Najnagrađivaniji makedonski glumac, sa velikim brojem različitih uloga u pozorištu i na filmu, Nikola Ristanovski, govori za “Vijesti” povodom nedavnog gostovanja u Budvi, na festivalu Grad teatar
Nakon više od 2.000 predstava i oko 70 različitih likova, glumac Nikola Ristanovski prvi put je prošle godine zaigrao u nekoj od drama Henrika Ibzena, i to u “Narodnom neprijatelju” Makedonskog narodnog teatra iz Skoplja gdje tumači lik doktora Stokmana. Nakon gostovanja u Nikšiću, a zatim i u Podgorici i sjajne evropske turneje, i budvanska publika je bila u prilici da pogleda predstavu i to na sceni između crkava, u sklopu Dramskog programa 37. festivala Grad teatar.
“Ovo je moj prvi Ibzen i zaista je bilo iznenađenje jer ja sam ga znao onoliko koliko mogu da ga znam s obzirom na to da ga nisam igrao. Igrajući se zapravo shvata se organizam pisca. Potvrdio sam da je u pitanju jako ozbiljna stvar, on je po tom pitanju vrlo blizak Čehovu u čijim sam skoro svim komadima igrao. Ibzen je jedan ozbiljan pisac koji se ne radi često, a možda ga je teško i raditi”, kazao je Ristanovski nakon izvedbe i tada je dodao da je mnogo razmišljao o temi predstave…
“Pritom sam upoznat sa problemom, ali to je u ljudskoj prirodi da neke jako važne stvari stavljaju na posljednje mjesto i bave se nekim manje značajnim stvarima dok ih naizgled nevažne stvari ne pregaze kao krdo slonova. Tako je i sa životnom sredinom mada je ona zaista samo jedan od slojeva kod Ibzena. Nevjerovatno je da je o eko-svijesti pisano prije 150 godina, mi smo tek nedavno na ovim prostorima shvatili da treba reciklirati. Toliko otprilike kasnimo. Ne kažem da je to neki idealni svijet, ali ove elementarne stvari su riješili prije izvjesnog vremena”, naglasio je Ristanovski.
On je u razgovoru za “Vijesti” tim povodom govorio o predstavi koja je nastala u dramatizaciji Tamare Baračkov po prevodu Maje Trojanovske Ivanovske, a u režiji Nine Nikolić i dio je međunarodnog projekta “Putevi heroja”, finansijski podržanog u okviru programa Evropske unije “Kreativna Evropa”, koji je okupio sedam partnerskih organizacija oko jedne zajedničke ideje i globalno gorućeg pitanja, a to je zaštita životne sredine.
Pored toga, Ristanovski za “Vijesti” govori i o pozorištu, društvu, Holivudu…
Nikola Ristanovski je rođen 1969. u Ostravi (Čehoslovačka), od 1978. živi u Sjevernoj Makedoniji, gdje je 1993. diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju, u klasi profesora Vladimira Milčina. Igrao je na većini bitnih scena u regionu i ostvario mnoge zapažene uloge. Od 1993. prvak je Makedonskog narodnog teatra, a trenutno je prvak i Narodnog pozorišta u Beogradu. Igrao je u više od 50 filmova i serija u regionu i ostvario mnoštvo zapaženih uloga kao što su Hadži Zamfir (“Zona Zamfirova”), Viktor Kolar (“Jedini izlaz”), Dr Viktor (“Na terapiji”), Trendafilov (“Oslobođenje Skoplja”) i druge.
Ristanovski je najnagrađivaniji makedonski glumac, sa velikim brojem nagrada dobijenih i za predstave proizvedene van zemlje, među kojima su Sterijina nagrada za glumačko ostvarenje, (Ahmed Nurudin – “Derviš i smrt”, 2009), Glumac godine u Makedoniji (2006), Zlatni lovorov vijenac (“Don Žuan”, MESS Sarajevo, 2006), i druge…
U jednom od ranijih intervjua ste kazali da je izazov igrati normalnog čovjeka, a ispostavilo se da u predstavi “Narodni neprijatelj” igrate najnormalnijeg i najosvješćenijeg. Zašto je to toliki izazov i koliko je normalnih ljudi u pozorištu i van njega?
