Poznata glumica iz Srbije u razgovoru za “Vijesti” se prisjeća prvog gostovanja na festivalu Grad teatar, govori o ovogodišnjem gostovanju, teatru, društvu, planovima za dalje
Narodi na našim prostorima su i opstali zato što su jako duhoviti narodi, puni duha, puni sposobnosti da se šale na svoj račun. To je mnogo važno jer to je ono što nas održava da guramo dalje, da idemo i pokušavamo da idemo ka boljem uprkos svemu. I da mijenjamo na kraju krajeva, mora narod da mijenja, a onda mora da bude i sposoban da se smije i da plače.
To u razgovoru za “Vijesti” kaže Danijela Nela Mihailović srpska pozorišna, televizijska i filmska glumica. Ona dodaje da je za glumca najinspirativnije da igra tragikomedije, a za publiku da primi sav užas koji živimo kroz smijeh i humor.
Sjeća se da je Grad teatar prvi festival na koji je ja kao mlada glumica došla 1997. godine, sa predstavom “San ljetnje noći”, a ovog ljeta budvanska publika bila je u prilici da je gleda na Gradu teatru u predstavi “Urnebesna tragedija” u režiji Jagoša Markovića, po tekstu Dušana Kovačevića.
Mihailović je rođena u Valjevu, gde je i završila osnovnu i srednju medicinsku školu. Glumu je diplomirala 1994. na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Vladimira Jevtovića, zajedno sa Natašom Ninković, Nebojšom Glogovcem, Vojinom Ćetkovićem, Sergejom Trifunovićem. Prvu ulogu je ostvarila u Narodnom pozorištu u Beogradu u Šekspirovoj ”Ukroćenoj goropadi”, koja je izvedena više od 100 puta. Kao stipendista je igrala od 1993. godine, a stalni član tog pozorišta je postala 1994. godine. Igrala je na scenama svih beogradskih pozorišta. Zapažene uloge ostvarila je u filmu “Led”, kao i u televizijskim serijama “Stižu dolari”, “Selo gori, a baba se češlja” i “Nepobedivo srce”. Za ulogu Danice Čvorović u predstavi “Balkanski špijun” dobila je više nagrada. Od aprila 2021. godine u statusu je prvakinje drame Narodnog pozorišta u Beogradu.
Kakve Vas uspomene vežu za festival Grad teatar s ozbirom da ste ovdje odigrali neke od svojih prvih uloga i kako vidite Grad teatar danas?
Volim Grad teatar, mislim da je čak ovo prvi festival na koji sam ja kao mlada glumica došla. Mislim da je to bilo 1997. godine, predstava “San ljetnje noći” i moram da priznam da je tada ovaj festival izgledao nekako grandioznije i bio je važniji, ali samo u smislu mnogih prostora gdje smo sve mogli da igramo. Prije svega mislim na Citadelu, beskrajno je svakom glumcu na ovim našim prostorima žao što se taj prostor više ne koristi za pozorišne predstave. To je bila, po mom mišljenju, najljepša scenografija na svijetu. Prirodno satkana za pozorište, mnogo mi nedostaje ta scena. Međutim, upornost i istrajnost ljudi koji vode ovaj festival je za divljenje. Uprkos svemu što nam se dešavalo za ove tri decenije, on je opstao i traje i to je mnogo važno i svaka čast ljudima koji su uporno uspjevali da ga sačuvaju. Svaka čast glumcima koji su ga takođe čuvali svojim dolaskom ovdje i svakako mi je uvijek zadovoljstvo kad sam ovdje, a puno sam puta bila.
Kakva je budvanska publika?
Božanstvena je publika, odnjegovana, ovdje je uvijek prisutno neko uzbuđenje. Moram da priznam, ova scena između crkava je mala scena i često nam fali veća scena kao što je za scenografiju predstave “Urnebesna tragedija”. Trebala nam je zaista veća scena, ali svejedno ovo je božanstven prostor. Ja sam u toku predstave pogledala u jednu crkvu, pa u drugu, a na trećoj strani je more. Božanstven je prostor. Ovo je zaista rijetko za glumca da igra u ovakvom ambijentu tako da čestitam svima koji su zaslužni za trajanje ovog festivala i nadam se da će biti sve bolji i bolji, da će dosegnuti i prevazići tu staru slavu koju je imao.
Da li ste do sada već navikli na ovdašnje ovacije publike posebno namijenjene Vama?
Hvala vam. Evo i kolege me stalno zavitlavaju pa mi kažu kada izađem na scenu “opet si potplatila publiku, opet vodiš svoje ljude sa sobom”. Znate kako, glumac radi za taj aplauz i za trenutak da vidi da je publika zadovoljna onim što je on uradio. Stalno ponavljam da ja kao glumica bez te publike ne postojim tako da mi je to najveća nagrada i uživam u tome.
Premijera predstave “Urnebesna tragedija” trebalo je da se dogodi početkom maja, ali se desila velika tragedija u Beogradu. Radnja predstave je dosta bliska dešavanjima u društvu, kako ste Vi doživjeli sve to?
Premijera je trebalo da se desi 5. maja i naravno da se nije desila. To je ta rečenica koju je izgovorio Dušan Kovačević koji je gledao generalnu probu dan poslije tragičnih događaja i rekao da je ovo direktan sudar sa životom. Nevjerovatno je kako to život namjesti i bilo je jako teško u tim trenucima svima nama. Naravno da smo odložili tu premijeru, zato je i prva premijera bila u Banjaluci jer ovo jeste koprodukcija sa Narodnim pozorištem Republike Sprske. Desila se najprije 12. maja u Banjaluci, a potom 15. maja u Beogradu. Mislim da je i to Dušan rekao, da misli da će ova predstava zauvijek biti obilježena i tim događajem, nažalost. Nevjerovatno je kako se konstantno prožimaju stvarnost, trenutak u kom živimo i pozorište, a veličina Dušana Kovačevića je upravo u tome što piše takve komade.
