prljavim nogama. Prljavštinu, prašinu, otresite sa sebe, kaljače ostavite u predsoblju sa svim sitnim brigama, prepirkama i neugodnostima koje kvare život i odvlače pažnju od umjetnosti”. Kada izađemo na scenu, izlazimo na nju sa samo jednim životom u nama, životom ljudskog bića, ali ovaj život ima veliku sposobnost da se dijeli i reprodukuje pretvarajući se u mnoge druge živote koje izvodimo pred svijetom tako da on oživi, procvjeta i širi se poput mirisa na druge.
Ono što radimo u svijetu pozorišta kao dramaturzi, reditelji, glumci, scenografi, pjesnici, muzičari, koreografi i tehničari, svi mi bez izuzetka, je čin stvaranja života koji nije postojao prije izlaska na scenu. Ovaj život zaslužuje brižnu ruku koja ga drži, grudi pune ljubavi koje ga grle, ljubazno srce koje se saosjeća sa njim i trezven um koji mu daje razloge koji su mu potrebni da nastavi i preživi.
Ne pretjerujem kada kažem da je ono što radimo na sceni čin samog života i njegovo stvaranje iz ništavila, kao žeravica koja svjetluca u tami, osvjetljavajući tamu noći i grijući njenu hladnoću. Mi smo ti koji dajemo životu njegov sjaj. Mi smo ti koji to oličavamo. Mi smo ti koji ga činimo živahnim i smislenim. I mi smo ti koji dajemo razloge da to razumijemo. Mi smo ti koji koristimo svjetlost umjetnosti da se suprotstavimo tami neznanja i ekstremizma. Mi smo ti koji prihvatamo doktrinu života, kako bi se život širio u ovom svijetu. Zato ulažemo svoj trud, vrijeme, znoj, suze, krv i živce, sve što treba da uradimo da bismo prenijeli tako snažnu poruku, braneći vrijednosti istine, dobrote i ljepote i istinski vjerujući da je život vrijedan življenja.
Danas vam se obraćam, ali ne samo da bih nešto rekla, ili da proslavimo oca svih umjetnosti, „pozorište“, na njegov svjetski dan. Umjesto toga, pozivam vas da stanemo svi zajedno, ruku pod ruku i rame uz rame, da iz sveg glasa vičemo, kao što smo navikli na scenama naših pozorišta, i pustimo da naše riječi izađu i probude savjest cijelog svijeta, tražeći u sebi izgubljenu suštinu čovječanstva. Slobodnog, tolerantnog, ljubaznog, simpatičnog, nježnog i dostupnog čovjeka, sposobnog da odbaci ovu podlu sliku brutalnosti, rasizma, krvavih sukoba, jednoumlja i ekstremizma. Ljudi su hodali po ovoj zemlji i pod ovim nebom hiljadama godina, i nastaviće da hodaju. Zato se izvucite iz mulja ratova i krvavih sukoba i ostavite sve pred vratima pozornice. Možda će naša ljudskost, zamagljena sumnjom, ponovo postati kategorička sigurnost koja nas sve čini zaista kvalifikovanim da budemo ponosni što smo ljudi i što smo svi braća i sestre u prostoru čovječanstva.
Misija nas dramatičara, nosilaca baklje prosvjetiteljstva, od prvog pojavljivanja prvog glumca na prvoj sceni, je da se direktno suočimo sa svime što je ružno, krvavo i neljudsko. Suočavamo se sa svime što je lijepo, čisto i ljudsko. Mi, i niko drugi, imamo sposobnost da širimo život. Širimo se zajedno zarad jednog svijeta i jednog čovječanstva”.
Prevod poruke s engleskog na crnogorski: Anđela Đurović, Kraljevsko pozorište “Zetski dom”
Samiha Ajub je egipatska glumica, rođena u okrugu Šubra u Kairu. Diplomirala je na Višem institutu za dramsku umjetnost 1953. godine, gdje je studirala kod dramskog pisca Zaki Tulaimat. Njena karijera broji oko 170 pozorišnih predstava, uključujući “Raba’a Al-Adaviia”, “Sekkat Al-Salamah”, “Krv na zavjesama Kabe”, “Agha Memnon”, “Kavkaski krug kredom”. Iako pozorišni rad dominira njenom karijerom, dala je brojne doprinose na filmu i televiziji. U bioskopu se istakla kroz nekoliko filmova, među kojima su “Zemlja licemerja”, “Zora Islama”, “Srećno”, “Među ruševinama”, a na televiziji je predstavila mnoga istaknuta djela od kojih su najznačajnija “Ulična svjetlost”, “Vrijeme za ruže”, “Amira u Abdinu”, “Al-Masrawiya”.
Dobila je mnoga priznanja od nekoliko predsjednika, Gamal Abdel Naser, Anvar Sadat, od sirijskog predsjednika Hafez al-Asad i francuskog predsjednika Žizar d’Estanj.