Možda sam bio neprecizan, kada sam izgovorio normalnog. Možda sam htio reći malog. Nije čak tačno ni reći “običnog čovjeka” jer to ne postoji. Neka bude ovo “malog” jer najbolje opisuje ljude koji me najviše zanimaju, zaista sam se naigrao svakakvih heroja, čak i onih najbolje napisanih. Ali to su bili heroji koji imaju svoje lične probleme i metafizike na leđima, neki teret nesavršenosti svijeta. Recimo, to mi se desilo sa Semjonom Podsikaljnikovim u drami “Samoubica”, ta predstava se još uvijek igra i traje jako dugo. Tada sam shvatio da je jako veliko zadovoljstvo igrati čovjeka koji zaista nije svjestan svih mehanizama u prirodi. Ni naučnih, ni filozofskih, ni psiholoških, a ni političkih, već živi svoj život. U nekim je odnosima sa okolinom i najbližim ljudima. U tom smislu kažem običnog, normalnog, malog čovjeka jer sve drugo postaje jako pretenciozno. Toliko je velikih likova koji postavljaju ozbiljno pitanje, ali nikako da odgovore. To je nešto poput filma “La vita e bella”, za koji se ispostavilo da je najveći film o koncentracionim logorima, o toj ljudskoj osobini i talentu da ipak preživi u nekoj svojoj maloj sreći.
Odigrali ste preko 2000 predstava tokom svoje karijere, a ovo je prvi put da igrate Ibzena. Kako to da ranije niste imali susret s ovim piscem?
Kada se tako kaže 2000 predstava – to stvarno zvuči mnogo, ali ipak je riječ o izvođenjima predstava. Međutim, svakako se skupilo oko 70 uloga. Pritom, ni to ne zvuči dramatično, ali je od toga 50 naslovnih. Mogu da Vam kažem i da nikada nisam odigrao Šekspira u životu.
Ni tokom studija?
Ni tada. To sam baš prije par dana zaključio jer je bilo nekih nagovještaja da ću igrati u predstavi “Mletački trgovac”. Započeo sam predstavu “Kralj Lir” sa Tomažom Pandurom, ali na našu nesreću nismo uspjeli da završimo predstavu zbog objektivnih okolnosti.
Devedesetih godina prošlog vijeka ste išli u pozorište kako biste pobjegli od života. Zašto danas odlazite u pozorište?
Iz istog razloga, naravno.
Da li je uopšte moguće napraviti poređenje između devedesetih godina i današnjeg vremena?
Te grozne devedesete godine su imale jednu dobru stranu, a to je bila nada. Poslije svega lošeg što se događalo, postojala je nada da će da se izrodi nešto dobro. Što bi rekao Hamlet “nešto je trulo u ovim godinama evropske nade”. Sada malo ponestaje te nade i vjerovanja da se svijet može promijeniti nabolje.
Ovih dana je aktuelna tema vještačke inteligencije i uloge koju će igrati u filmskoj industriji. Holivudski glumci su stupili u štrajk zbog nepovoljnih ugovora u vezi sa korišćenjem njihovog tijela i glasa. Kako o tome razmišljate, kako će vještačka inteligencija uticati na dramsku umjetnost?
Da, ispratio sam posljednja dešavanja. Ne razmišljam tako daleko, pozorište traje duže od svega i tu ne pomaže ni inteligencija, a kamoli vještačka. Uglavnom, to je jedna nuspojava i nema ničeg vještačkog u toj vještačkoj inteligenciji jer je i nju stvorio čovjek sa svim svojim kvalitetima, ali i sa svom svojom glupošću. Tako da će se to vratiti kao bumerang. Ipak, šta sve nismo preživjeli, preživjećemo i to.
Kada smo već kod gluposti, zašto je teže boriti se protiv nje nego protiv zla?
To je jedan od tih tekstova kog nema kod Ibzena osim par rečenica gdje on započinje traktat o gluposti, a onda sam iskoristio jednog savremenog njemačkog filozofa koji je pisao o toj problematici i učinilo mi se da jako korespondira. Nedostatak inteligencije ili deficit ljudskosti. Glupost je opasnija jer je zlo inteligentnije, mogu se iznaći načini kako da se borimo protiv zla.
To je tako već mnogo godina unazad. I sam tekst “Narodni neprijatelj” napisan je prije 150 godina, a vrlo je aktuelan i danas.
