Književni program XXXVI festivala Grad teatar nastavljen je 19. avgusta u crkvi Santa Marija u budvanskom Starom gradu gostovanjem Olivere Milošević, koja je predstavila svoju monografiju „Nikita Milivojević: Ja ovde silazim“ dok je gost večeri bio Nikita Milivojević, reditelj. Događaj je zbog najavljenog nevremena premješten sa Trga pjesnika u crkvu Santa Marija, kao što su premijera i reprizna izvođenja predstave „Magbet“ odigrana u Mediteranskom sportskom centru umjesto na najavljenoj sceni iz OŠ „Stefan Mitrov Ljubiša“, što potvrđuje da je Budvi neophodna pozorišna zgrada.
„Izgleda da okolnosti koje prate „Magbeta“ prate i književni program, ali smo dobili jako dobru predstavu, a znajući naše goste večeras, sigurna sam da ćemo imati i kvalitetan razgovor o ovoj značajnoj monografiji“, kazala je Svetlana Ivanović, glavna urednica programa pozdravljajući prisutne.
Nakon prikazivanja inserta iz emisije o predstavi Narodnog pozorišta u Beogradu „Henri VI“ koja je izvedena u Globe teatru u Londonu, Olivera Milošević, novinarka i teatrološkinja je otkrila da je radni naslov monografije bio „Razgovori u četiri oka o životu i pozorištu“. Milivojević je kazao da su se Olivera i on upoznali na samim počecima svojih karijera i da su shvatili nakon trideset godina prijateljstva da bi, nakon velikog broja intervjua, emisija i priloga, mogli da napišu knjigu. „To je bila stidljiva ideja, ali me je Olivera vrlo strpljivo podsjećala na nju i shvatio sam da ona ozbiljno razmišlja o tome pa sam i ja počeo ozbiljno da se odnosim prema tom materijalu. Dvije godine smo sakupljali slike i materijale, na kraju smo stigli do knjige“, kazao je on i dodao da je sve što je radio posljednjih trideset godina dobilo novi smisao kada je pogledao knjigu. „Kao da je podignuto na viši nivo. Ja nikada ne bih mogao da ponovim sve ovo što je u knjizi na ovaj način kako je zabilježeno. Ja sada jedino mogu da vam pričam o ‘Magbetu’. Kada biste me pitali nešto o ‘Zelenoj čoji Montenegra’, nemam pojma šta bih rekao. Moj fokus je uvijek na onome što u tom trenutku radim. Ovdje je toliko predstava i stvari zabilježeno kojima ja nikada ne bih mogao da se vratim da nije ove knjige. Osjećam beskrajnu zahvalnost Oliveri i svima koji su pomogli ovo izdanje“. Knjiga ima deset poglavlja koja su posvećena najznačajnijim periodima u stvaralaštvu Milivojevića, a jedno važno poglavlje je posvećeno festivalu „Grad teatar“, gdje je došao 1995. godine sa predstavom „Život je san“. Milošević je kazala da je ta predstava vrhunac dotadašnje naznake da je na našu scenu stigao jedan potpuno osobeni rediteljski rukopis. „To je vrhunac tog perioda, ta predstava je bila monumentalna, impresivna sa scenografijom koja se mijenjala pred našim očima. Likovi kao da su izašli sa slika, a opet u svemu tome je bila učitana naša stvarnost. Onda je Nikita došao u Budvu sa tom predstavom i našao se u problemu kako da sve to prenese na Citadelu jer ta scenografija nije mogla tu da se postavi“, kazala je ona. Milivojević je kazao da je Grad teatar i tada bio najprestižniji festival i doći na taj festival samo po sebi je značilo uspjeh.
