Nemoguće je ne primjetiti bogatstvo i raznovrsnost uloga koje je tokom svoje višedecenijske karijere ostvario glumac Vojin Ćetković. Pokazao je da se jednako dobro snalazi u svakoj od njih i da ih uvjerljivo donosi pred publiku, pa je tako bilo i ovoga puta kada je na scenu amfiteatra manastira Svete Trojice u Stanjevićima donio rolu Mihaela Kolhasa.
Predstavom „Mihael Kolhas“ spuštena je zavjesa na trideset osmo izdanje Budva Grad teatra, a ova priča nastala prema djelu Hajnriha fon Klajsta u dramatizaciji Fedora Šilija i u režiji Borisa Liješevića, premijerno je izvedena u aprilu ove godine. Rađena je produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, a donosi priču o Mihaelu Kolhasu čija pravda prelazi granice zakona, te na surov način prikazuje borbu pojedinca protiv sistema koji je korumpiran i nepravedan.
Spremajući se za ovu ulogu Ćetković se i sam prisjetio mnogih nepravdi sa kojima se suočavao tokom života, upravo one su mu pomogle da iznese ovu rolu. Njegov talenat i posvećenost umjetnosti učinili su ga jednim od najcjenjenijih glumaca u regionu, a ono što posebno izdvaja Vojina jeste to što je veoma pažljiv u odabiru projekata i saradnika, uvijek birajući one s kojima dijeli slične umjetničke vrijednosti. Zato je saradnja sa Liješevićem, prema njegovim riječima, bila odlična jer je imao njegovo potpuno povjerenje. Ne krije da se osjeća ispunjeno dok igra Mihaela Kolhasa, ali i zbog činjenice da je opet dio Budva Grad teatra gdje je prvi put igrao prije tri decenije.
O ulogama, festivalu, saradnji sa Liješevićem, ali i novim projektima Ćetković priča za Vijesti…
-Možete li nam reći kako ste pristupili ulozi Mihaela Kolhasa i šta Vas je posebno privuklo ovom liku?
Prvi put sam radio sa ovakvim rediteljem kakav je Boris Liješević i bio je to vrlo čudan proces. Na prvim probama smo uglavnom pričali o svojim iskustvima i nepravdama koje su nam nanesene. Nisam mogao da vjerujem koliko sam se sjetio događaja za samo desetak dana kada sam bio blizu, ne da reagujem kao Mihael Kolhas, ali kada sam bio na takav način isprovociran nepravdom koja mi je nanijeta. Ne samo ja, nego svi mi. Onda smo dugo vijećali o tome je li on pozitivac, negativac, ko je on da uzme pravdu u svoje ruke?’ Mogu reći, taj proces je bio jako čudan i mislim da ne bismo uspjeli da Boris nije takav kakav je, da nismo od njega dobili toliko povjerenja, ljubavi i dobrote. Eto, ovo prvi put kažem za njega, nikad nisam htio baš mnogo da ga hvalim, ali stvarno sam bio oduševljen načinom na koji on radi. I stvarno, da nije takav kakav je, ne bismo dobili takav rezultat. Uostalom, njegove predstave imaju tu neku kolektivnu energiju koja je očaravajuća i koja kod publike stvara neko ushićenje.
-„Mihael Kolhas“ je poznat po svojoj tematici pravde i moralnog integriteta. Kako Vi vidite ove teme i koliko su one relevantne danas?
Danas su očigledno dijelom starog govora. Ovo je stara priča i to stara nekoliko vjekova. Tako da se sve to ponavlja i to je u ljudskoj prirodi.
-Kako je publika reagovala na predstavu? Da li se njihova reakcija razlikovala od drugih gradova gdje ste je izvodili?
Mislim da je ovo naše prvo gostovanje, iako je mlada predstava. Fantastično je kako je reagovala publika. Ipak je ovo publika koja je naviknuta na velike i dobre predstave, tako da je fantastično, baš onako kako i treba. Ne kako treba, već se prosto vidi da je publika koja prati pozorište.
-Rekli ste nam kakva je bila saradnja sa rediteljem Liješevićem, a kakva je bila saradnja sa ostatkom ansambla?
Imali smo sjajne glumce, kako starije tako i mlade. Mi imamo sreću što je Jugoslovensko dramsko pozorište obnovilo svoj ansambl sa vrlo talentovanim mladim glumcima. To je neka tradicija našeg pozorišta. Ovo su pažljivo izabrani ljudi koji sada, uz našu pomoć, mojih vršnjaka, da tako kažem srednjaka, dobijaju punu podršku i vjetar u leđa. Sada su druge okolnosti, drugačija vremena. Vrlo je teško okupiti ekipu, pogotovo kada se toliko snima. Svi žele dobre glumce, svi žele poznate glumce. Dobre i poznate glumce moraš da sačekaš. Ovo je mali ansambl, ali uspjeli smo do kraja. Kažem, prije svega, zahvaljujući dobroj energiji Borisa Liješevića i njegove plemenitosti.