Naravno, to sam baš pričao prije nekoliko dana. Ti veliki autori koji su bili tako pametni, nisu bili baš previše pametni već su shvatili da je sve ciklično, da se čovjek ne mijenja u svojoj slabosti i sukobu između civilizacije i onoga što je njegova stvarna priroda, mislim na čovjeka koji je korumpiran u srži. Kada govorimo o korupciji moramo znati da ona ne počinje sa vrha. To je oduvijek postojalo, razvitak civilizacije to nije poboljšao već je samo modifikovao načine. Nije se tu ništa previše mijenjalo. Takav je slučaj i sa Šekspirom i Molijerom i svim velikim autorima koji su tu ljudsku prirodu vidjeli poput skenera. Svejedno je da li je u pitanju demokratija ili totalitarizam, u svakom uređenju čovjek ne ide puno dalje.
Koje su teme kojima se pozorište danas bavi, a kojima mislite da bi moglo više da se bavi?
Znate, nije to samo stvar odabira tema. Vrlo je važno i čitanje srži problematike. Odabereš aktuelni tekst, a ne razglobiš ga dovoljno, ne dođeš do uzroka. Uzrok stalno treba vraćati u utrobu, pozorište koje je plaketirano nikoga ne zanima. Treba se vraćati živom čovjeku koji svakako nosi određenu ideju i stavove, ali kada pričamo o toj ljudskosti mislim da je pozorište zadnje utočište ili bi trebalo biti. Mada i sa pozorištem se, kao i sa svim drugim stvarima, danas kalkuliše. Isto je tako i sa filmovima, šta je u trendu, šta finansiraju fondovi, koje grupe treba tretirati i slično. Svaka manipulacija u pozorištu i na filmu je često pogubna. Što bi rekao Krleža “Vri kao u paklu, a slikara nema”. Jako je teško posvetiti svoj život nečemu tako neopipljivom kao što je pozorište. Ljudi često nemaju dovoljno strpljenja ni fanatizma. S druge strane, kada se pojavi neka priča u pozorištu i filmu to bude jako dragocjeno. Istovremeno je potrebno jako puno truda uložiti u to, a u ovom brzom vremenu gdje je sve za brzu upotrebu, nije lako. Treba potrošiti šest mjeseci za ozbiljnu predstavu, a za to ljudi više nemaju komociju, strpljenje, a ni želju. Tekst se ne može uraditi sam, treba ga otkriti. Nije dovoljno samo uzeti čak ni Čehova, on se mora odraditi sekundu po sekundu.
Kažete da se treba vraćati živom čovjeku. Na koji način to treba raditi s obzirom da je čovjek izvor svakog problema na planeti?
Upravo pozorište može biti neka vrsta laboratorije, introspekcije. Publika mora biti aktivna, ne da je uključujemo u pozorište fizički već da je dovedemo na scenu. Da ih obradujemo, razveselimo i rastužimo, ali i da ih zamislimo kako bi u tim dilemama ostali još par dana ili mjeseci. Ima zaista velike literature koja se bavi čovjekom i koju je dragocjeno stavljati na scenu. Publika to prepoznaje jer je publika danas jako pametna i tolerantna, bilo je mnogo teže u vrijeme Molijera. Ja iskreno ne bih radio ovaj posao da ne vjerujem u to, nema drugog razloga. Svaki drugi razlog je manje pametan.
Predstavu ste igrali na jednom od najprestižnijih festivala, 37. festivalu Grad teatar. Kako vidite ovaj festival, koja je danas uloga pozorišnih festivala i da li nešto treba mijenjati?
Pozorišni festivali su neizbježni, meni je Crna Gora stvar nostalgije. Toliko je tu bilo gostovanja i susreta sa publikom, kako na festivalu Grad teatar tako i na drugim srodnim festivalima i gradovima širom države. Mislim da su ljetnji festivali opasni za neke ozbiljnije rezultate u pozorištu jer često moraju praviti kompromise. S druge strane je jako lijepo, ljeto je, ljudi se odmaraju, dođu i na predstavu. Ima to sve smisla, samo ne treba biti previše pretenciozan u rezultatima jer temperature, opuštenost i paušalnost nekad ne rade za dramu.
A tek kostimi u predstavi “Narodni neprijatelj”?
Da, tek kostimi. Zimski, skandinavski kostimi na +40 stepeni Celzijusa, to je zaista veliki izazov.
30.07. – Vijesti