„Sve najbolje sa prostora bivše Jugoslavije je dolazilo u Budvu. Drago mi je što sam bio dio toga, bilo je vrlo uzbudljivo. Citadela je bio najuzbudljiviji prostor, ali bio sam na Čelobrdu, u ovoj crkvi, sada evo i u sportskoj hali. Kad bih mogao da vratim neko vrijeme, volio bih da vratim to vrijeme devedesetih u Budvi. Imao sam strast, energiju, zaljubljenost u sve što radim i to je za mene najljepši period tih godina. Kasnije su mi neke druge destinacije postale značajne, ali kada pomislim na ‘Grad teatar’ srce mi igra na drugačiji način. Sjećam se samo lijepih stvari, na primjer ‘San ljetnje noći’ smo počinjali ispred hotela Avala, pa ga nastavljali na Trgu pjesnika, zatim na Citadeli. Međutim, pozorište devedesetih i pozorište danas nije isto, ali nismo ni mi isti, ni država, ni stvarnost, a ni ovaj grad. To je kao neki san za mene. Pozorište je bilo mnogo važnije svima, ali je i život bio drugačiji“. Milivojević je istakao da se gubitkom Citadele na neki način izgubio identitet. „On se pokušava uspostaviti na novi način, ali Citadela je za mene označavala neku vrstu srca festivala. Značajne predstave su se dešavale na tom prostoru. Ta ideja da je cijeli grad teatar je jedna plemenita ideja, ona ne isključuje da se igra bilo gdje. ‘San ljetnje noći’ je igran po cijelom gradu. Nekako mi se čini da, kada se kaže ‘Grad teatar’, svi smo nekako bili locirani na Citadeli u to vrijeme. Sjećam se jednog čovjeka koga sam šetao po samoj ivici zida koji me gledao kao ludaka jer se plašio i pitao što mora da se šeta tuda jer je bio neki stražar. Ovo govorim zato što je neko napisao da je taj stražar izgledao kao da ulazi i izlazi iz nečijeg sna. Tada sam već naučio jednu lekciju koja je vrlo značajna, a to je da uvijek postoji jedan gledalac koji vidi tačno ono što ste vi htjeli i ja uvijek pravim predstavu za tog jednog gledaoca“, kazao je on i dodao da su Budva i Grad teatar bili odskočna daska za njegove kasnije predstave. Milošević je istakla da je Milivojević u Budvi režirao neke od najznačajnijih predstava u svojoj karijeri. „Te predstave su donijele i najviše nagrada festivalu, a jedna od najvažnijih je ‘Banović Strahinja’ koja je bila revolucionarna predstava, proglašena za jednu od najboljih u regionu. Ta predstava je imala zanimljiv odnos prema mitu, a Nikita ga je rekonstruisao i napravio predstavu o nama danas i o nama u budućnosti“, istakla je ona. Milivojević je dodao da vidi sličnost između Banović Strahinje i Magbeta.
„Jedan od dominantnih tokova koji ‘Grad teatar’ pokušava da zadrži tokom svih ovih godina jeste nov način igranja klasike. Ta predstava je bila veliki rizik, svi su se hvatali za glavu i mislili šta će od toga biti. Ako nemate uvjerenje da to što radite ima smisla, to nikada neće preći u gledalište. Prvo vi morate da povjerujete u to, ako vi ne osjećate ništa ta emocija neće preći ni u gledalište. Ja sam bio uvjeren da je ‘Banović Strahinja’ imao novi ključ. Tada su u naše živote ušli prostakluk i bahatost, tada su se otvorila vrata, a imamo to i danas. Naši Jugovići su tada od plemenitih junaka postali neki bahati ljudi sa mnogo novca i priča je bila o pojedincu koji se bori protiv takvog sistema. Jedan od uspjeha te predstave je bio i što je ona pronašla svoje vrijeme. Uvijek je važno da predstavu pogodite u pravom trenutku, a i podjela je bila sjajna. Ideja je bila da mi zapravo već živimo budućnost, a izgleda da sam ja bio naivan, jer radnja nije trebala da bude deset godina u budućnosti već smo mogli da je igramo u 2030. godini. Stvari se tako sporo mijenjaju da sam ja u jednom trenutku rekao – ja ovdje silazim“, istakao je Milivojević. On je otkrio i da je tokom rada na predstavi mnogo razgovarao sa piscem „Banović Strahinje“ Borislavom Mihajlovićem Mihizom. „Ja sam dosta toga mijenjao u tekstu pa sam ga često zvao da pitam smijem li da mijenjam neke stvari. On je u jednom trenutku rekao – sine, mijenjaj šta hoćeš, samo napravi odličnu predstavu, jer vidim da znaš šta hoćeš. Onda je predstava doživjela veliki uspjeh i on mi je rekao da uživam u tom uspjehu i mladosti jer to sve vrlo brzo prođe. Vrlo je važno i da u jednom trenutku u životu i karijeri imate nekog ko će da podrži vašu maštu i povjeruje u to, a ja sam imao sreću da je naišla Brana Liješević u tom trenutku na mom putu i ja sam napravio pet predstava jednu za drugom pa su me prozvali rediteljem ‘Grada teatra’. Tako se kasnije pojavila i Milena Lubarda Marojević koja je bila mladi novinar i pravila intervju sa mnom i evo sada me ponovo