-Da li je bilo prostora za improvizaciju ili ste se strogo držali režije?
Ne, nema tu improvizacije, to je zajednički čin. Pozorište je zajednički čin i mislim da je pogrešno drugačije posmatrati stvari. U novije vrijeme možda je drugačije, pa je reditelj ovakav, reditelj onakav, a glumci poslušno slušaju, izvođači ili kako nas već zovu – interpretatori. Ali, ja sam glumca koji potpisuje autorske ugovore i tako ću raditi, nadam se, dok sam živ. I biću direktno u sukobu sa onima koji misle da sam ja interpretator, jer niko nije odigrao moju ulogu prije mene. Tako da, nema mene, mog tijela, mog glasa, mog mozga, ne bi bilo takve uloge. To je zajednička kreacija, ne samo moja, ne samo rediteljeva, ne samo Klajstova, već cijelog ansambla. Mi gledamo jedni druge i vječno ispravljamo jedni druge. Radimo za našu predstavu i to je prosto tako, bar u mom pozorištu.
-Kako biste opisali emocionalno putovanje vašeg lika kroz predstavu? Da li je uloga Mihaela Kolhasa uticala na vas lično, i na koji način?
Pa, ne znam baš kako je uticao. Ne znam, ja samo volim da ga igram. Jako volim da ga igram i osjećam se ispunjeno dok ga igram. Prije igranja imali smo probu ovdje i mislio sam da se neću sjetiti ničega jer sam nakon više godina konačno imao godišnji odmor i bio na moru, tako da je došlo do određenog opuštanja. Međutim, kada smo izašli, ovo je prelijepa scena i preksinoć, kada smo trebali samo da prođemo tekst, mi smo se zaigrali tako da su se ljudi počeli skupljati ovdje, tehnika i neki drugi ljudi. Na kraju smo dobili aplauz nakon probe, iako smo prekidali, nove su okolnosti, nije tu cijela scenografija. Prosto čovjek mora da se prilagodi u otvorenom prostoru. Zanimljiva je priča, ljudi su se zadržali i disali su s nama.
-Koliko vam je važno igrati predstave na festivalima kao što je Grad teatar, i kakav je vaš doživljaj igranja na takvim lokacijama?
Grad teatar Budva ima takvu tradiciju da je to fascinantno. Budva je ulagala u najveće naše reditelje, najveće naše glumce. Još jedna stvar, u ona teška vremena kada se teško živjelo u Srbiji, kada su nam plate bile po jednu, dvije marke, Budva nas je nekako hranila po nekoliko mjeseci, tako da smo mogli normalno da se bavimo svojim poslom i jako sam zahvalan i sa te strane. Sjećam se predstave „Troil i Kresida“, Voja Brajović i ja smo se juče sjetili da smo to prvi put igrali zajedno prije tačno 30 godina, a i to je produkcija Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Grada teatra Budva. Sjećam se da smo (Nebojša) Glogovac i ja tada odbili veliku seriju na RTS-u kod jednog velikog starog reditelja da bismo, normalno, radili Šekspira sa Dejanom Mijačem. To je nešto što Grad teatar Budva njeguje, tako da se nadam da je tako i danas.
-Imate bogatu karijeru u pozorištu i na filmu. Kako birate projekte na kojima ćete raditi šta vam je najvažnije u tim odlukama?
Kako rastem sve više biram s kim ću da radim. To je već postalo dio mog života. Mnogo vremena provodim radeći, tako da, naravno, gledam i šta, i kako, i za koliko, ali najvažnije mi je s kim radim. Mučno je raditi sa nekim ko vam ne prija i sa kim nemate zajednički jezik. Već ima toliko toga iza mene, tako da sad imam to pravo. Biram da radim s ljudima s kojima se razumijem i s kojima dijelim isti osjećaj prema glumi i umjetnosti.
-Koji su vaši naredni planovi u pozorištu i na filmu? Možemo li očekivati još nekih sličnih izazovnih uloga?
Nikad nisam pričao o planovima zato što je to nerealno pričati u ovom životu. Od kad smo igrali to prije 30 godina, toliko se poslova izjalovilo, šta god da smo planirali, opet 90 odsto toga nije realizovano, tako da nekako ne govorim o tome dok ne krenu probe ili dok ne krene snimanje. Prosto, to ne radim. Evo, sad sam završio snimanje serije „Mama i tata se igraju rata“. To je jako zanimljiva priča, producirao je naš prijatelj, pisao je naš prijatelj, tako da je sve nekako bilo divno. To je treća sezona koju smo radili, prve dvije su bile jako uspješne. Takođe, snimam dokumentarno-igrani film o Petru Lubardi, Goran Radovanović režira. Radili smo jedan film, skoro je bila premijera, i sad me je pozvao da igram Njegoša. Mislim da ćemo snimati u Crnoj Gori, u okolini Nikšića, Ostroga i mislim i na Cetinju.
27.08.-Vijesti