Kada smo već kod pozorišta, kakva je situacija na pozorišnoj sceni Srbije?
Ogroman je izbor i desile su se neke divne premijere prošle sezone u Beogradu i meni je puno srce zbog toga. Ne pričam samo o Narodnom pozorištu u Beogradu, iako mi je najdraže i najvažnije mi je da se tu dešava nešto što je dobro. I po drugim pozorištima se postavljaju sjajne predstave. Pozorište je živo, prepuno i to je ono što je najvažnije. Mislim da je narod gladan pozorišta i kulture uopšte i čini mi se da nas stalno publika opominje na to. Nas ne treba da opominje, mi smo tu zbog njih i znamo da su oni gladni i da im to treba, pa to je duhovna hrana. Pozorište je čistilište, zato sam bila i veliki protivnik kada su se u danima žalosti zatvorila pozorišta. Ja mislim da je to bilo utočište i čistilište za ljudsku dušu i da je moglo i trebalo sve da stane osim kulturnog života, osim muzeja i pozorišta. To je trebalo da se dešava.
Koje su teme trenutno zastupljene?
Teme komuniciraju sa stvarnošću, angažovane su i pozorište treba da bude angažovano, da prije svega postavlja pitanja. Ne dajemo mi odgovore niti smo toliko moćni, ni pisci, ni reditelji, ni glumci. Ali ono što je važno je da postavljamo prava pitanja, da kad taj čovjek iz publike ode kući da ima o čemu da promišlja, da pokuša sam da da odgovor poslije gledanja određene predstave. Mislim da je to važno. Nekako i kada ne želimo namjenski da pravimo politički angažovanu predstavu, mi ni ovdje nismo to pravili, jako smo se držali teksta, ali svašta ovdje vidimo za šta bismo mogli reći da je vrlo aktuelno i politički. Zapravo je politički trenutak u kom živimo vrlo težak i kod vas i kod nas i to decenijama unazad oslikava sve što živimo kroz ovo dijete koje pita “ko sam ja”. I kroz ovu djecu, nažalost, koja su doživjela tu strašnu tragediju. Stvarno, ko smo mi? Ko su ta naša djeca, ali prije svega ko smo to mi?
Vito Taufer je ove godine režirao koprodukciju Grad teatra i Narodnog pozorišta Sombor, predstavu “Radovan III” nastalu, takođe, po tekstu Dušana Kovačevića i tom prilikom je kazao da predstava mora da nasmije publiku. Da li dijelite njegovo mišljenje?
Čini mi se da bi publika mogla da čuje ta prava, krucijalna pitanja i da osjete tragičnost ovog trenutka, prije toga moraju prvo da se nasmiju da bi mogli da podnesu taj tragični trenutak. Zato je i za glumca najinspirativnije da igra tragikomedije, a čini mi se i za publiku da primi sav ovaj užas koji živimo kroz smijeh i humor. Na kraju krajeva, ovi narodi na našim prostorima su i opstali zato što su to jako duhoviti narodi, puni duha, puni sposobnosti da se šale na svoj račun. To je mnogo važno jer to je ono što nas održava da guramo dalje, da idemo i pokušavamo da idemo ka boljem uprkos svemu. I da mijenjamo na kraju krajeva, mora narod da mijenja, a onda mora da bude i sposoban da se smije i da plače.
Šta je najtragičnije u ovom trenutku u društvenom životu?
Pa ima li poslije tog 3. maja išta, da li može dalje od toga? Strašno je što se to desilo na ovim prostorima, strašno je što je to prvi slučaj u svijetu da tako malo dijete to uradi. Zašto baš kod nas, u našoj maloj zemlji? Znate, kažu, kad dotaknemo samo dno, možemo samo da idemo nagore pa i poželiš da dotakneš to samo dno. Neka ovo bude naše dno ne bi li krenuli svi negdje ka nečem boljem i ljepšem.
Kako gledate na to što su Kovačevićevi tekstovi toliko aktuelni decenijama nakon što su napisani? Zar nismo mogli za to vrijeme nešto da naučimo?
Hvalila sam naše narode maloprije, a sada ću reći da je najveća mana naroda sa svih ovih prostora to što ne uče na svojim greškama. To je tako u našem mentalitetu. Možda je to svuda tako, ali ja osjećam ovaj narod i prepoznajem ovaj mentalitet. Ne učimo na svojim greškama, konstantno ponavljamo istoriju, stalno se vrtimo u krug. Ja stalno mislim da će se desiti nešto i da ćemo otići dalje, ja i moram da vjerujem u to kako bih sama imala snagu da vaspitavam i gajim svoju djecu.
Koji su Vaši naredni planovi? Da li možete da nam otkrijete neku od novih uloga u kojoj ćemo moći da Vas gledamo?
Teško da smijem da vam otkrivam, biće i u pozorištu i na filmu i na TV-u. Ima posla, Bogu hvala.
Najveća mana naroda sa svih ovih prostora to što ne uče na svojim greškama. To je tako u našem mentalitetu. Možda je to svuda tako, ali ja osjećam ovaj narod i prepoznajem ovaj mentalitet. Ne učimo na svojim greškama, konstantno ponavljamo istoriju, stalno se vrtimo u krug.
2.09. – Vijesti