pozvala da radim za ‘Grad teatar'“. Milivojević je objasnio da se njegove predstave uvijek dešavaju na granici fiktivnog i stvarnog. „Ne znate tačno gdje počinje jedno, a prestaje drugo. To je moj najintimniji i najjači doživljaj stvarnosti, da je sve na jednoj granici. Uzrok tome su devedesete godine jer smo imali jednu tako nestvarnu stvarnost. Tu je sve počelo, ali to je i dalje moj najjači doživljaj svijeta i preslikan je u predstavama jer su one moja unutrašnja slika i doživljaj svijeta. To što je on, u međuvremenu, postao košmar je istina jer ako otvorite novine danas vi ćete pomisliti da je svijet poludio“, naglasio je on. Prisjetivši se „Karoline Nojber“, jedne od najomiljenijih predstava publike, Milivojević je kazao da su tada pokušali da zaustave nešto što je nezaustavljivo. „U to vrijeme glumac koji snima reklamu, njemu ne ide dobro, nema šta drugo da radi. Moji studenti sada sanjaju da snime reklamu. To su dvije planete koje se nikada više neće sresti u galaksiji, potpuno druga etičnost vremena. Mi smo u predstavi „Karolina Nojber“ pokušali da odbranimo dostojanstvo pozorišta i to je bio krik, let u mjestu. To je prva glumica zabilježena u istoriji pozorišta kao glumica koja je prekinula predstavu. Borila se da se igraju veliki klasici i to niko nije slušao u divljoj sredini i u kojoj je ona igrala, pa je u pola jedne predstave stala i rekla – ‘sram vas bilo, stoko, neću više da igram za vas’. Taj momenat da neko prekine predstavu je za mene bio trenutak kada sam shvatio da možemo da krenemo u tu priču. Sjećam se uvijek Anite Mančić koja ju je igrala i uvijek dobijala aplauz kada je govorila taj monolog. Govorila ga je jako emotivno i u svoje ime. Pred kraj monologa joj uvijek glas zadrhti, krenu suze, ali je to bilo potpuno lično i nevjerovatno uzbudljivo. Ja sam uvijek bio iza scene dok su se odvijale predstave i ona nakon tog monologa nije mogla da se smiri, sjedjela je i plakala. Dok se ona smiruje, Petar Božović već izlazi na scenu i zabavlja publiku i kreće smijeh. Ja kroz kulise vidim, kao na Pikasovim slikama, publiku koja se smije i nju koja plače. Uvijek se sjetim te jedne slike kada se sjetim te predstave“, kazao je Milivojević i dodao da je Branka Plešu vratio u teatar zbog jedne rečenice u tekstu. „On je već bio legenda, promijenio je stil glume u srpskom pozorištu, jedan od naših najznačajnijih glumaca. I nestao je petnaest godina sa scene i bio je profesor na mojoj Akademiji. U tekstu ‘Karolina Nojber’ bio je jedan lik za koga ona kaže da je najveći živi njemački glumac. Ja sam htio da najveći živi srpski glumac igra to i kad se izgovori ta rečenica htio sam da ima dostojanstvo i smisao. Razgovarao sam sa njim o tome i on nije htio, ali sam mu objasnio da on mora da igra taj lik zbog te rečenice ili ću zvati Ljubu Tadića. Zatim je prihvatio. Njih dvojica su bili veliki rivali i glumci na sceni i zbog toga ovo pričam. Kada je Branko Pleša umro, njegovu ulogu je nastavio da igra Ljuba Tadić. Isto sam tako otišao kod Ljube i rekao mu da je Branko to igrao i da on mora da nastavi. Gdje god smo igrali, prvo krene aplauz pa on krene da govori tekst. Ova knjiga je puna tih priča i ličnosti, na neki način je to i istorija našeg pozorišta. Mnogi od naših velikih glumaca sa kojima sam imao čast da radim više nisu tu, ja bih samo o njima mogao da pričam cijelo veče“, istakao je on. Milivojević je na kraju večeri kazao i da u umjetnosti uvijek treba ići korak naprijed, a zatim je otkrio svoj proces rada. „Kada izaberem jedan tekst važno mi je da on i za mene znači jedan umjetnički pomak. Vjerujem da treba biti odgovoran prema umjetnosti u sebi. Tekstovi koje biram su jedna mala laboratorija i uvijek počinjem sa dekonstrukcijom teksta. Uvijek ispod teksta ima nešto što nije vidljivo na površini. Ta otkrića su mi najzanimljivija. Uvijek uzmem grupu ljudi koja tri nedjelje sa mnom istražuje materijal tako da stavimo tekst po strani kao da ne postoji, ne čitamo ga. Ja im dajem razne zadatke koji nemaju veze sa tekstom i oni budu zbunjeni. Vrlo je važno da su oni potpuno slobodni te tri nedjelje, da sve ono što je instinkt ponude za materijal. Čim uključite svijest ona krene da kontroliše sve, a ovako maštaju. I tako rade svi moji saradnici i ja iz tog materijala onda kradem sve što može biti korisno za moju ideju. Neke od najljepših scena koje sam u životu napravio su nastale u tim improvizacijama i dese se neke stvari od kojih čovjek zatreperi, desi se jedna istinitost“, otkrio je Milivojević.
20.08. – cgvijesti.net